Globalizacija u opasnosti: Logika trgovinskog rata započinje svoj vlastiti hod

Povezani članci

• Turska bombardovala položaje IDIL-a u Siriji avionima F-16, slijede napadi SAD-a
• U napadu u Tikritu ubijeno 26 ljudi
• Saudijska Arabija: Sloboda u zamjenu za poricanje mučenja u zatvoru
• Uragani Manuel i Ingrid u Meksiku odnijeli 47 života
• Evropski parlament glasa o rezoluciji o Srebrenici
• Inozemni proizvođači i siva ekonomija prijete da unište bh. proizvođače duhana

Foto: AP Angela Merkel, Donald Trump (Susret na  Nato samitu)

Zamislivo je da se globlizacija nastavi bez SAD – da se ostatak svijeta ne upusti u logiku kako – ti – meni– tako – ja – tebi. Upravo Njemačka bi se trebala boriti za to.

Piše: Henrik Müller
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Glavni trenutni  protivnik Donalda Trumpa u trgovinskom ratu je Kina. Međutim to se može brzo promjeniti. Američki predsjednik proteklog tjedna je više nego jasno pokazao koliko mu smeta Njemačka.

Priznajem, vrlo je lako ljutiti se na Trumpa. Njegovi twitovi, njegovi ispadi, njegovo oduševljenje sa autokratima – u ponedjeljak se susreće sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Helsinkiju. Mogu se očekivati dalje erupcije. Trumpu treba drama, konačno u Americi je predizborna kampanja.

Međutim trgovinski rat ima vlastitu mehaniku. Ne samo američki predsjednik, i drugi akteri imaju interese. Njihovi motivi mogu se opet u toku konflikta mjenjati.

Oni primjenjuju strategije koje se mogu u konačnici pokazati kao fatalne. Na taj način mogu se ograničenja trgovine stalno učvrščivati – to bi bio kraj globalizacije kakvu mi poznajemo.

U osnovi ovaj sukob slijedi taktiku kako – ti – meni– tako – ja – tebi. Trumpova administracija uvela je carine na neke uvozne proizvode iz Kine. Peking je reagovao sa protucarinama u istoj vrijednosti. Slična situacija je u konfliktu SAD sa susjedima Kanadom i Meksikom. Protuudarac slijedi na udarac. Tako spirala eskalacije započinje svoj hod.

Trgovinski konflikt sa Evropom je još na početku. Do sada radi se uglavnom o čeliku i aluminijumu. Ukoliko bi međutim Amerikanci, kako su zaprijetili, uveli carine na automobile, najvažniji evropski izvozni proizvod u trgovini sa SAD – stvar bi se mogla brzo zaoštriti.

EU nema drugu mogućnost nego da „odgovori snažno ali odmjereno“ najavila je Cecilia Malmström, komesarka EU za trgovinu. Dok svjetska trgovinska organizacija (WTO) donese odluku oko američkih carina mogu proći godine.  Dotada će Evropa uvesti „neposredne mjere izravnanja protiv uvoza iz SAD“ i to u „proporcionalnoj“ veličini.

Kuda nas to vodi? Ovdje je jedna brza računica.

Scenario najgoreg slučaja

Pretpostavimo da SAD uvedu, kako je Trump najavio, carinu u visini od 20% na uvezena evropska auta. Vrijednost ovih vozila iznosi 38 milijardi evra godišnje. Dodatni izdvajanja od 7,6 milijardi evra za američki budžet.

• Ako EU „neposredno“ i „proporcionalno“ odgovori evešće se carine na dalje američke proizvode u istoj veličini.
• Ovih 7,6 milijardi evra ide sa tri četvrtine u budžet EU.
• Dakle 5,7 milijardi ide kao ekstra prihodi u Brisel.

Ostatak ide u zemlje uvoznice. Nije to neka velika suma gledano fiskalno. Međutim to se mijenja ako trgovinski rat pođe u dalje etape. Analogno konfliktu SAD sa Kinom mogla bi brzo biti pogođena ukupna trgovinska razmjena EU – SAD.

Ako bi bile uvedene carine od 20% na sve uvoze i izvoze sa obje strane Atlantika EU bi mogla proknjižiti dobrih 50 milijardi dodatnih prihoda. Od toga 38 milijardi ide u budžet EU.

Značajan iznos, skoro četvrtina sadašnjeg briselskog budžeta. U slučaju najgoreg scenarija te sume bi bile znatno veće.

Ako bi se stvorili trgovinski blokovi koji bi interno imali slobodnu trgovinu ali sav uvoz pokrili carinama bili bi pogođeni uvozi u EU u vrijednosti od 1,7 biliona evra. Druge evropske zemlje kao Švajcarska, Norveška i Velika Britanija su izuzete iz ovoga računa. Carina od 20% na sav uvoz mogla bi donijeti budžetu EU dodatne prihode od 255 milijardi evra što je 60% više nego što unija danas ima na raspolaganju.

A tu stvar postaje interesantna. Izgledi na jedan tako veliki iznos mogli bi probuditi neke fantazije i pohlepe. Iznenada bi se mogli finansirati projekti koji su do sada ležali izvan mogućnosti: investicioni budžet za siromašnije regione, zaštita vanjskih granica, minimalno socijalno osiguranje, projekti naoružanja i još više toga. I pregovori o slijedećem budžetskom okviru EU od 2021. mogli bi teći olakšano. Ne bi bilo ni sporno ko će ubuduće preuzeti britanski doprinos za zejednički budžet.

Puno novca

Brojevi pokazuju: ako su prihodi od carina samo dovoljno visoki oni će razviti vlastitu dinamiku. Jedno zavedena neka vrsta poreza se prema iskustvu kasnije teško ukida. (Građani Njemačke još uvijek plaćaju „porez na pjenušava vina“ koji je nekada uveo car Wilhelm II. za finansiranje izgradnje pomorske flote.)

Čim prihodi od carina budu čvrsto uplanirani carinske stope ne daju se lako snižavati. U populistčkoj retorici tada se kaže: Kasirajmo rađe carine od stranaca nego poreze od domaćih!

To niukom slučaju nije pogrešno: Nekada su carine spadale u najvažnije izvore prihoda država. Sa aspekta vračanja na nacionalizam, što na mnogim mjestima doživljavamo, povratak finansiranju države kroz carine izgleda logičan. Vrlo visoki dugovi u nekim zemljama mogle bi dodatno podstaći traženje novih izvora prihoda, posebno u slučaju pada konjukture.

Da se pogrešno ne razumijemo: Ovo je ekstremno loš scenario. Ekonomski bi bio za sve učesnike veoma skup. Carine razaraju gospodarske strukture. One spriječavaju prekograničnu podjelu rada, smanjuju produktivnost i povećavaju cijene. One štete potrošačima i kasnijim fazama u lancu stvaranja nove vrijednosti čije uvozne sirovine postaju skuplje.

A ako se zbog carina smanji trgovina smanjuju se tada iz nje izvirući prihodi – osim ako se ne povećavaju carinske stope. Postoje bez sumnje bolje mogućnosti da se ostvare državni prihodi.

Globalizacija bez SAD?

Još ima vremena da se zaustavi započinjući trgovinski rat. Međutim iskočiti iz logike kako – ti – meni– tako – ja – tebi je teško. Svaka vlada koja bi jednostavno prešutala Trumpovu grmljavinsku retoriku dobija političke probleme u zemlji. Čak je i kanadski blagi premijer Justin Trudeau bio prinuđen da kontra carine obrazloži time da njegova zemlja ne da da je SAD „izgurava“. Trgovinsko politička odmazda postaje pitanje nacionalnog samopoštovanja.

Uostalom: Ostatak svijeta se trudi hektički da ograniči trovinske konflikte koji su inicirani u SAD:

• U ponedjeljak idu vođe EU na samit EU – Kina u Peking; među ostalim radi se o novom dogovoru između ova dva gospodarska prostora. Paralelno pregovaraju ministri karipskih i latinoameričkih država u Briselu.
• U utorak potpisuju predsjednici EU Jean – Claude Juncker (Komisija) i Donald Tusk (Savjet) u Tokiju novi ugovor o slobodnoj trgovini.
• Od subote savjetuju se ministri finansija država G-20 o spirali protekcionizma, dok se u Meksiku predsjednici vlada gospodarskog saveza Pacifik – alijansa i Mercosur nastoje približiti.

Zamislivo je da se globlizacija nastavi bez SAD – da se ostatak svijeta ne upusti u logiku kako – ti – meni– tako – ja – tebi. Upravo Njemačka bi se trebala boriti za to.

spiegel.de