Slavo Kukić: Uskoro možemo očekivati prijetnje genocidom i od Čovićevih jastreba

Povezani članci

• Cucla revolucija
• Milenko Perović se pita: Imamo li hrabrosti da se udupremo Srpskoj Pravoslovnoj Crkvi
• Slovo o dnevniku
• Nastavna UDBA
• Hrvatska se drugi put želi tući s Rusima?
• Ledeni dani na Majdanu

Ako je temeljem iskustva suditi – da lider HDZ-a bespogovorno slijedi naloge iz banjalučke predsjedničke palače – iznenadio me ne bi ni takav slijed događaja. Pa i da, ako se već hoće, netko od njegovih jastrebova – promašenih doktora ili njima sličnih – izleti i s prijetnjama poput Vasićeve.

Piše: Slavo Kukić

U subotu sam uživao u novoj vimbledonskoj pobjedi Đokovića. I, mada nisam siguran da mi to za smrtni grijeh neće uzeti Thompsonovi Hrvati, dušom i srcem sam bio uz legendarnog Beograđanina. Uz jednog od najvećih sportaša svih vremena – ali i istinskog ljudskog gorostasa. Možda me, ako itko, od javnog linča – jer, kako ja kao Hrvat mogu navijati za Srbina – spasi kapetan hrvatske nogometne reprezentacije koji ovih dana zahvali Noletu na podršci, ali potporom i uzvrati. I „mi smo“, veli on, Đokovićevi „navijači baš kao on naš“.

Ovaj tekst, potom, pišem iščekujući dva finala – Đokovićevo u Londonu, na kojemu sam opet uz moga favorita, a potom finale svjetskog nogometnog prvenstva. Na kojemu ću, kao i u svim postajama na putu do trona – kojeg im najiskrenije želim – dušom i srcem navijati za hrvatsku nogometnu vrstu.

Gotovo sam siguran da najveći dio ljudi ove zemlje – uz dodatak, doduše, neki to smiju, a drugi ne smiju javno priznati – misli i osjeća isto što i ja. I u vezi s Noletom i u vezi s Dalićevim nogometnim virtuozima. Jer, oni su, i jedni i drugi, pa što god tko o tome mislio – i koliko god mi zbog ovakvog stava zamjerio – dio i nas samih. Euforija po Sarajevu, Tuzli, Zenici, da ne nabrajam, zbog hrvatskih ruskih pobjeda – a slična euforija je, siguran sam, i zbog Đokovića – o tome najzornije govore.

Zamislite, međutim, kad bi se na sličan način ponašali i oni koji svakodnevno odlučuju o našim životima. Čovjek bi rekao, gdje bi nam samo bio kraj. Nažalost, oni čine sve kako bi, zbog svojih vlastitih računica dakako, ljudima zgadili život. I u njima ubili svaki osjećaj bliskosti s drugima – s ljudima i narodima. Najnovija obljetnica srebreničkog genocida, uostalom, u prilog tome na najzorniji način i sama svjedoči.

Obljetnica srebreničke tragedije je, kao i do sada, bila povod podsjećanju u svim dijelovima svijeta. I svugdje se moglo čuti jedno te isto – ne ponovilo se nigdje, nikada i nikome. No, taj su datum ignorirali oni koji takvo što sebi zadnji smiju dopustiti. Genocid u Srebrenici, recimo, nije i dio vokabulara srbijanskoga državnog vrha. Tamošnji ministar obrane, naprotiv, proziva jer ih se, tobože, svakog srpnja naziva genocidnima. K’o eto, dosta je i toga. Bilo je što je bilo, pod to treba podvući crtu i zaboraviti – kao da se nije ni dogodilo.

Ali to, zaludu vrlom ministru prozivke svih i svakoga, jednostavno nije moguće. Kao što nije dobro ni da se ministar i njemu slični koriste trikovima. Jer, nitko i nikada, ako dobro upratih, genocidnim ne označi srpski narod nego politiku koja je Srebrenicu, Vukovar, sva druga stratišta proizvela. I s tim će se, pa bilo mu pravo ili krivo, morati nositi ili se, ako vlastiti narod doista vole, od te politike jednom zauvijek distancirati.

Po onome, pak, što srbijanska politička klasa čini danas, očito je da za takav civilizacijski iskorak još uvijek nije spremna. Uostalom, dok ministar obrane dijeli lekcije svijetu, njegov istomišljenik iz Slobine partije šalje poruku kako se koncepta velike Srbije još uvijek nisu odrekli. Jer, veli nedavno, granica između RS i Srbije je privremena – i Drina kao granica nema nikakvu budućnost. No, ni to, siguran sam, zaludu mu nadanje, neće ići.

Ni pol muke, međutim, da se takve, po svojoj strukturi monstruozne poruke čuju samo od političara istočnih susjeda. Na dan srebreničkog genocida, nažalost, one su, još i puno kancerogenije, odašiljane i od političkih i ljudskih spodoba u BiH. Uz tvrdnju, recimo, da je srebrenički genocid haško-sarajevska konstrukcija i laž, čovjek iz vrha SNSD-a zaprijeti kako Bošnjaci ne trebaju ignorirati mogućnost i sličnog novog iskustva. Ili njegovim vokabularom, ako su toliko zaljubljeni u genocid nad njima neka se jedno vrijeme strpe – i, kako precizira, sačekaju slijedeću priliku.

Sačekajmo kako bi vidjeli što će u vezi s tim učiniti institucije države, državno tužiteljstvo prije svega. Jer, to je slučaj za njega – i njime bi se prvi on i morao baviti. No, tom dimenzijom Vasićeva „čašćavanja“ baš na dan srebreničkog stradanja se ne želim baviti – jer, ponavljam, to je posao institucija pravne države. Ono, pak, što je teško ignorirati jeste dojam kako njegova prijetnja neodoljivo podsjeća na Karadžićevu iz ožujka 1992. godine – koji Muslimanima s govornice državnoga parlamenta zaprijeti kako politikom samostalnosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine vode državu u pakao a „Muslimane možda u nestanak“. I to je, uz asocijacije na Srebrenicu prije 23 godine, također razlog zašto se nad Vasićevim prijetnjama zgraža čitav demokratski svijet.

Ali, od Vasićevih prijetnji se, zaludu zgražanja uzduž i poprijeko, nije ogradila i vlastita mu partija. Naprotiv, u saopćenju stranke se ističe kako je to njegov stav, iznesen na osobnom mu Twitter nalogu, kojeg SNSD nema potrebu čak ni komentirati. A lider stranke ide i korak dalje – da napad na člana svoga glavnog odbora naziva najobičnijim trikom, podvalom, jeftinim politikantstvom u pozadini kojeg je, zapravo, ambicija da se napadne SNSD. Pa i Republika Srpska i njezine institucije.

U podtekstu reakcije Dodika je, drugim riječima, poruka kako javna osuda negacije genocida, zapravo, znači juriš na ono što je genocid, zapravo, u konačnici i izrodio. Što reći na to? Iskreno, ne znam ni sam. Osim, recimo, da takav stav „nezavisnog socijaldemokrate“ i nije neka novina. I nije ništa neočekivano. Jer, prije Vasića po Srebrenici je pljuvao i on sam. Prisjetimo se, uostalom, izjava mu kako će od Narodne skupštine tražiti da povuče, odnosno odbaci Izviješće Komisije za Srebrenicu iz 2004. godine. I njegovo obrazloženje kako se, za razliku od Izviješća, čak i u nekoliko presuda Haškog tribunala spominju brojke o tri do pet tisuća poginulih. Što, dakako, nema veze s istinom – i jedna je u nizu konstrukcija kojima, kako bi progurao svoju filozofiju, pribjegava ovaj sljedbenik velikosrpske ideologije.

Problem je, nažalost, barem je takav dojam, što Dodik ni u svojoj negaciji srebreničkog genocida više u BiH nije usamljen. U proslavi hrvatske pobjede nad Engleskom, recimo, na mostarskim je ulicama, uzvikivano „Nož, žica, Srebrenica“ – i time, doduše neizravno, također izrečena prijetnja novim masovnim pokoljima. No ona je, što je još žalosnije, došla iz usta djeteta od svega desetak ili nešto više godina. I svi su se okomili na predadolescenta. A on je, pita li se mene, zadnji koga bi zbog toga trebalo linčovati. Ali, „zasluga“ zašto je mostarski klinac baš takav teško da se može osloboditi masa drugih – od njegove obitelji, socijalne sredine, škole, do crkve i dominantnih političkih ideologija koje ga okružuju i pod pritiskom čijeg sistema vrijednosti dijete sazrijeva.

Način na koji se, recimo, iz dana u dan, vrši pritisak kako bi se druge prisililo na promjene Ustava i Izbornog zakona, koje osiguravaju vlast jedne interesno-političke grupe – i sve to uz poziv na tobože obranu interesa hrvatskog naroda – u kontekstu ove analize ne bih spominjao. Iako, on je i alfa i omega svih ostalih „nesporazuma“, uključujući i prijetnje kako bi neudovoljavanje zahtjevima HDZ-a moglo proizvesti opstrukciju u implementaciji rezultata izbora i mostarizaciju čitave države. A nakon toga i još koješta – pa i, da se poslužim vokabularom propala doktora, raspad države.

Ono, pak, što u ovom kontekstu zaslužuje pažnju je način na koji je lider HDZ-a reagirao povodom nedavne obljetnice srebreničkog genocida. U Srebrenici je, napisa on na svome Twitter profilu, „počinjen strašan zločin“. Na prvi mah, ništa sporno. Jer, srebrenički zločin je i jeste strašan – najstrašniji u Evropi od Drugog svjetskog rata. Ali, u Čovićevoj formulaciji je problematično nešto drugo. Ne koriste li, recimo, baš tu formulaciju srebreničkog genocida i ljudi s vrha srbijanske države – oni koji, zapravo, genocid ne priznaju. Ne koristi li je, potom, godinama i Čovićev banjalučki partner.

Zašto je to važno. Zato, da ne duljim, što je u njezinu podtekstu vrlo jasna poruka – u Srebrenici je, istina, počinjen zločin, i to strašan, ali ne i genocid. Ne, dakle, ono kako je taj zločin u nekoliko presuda kvalificiran i u Hagu. Ako je tako, a jeste, što znači Čovićeva sintagma „strašan zločin“? Je li u pitanju, hoću reći, samo nenamjerna omaška? Ili ju, ne daj bože, on ciljano pravi kako bi, koliko sutra, otišao i korak dalje? I izrekao ono što danas, a da se ni ne zacrveni, izriče njegov banjalučki drug – i dio njegova već otrcanog „plana B“?

Ne želim biti zloguki prorok. No, ako je temeljem iskustva suditi – da lider HDZ-a bespogovorno slijedi naloge iz banjalučke predsjedničke palače – iznenadio me ne bi ni takav slijed događaja. Pa i da, ako se već hoće, netko od njegovih jastrebova – promašenih doktora ili njima sličnih – izleti i s prijetnjama poput Vasićeve.

Bilo kako bilo, prijetnje novim genocidima su ušetale u bosanskohercegovački javni prostor. I, kao malo što prije njih, utjeruju strah u kosti običnu svijetu. Ne budu li sasječene u korenu, a to može samo pravna država – sačekajmo i uvjerimo se koliko je za to ona više uopće sposobna – vrag je odnio šalu. Običnim smrtnicima, u tom slučaju, preostaje da najozbiljnije razmisle o tome što im je činiti. A na raspolaganju su im, zapravo, tri scenarija – čekati sudbinu, pa kako ti bude, toljage u ruke i rastjerati bandu, i hrvatsku i srpsku i bošnjačku, ili svemu tome okrenuti leđa i otići. S koferom u ruci i s kartom u jednom smjeru. Četvrtoga, što se mene tiče, nema.