Nakon godišnjice smrti Tanje Tagirov: Ne batalite!

Povezani članci

• SVIJETLA STRANA BH POVIJESTI
• Predstava ‘Natašin san’ u ponedjeljak na sceni Mostarskog teatra mladih
• SFF slavi 20. godišnjicu: Ove godine bit će prikazani filmovi iz 20 zemalja
• Ne postoji nijedan racionalan razlog zašto se djeca razdvajaju
• Novinari u niskom škartu
• Katanac ili u-turn

Godinu dana je prošlo od smrti Tanje Tagirov, novinarke koja je prevazilazila ove “sitne” prostore i još sitnije duše koje rukovode njima. Točno na godišnjicu u Centru za kulturnu dekontaminaciju, u Beogradu, promovirana je knjiga “Optužujem!” Riječ je o knjizi tekstova Tanje Tagirov koji su objavljivani u Arkzinu, glasilu Antiratne kampanje Hrvatske u godinama koje su mijenjale svijet koji smo do tada poznavali. Knjiga je prethodno promovirana u Zagrebu, dakle u dva grada za koje se sama Tanja toliko vezala, živeći i radeći i pokušavajući ih učiniti sredinama dostojnim za život običnog malog čovjeka. Ovo slobodno možemo primijeniti i na širu društvenu zajednicu, zvali je državama ili kako god. Jer to je ono što je Tanja radila.

“J’accuse”, odnosno “Optužujem” je inače naziv pisma koji je krajem 19. stoljeća predsjedniku Francuske uputio Emil Zola, optužujući vladu za antisemitizam. Sto godina poslije, slično je činila i Tanja Tagirov, sa tim što je optuživala hrvatsku vladu i to ne samo za antisemitizam i sa tim što to nije uradila jednim pismom već čitavom serijom tekstova objavljenih baš u Arkzinu. Kasnije je to primjenjivala i na vlasti u Srbiji.

Povod nije bio samo jedan čovek, kako je to bilo u francuskom slučaju, već stotine pa i hiljade slučaja obespravljenih, pa i ubijenih. Jedan od najupečatljivijih slučajeva sa kojim je radila i o kom je pisala je slučaj Miloša Stojića, profesora matematike iz Karlovca kog su 1992. godine istjerali iz stana iako je nakon Drugog svjetskog rata izašao bez porodice, a on sa 17 rana i kao 80 % invalid. Nakon saobraćajne nesreće 1977. godine postaje i stopostotni invalid. Prvo mu nova država ospori svojstvo civilnog invalida, a nakon što mu umre i žena i tokom vremena dok se liječio u bolnici provaljeno mu je u stan na čijim vratima ga je dočekao natpis: “MUP Republike Hrvatske”. Oduzeto mu je, ne samo pravo na stan, nego i na prethodni život i sjećanja na njega. Uprkos žalbama i sudskoj presudi u njegovu korist Tanja Tagirov je na kraju teksta zaključila:

“Kad je već izbjeglica bez izbjegličkog statusa, invalid kojemu je invaliditet ukinut, nosilac stanarskog prava stana u kojem stanuje tko zna tko, “vlasnik” sudske presude koja se ne može izvršiti, čovjek kojem su prošlost uglavnom ukrali, a budućnosti uglavnom nema.”

Već godinama, mi smo ljudi kojima je oduzeto pravo da budemo ljudi. Ostalo nam je da “optužujemo” ali i da se borimo. To je Tanja Tagirov baš i radila. Strašno. Predano. Do kraja. Iako je na jedno pitanje novinarke o tome šta bi poručila mladima koji žele da se bave novinarstvom, u filmu o njoj koji je prikazan tokom promocije, u produkciji Žena u crnom, odgovorila sa: “Batalite”, ona prva to nije učinila i ne bi da se ponovo rodi.

Profesor Lino Veljak je za knjigu rekao da ima trostruki značaj potencirajući prvo baš te mlade, buduće generacije koje će se baviti novinarstvom:

“Tanja je paradigma dosljednosti, nepotkupljivosti, principijelnosti, hrabrosti pri čemu ni u jednom trenutku ta principijelnost i beskompromisnost ne prelazi u isprazni i nemoćni moralizam niti se svodi na samozadovoljno očajavanja nad time što u svijetu žive zli ljudi. Riječ o ljudskom, profesionalnom i moralnom uzoru.”

Kao drugo naveo je da tko god želi razumjeti što se 90-ih godina događalo u Hrvatskoj, a “onda indirektno i implicitno, premda vrlo povezano i u ostatku raspadajuće države ova knjižica će biti dragocjeno vrelo za razumijevanje toga što se događalo”. Dodao je da je ova knjiga historiografijski izvor i tako dodatno dao na značaju onome što je Tanja Tagirov pisala.

I kao treće ova knjiga naglašava povezanost prava i pravednosti. Tanja je, međutim, više pisala o toj nepovezanosti kao diplomirana pravnica i kao osoba sa istančanim osjećajem za pravdu.

O tom pravnom segmentu njenog djelovanja govorio je Miodrag Majić, sudija Apelacionog suda u Beogradu koji je baš to i potencirao:

“Čini mi se da postoji zajednička nit za sve njene tekstove, bez obzira da li pisala o pravosuđu, a to je borba protiv nepravde. U svakom tekstu postojao je taj nepogrešivi, fini osećaj za to gde je a gde nije pravda. Kažu da se svi rađamo sa tim osećajem ali se čini da smo u neuslovima u kojima živimo pogubili taj osećaj ili da ga ne negujemo više. Kod Tanje se nepogrešivo palio alarm kad god bi se pojavilo nešto što je mirisalo na nameštaljku, montirani proces, politički uticaj i sl.”

Ističe i da se u razgovoru sa Tanjom često osjećao kao okrivljeni.

“Tanja je kao i ja znala da za mnoge od naših situacija u društvu nema logičkog objašnjenja, a čitanje njenih tekstova je pokazalo koliko smo tužno slični u ovom regionu kad je reč o zavisnosti pravosuđa i da je sve što je nastalo iz nasleđa ostavilo jednako pogubne uticaje po sudsku nezavisnost. Ne preterujem. Tanja i njeni tekstovi nam već danas nedostaju više nego pre godinu dana i nego što smo sposobni da shvatimo.”

Za Stašu Zajović Tanja je bila Kasandra. Ne ona iz meksičke sapunice, nego ona koja je prorekla pad Troje.

“Da su joj verovali možda bi i danas postojala Troja. Prorekla je pad, zatvorili je u tvrđavu. Bila je tuđinska među svojima. Bila je veštica. Da je bilo više veštica i onda i sada, a i treba ih što više, možda bi stvari bile drugačije”, zaključila je ona.

Tanja je u zalog novim vješticama ostavila puno toga. Pregršt tekstova, uključujući i ove u knjizi. Oni su ključ za shvatanje naše, ne tako davne ali često prešućene, prošlosti, a jednom kad to savladamo onda nam sadašnjošću i budućnošću više nitko neće moći vladati, niti ih otuđivati kako je to bilo u opisanom slučaju Miloša Stojića. Ovladat ćemo sami i same. Sa metlama ili bez njih.