I „Papa“ je protiv Čovića
Povezani članci
- Euro Tesla
- Javni poziv na obuku novinarkama i novinarima iz BiH: Frljić, Kebo, Alić, Ćurak predavači
- Kurspahić: Zloslutno o Dobrovoljačkoj
- Štefica Galić primila nagradu Johan Philipp Palm: Ne odričem se zajedničke budućnosti svih nas u BiH
- Zoran Pusić: HOLOKAUST, SPOMENICI, SJEĆANJE
- PALA VLADA: Zemljotres u Sarajevu, osam stepeni Komšićeve skale
Oglasi se Predsjednik HDZ-a BiH u kumovim novinama. Brižno, kao na naručena pitanja, Čović je odgovarao u opsežnom intervjuu. Bilo je i pitanja tipa kako je i Crkva uz njih (HDZ) osim uz neke izuzetke iz crkvenih redova, gdje se sa sigurnošću može prozrijeti kako se između ostalih prvenstveno misli na fra Petra Jeleča. No, Čović je na ovo naručeno pitanje odgovorio kako nisu bitne sitne ribe nego je bitno što kaže crkveno poglavarstvo.
I „Papa“ je protiv Čovića
Iz ovog se jasno vidi koliko je Čović opterećen javnim istupima fra Petra i koliko ih ovaj mladi fratar udara u čelo. Da je fra Petar marginalac kakvim ga Čović želi predstaviti onda o njemu zacijelo ne bi bilo ni riječi. Nakon ovakve izbezumljene Čovićeve reakcije može se zaključiti da je fra Petar Jeleč za njega i njegovu politiku, ne sitna riba i marginalac, nego Papa. Jer Čović ne strepi ni od Pape kao što mu besane noći pričinjava fra Petar Jeleč.
Kada smo već kod Crkve i crvenih vjerodostojnika ukratko treba prokomentirati Čovićev stav u navedenom intervjuu kako ga podržava Crkva baš iz razloga što nije prihvatio „nemoralnu“ ponudu Lagumdžije i što nije izdao hrvatske interese zbog fotelja.
Vjerujem da vrh Katoličke crkve zna koliko je Čović privržen vjeri, uz činjenicu da mu nitko u obitelji ne ide na sv. Misu, osim navodno sestra koja opet ima neke svoje razloge zašto se obraća Bogu.
Nije li možda Crkvi draža ovca koja darove donosi? Bilo kao kardinalski štap ili pak u pozamašnim novčanim transakcijama?
Protiv OHR-a, Daytona 2 i svega postojećeg
U intervjuu Čović izražava sumnju u eventualni Dayton 2, jer se on ne uklapa u njegovu politiku ili bolje je reći u politiku Dodika i Republike Šumske protiv koje ni u ovom obraćanju javnosti nije prozborio niti riječi. Dayton 2 bi donio novi Ustav i učvrstio temelje BiH što je u suštoj suprotnosti sa politikom razbijanja ove države. Zato Čović izražava skepsu, a u sebi i bojazan u nastavak tutorskog stabiliziranja države BiH.
U istom tonu Čović se dodikovski obrušava i na OHR. Pa budala vidi što nam u ovakvoj konstelaciji odnosa OHR znači. Da nema OHR-a u ovoj državi sve bi otišlo k vragu. Što je i pusta želja secesionista. Bilo onih koji su toliko drski da svoje namjere u tome i ne kriju ili onih koji svoju prikrivenu želju zamotavaju u celofan.
U tom kontekstu Čović se ustremio i ka vrhovnom autoritetu u BiH, gospodinu Inzku za kojeg tvrdi da krši Ustav BiH i zakone ove države. Eto, Inzko ne zna što je u ovoj državi po zakonu i Ustavu, a Čović zna. Možda ovakve njegove izjave ne bi trebale nikoga iznenađivati iz razloga što je Čović već duboku u bezakonju, te nema drugog izbora nego napadati OHR i Inzka, jer je vjerojatno čuo nogometnu krilaticu – da je napad najbolja obrana.
Čović i legitimnost
Svoj sarkazam Čović je demonstrirao i tvrdnjom da iza njih (dva HDZ-a) stoji masa političkih stranaka kao i intelektualci. Osam intelektualaca nisu masa, jer ako su Hrvati spali na njih osam, uz dužno poštovanje prema njihovom intelektualnom integritetu, da ih samo oni brane, obrali bi bostan. A u svim drugim hrvatskim strankama koje podupiru politiku dva HDZ-a nema više od dodatnih osam Hrvata. Još im je otegotnu okolnost ta da nisu svi ni intelektualci. Nebitno, jer su oni za Čovića legitimni predstavnici hrvatskog naroda za razliku od Hrvata platformaša koji su nelegitimni samo zato što ne gmižu ispred Čovića.
Kao rezime gornjih navoda ističe se sljedeće: Čović se nelegitimnim argumentima bori protiv vlasti kojoj spočitava nelegitimnost. Apsurd, da je i od nisko rangiranog političara, a kamo li od „očuha“ nacije.
Međunarodna zajednica ih ne razumije
Međunarodne institucije nemaju suglasja oko beha krize, kaže Čović. Valjda su jedni za Lagumdžiju, a drugi za njega. Međutim, on se ne želi konfrontirati MZ jer ne želi podjele među njima. Oni su za jedinstveno stajalište međunarodnih čimbenika.
Koliko je i svakom laiku poznato jasan je stav MZ kako prema Lagumdžiji tako i prema Čoviću. Glavni su rekli svoje, a ostali mudro ćute što je dovoljno jasan znak da međunarodne institucije znaju u kojem grmu leži zec.
Predsjednik najjače hrvatske stranke u BiH kaže da mu nisu bitne fotelje nego da mu je bitna zaštita države BiH i zaštita tri konstitutivna naroda. Ovakve izjave smo do sada mogli čuti od Vlajkija, Mire Ive Jovića i sličnih političkih pajaca. S obzirom da je politika Dragana Čovića više nego poznata i jasna na ovu njegovu izjavu svaki komentar je suvišan osim da mu se poruči; Čoviću, nemoj nas više braniti, desetkovaše nas pod tvojom vlašću.
Skupina građana i potpora 90% Hrvata
Za novu federalnu Vladu stožernik kaže da je ona skupina građana koju ne priznaje veći dio države. Nije valjda da računa na nepriznanje Republike Šumske. Tko ima što pitati Dodika priznaje li on Vladu FBiH, kao što se nitko iz Federacije nema što pitati priznaje li Vladu RS-a. Dakle, svatko ima svoj tor i u njemu svoje ovce napasa. Znači ostaje mu još FBiH. A gdje on u Federaciji vidi tu većinu koja je protiv ove Vlade platformaša?!
Nadalje, Čović ponovo fantazira i dezinformira javnost kako njegova politika ima potporu 90% Hrvata. Popis stanovništva iz 1991. godine je relevantan i po njemu se definiraju svi međunacionalni odnosi u BiH. Tako će biti barem dok se ne provede novi popis, a možda čak ni tada jer bi popis iz 1991. godine mogao biti referenca za još mnoga neriješena međunacionalna pitanja.
Po tom popisu Hrvata u BiH je bilo oko 760.000 i to je brojka koja obvezuje svakoga tko se želi naći na poziciji predvodnika i prvog predstavnika hrvatskog naroda. 108.000 glasova koje je dobio HDZ BiH u Federaciji nisu glasovi koji se mogu staviti kao tas na vagi koji bi bili protuteža svehrvatskim interesima u BiH.
Glasove koje je dobio Božo Ljubić su glasovi hrvatskog naroda koji su bez dvojbe bili protiv politike HDZ BiH. Kupovanje tih glasova i pridruživanje svojoj politici je krajnje nemoralan čin koji predstavlja izdaju dijela hrvatskog naroda koji je svoje povjerenje poklonio onima koji su u predizbornoj kampanji najviše govorili protiv politike Dragana Čovića. Uz glasove Lijanovića, HSP, HSS/NHI-a i mnoge druge Čović jedva da ima polovinu glasova Hrvata koji su izašli na izbore.
Čović pak zaboravlja važnu činjenicu koja se ogleda u tomu da je upravo politika HDZ BiH ponajviše doprinijela nemogućnosti izlaska većeg broja Hrvata na opće izbore. Na prvim poslijeratnim izborima po podacima SIP-a HDZ BiH je dobio blizu 340.000 glasova Hrvata u BiH. U to se vrijeme moglo govoriti da je HDZ imao apsolutnu potporu hrvatskog naroda za razliku d današnjeg Čovićevog neodgovornog mešetarenja.
Još jedna činjenica ide u prilog nemoralnoj izbornoj prijevari i zlouporabi postotka potpore politici HDZ-a. Ako bi HDZ i Čović bili pošteni, kao što nisu, pa istom tom narodu, u kojeg se kunu, obznanili koliko je HDZ potrošio novca za svojih 108.000 glasova. I čijim su novcem stjecali poklonstvo sunarodnjaka plaćajući im od mizernih 20 KM do nemalih 600 KM za jedan glas.?
Srbi u HDZ-u
Zanimljiv je odgovor stožernika na pitanje bi li surađivao sa SDP-om na državnoj razini. Za javnost, sigurno ne bi. Ali ako je u pitanju zadnji vlak da se guzica domogne barem neke fotelje, a ako se bez SDP-a i državna vlast ne može skrojiti onda bi SDP bio i te kako poželjan partner.
Treba čovjek dobro napregnuti moždane vijuge da bi mogao shvatiti što Čović uistinu misli budući da krajnje dvosmisleno govori. U više navrata u intervjuu je istakao da za njih nisu bitne fotelje, a izgubio je dio kolača federalne vlasti zbog jedne hrvatske fotelje. Od 15-tak atraktivnih fotelja u vlasti FBIH Čović je imao 14 i zainatio se baš za onu petnaestu. A ta petnaesta fotelja ionako je bila hrvatska. Pripadala je HSP-u. A za Čovića HSP nije dovoljno hrvatski, iako pravaše mnogi često znaju nazvati ustašama. A Čović je valjda veći Hrvat i od ustaša. Zanimljivo je da njega kao velikog Hrvata nikad nitko nije nazvao ustašom. Zato jest četnikom. Valjda zbog onomad jugoslavenskog nacionalnog opredjeljenja i potpisivanja na ćirilici.
Bolji poznavatelji Čovićevog apstiniranja od federalne vlasti znaju da je Čović osim 15-te hrvatske fotelje tražio i dvije fotelje koje pripadaju Srbima. S obzirom da je Čović te srpske pozicije tražio za sebe logično se postavlja pitanje koji su to Srbi u HDZ-u koje bi Čović kadrovirao? Hrvati imaju jednog Vlajkia ili ih Čović možda ima još u rukavu?
Odlazi – ostaje, na čelu HDZ-a?!
Možda najzanimljiviji dio intervju je onaj u kojem Čović najavljuje mogućnost odlaska s funkcije prvog čovjeka „stožerne“ stranke Hrvata. Priznaje da je već dugo u vrhu HDZ-a i da je došlo do zasićenja, te da treba šansu dati mlađima. Ovo s mladima mu je odličan alibi pomoću kojih će se riješiti starih HDZ-ovih kadrova koji mu donose više štete nego koristi. A treba osloboditi i pozicije za povratničku „devedesetku“.
I kada svi pomisli kako će i on otići s političke scene „iznenada“ će se kandidirati za novi mandata jer kako kaže „nije završio posao“, a on nije poznat po tome da ne završava započete poslove. Tako je Čoviću, znamo te po tvom završenom poslu u Sokolu. Možda je ipak bolje da ovaj posao s hrvatskim narodom ne završavaš i da tu ulogu prepustiš nekomu drugomu i to već na Saboru 13. svibnja ove godine.
Dodikovim stazama revolucije
Po scenariju s kojim Dodik pravi državu u državi tako i Čović najavljuje osnivanje predstavništava Međužupanijskog vijeća čiji će diplomati lobirati za hrvatsku stvar, prvenstveno u SAD i u Bruxellesu. Priznaje, s Amerima će biti teško, jer ga oni očito ne šmirglaju ni 5%, dok će sa EU ići znatno lakše jer u Europi, kako kaže, imaju prijatelja. Da nisu isti prijatelji koji su posredovali uspostavi diplomacije Republike Šumske? Nije Čović spomenuo diplomatske urede u Banja Luci, Beogradu i Moskvi jer tamo očito ima službe koje rade za njega. Ili je bolje reći za koje on radi.
Nekako se stječe dojam da i Dodik ima veći utjecaj i ugled u Zagrebu nego sam Čović. Josipović se ozarena lica susreo više puta s Dodikom i to oslovljavajući ga sa „predsjedniče“. Čović je još daleko od Dodikova zagrebačkog ugleda je svaki susret s Jadrankom i Ivom na njima ostavi smrknute poglede. To Čović krije i beha javnost neprestance uvjerava kako ima potporu Zagreba.
Zagreb čak i kada bi htio pomoći, ne smije. Jer su toliko isprepadani uvjetima EU da osim prema Bruxellu pogled ne smiju usmjeriti nigdje drugdje. Zato je Čović Jadranki poručio; „da oni rade sve kako bi Hrvatska bila stabilna, a da ćemo mi činiti sve što je moguće u BiH“. Dakle, use i u svoje kljuse. Neka Zagreb brine svoju brigu, a stožernici u BiH će svoju. Ili u prijevodu; Zbogom Bosno odoh ja u Sarajevo. Što znači da je medijska informacija, kako konstituiranje vlasti u FBiH službeni Zagreb smatra završenim, jako blizu istine.
Veliki intervju i puno razloga za diviti se umotvorinama najugroženijeg predsjednika najugroženije stranke na svijetu. Možda Čović shvati da ovakvim intervjuima samo nanosi štetu nekada časnoj hrvatskoj stranci. Ili će možda shvatiti da ga je vrijeme pregazilo i da mu priča odaje identitet istrošenog „vođe“. Da se uistinu, na svibanjskom saboru stranke, povuče i svoje mjesto prepusti nekome mlađem, koji će za svoj narod manje isprazno pričati, a više korisno raditi.