JEDNO LJEVIČARSKO – BIH PROMIŠLJANJE

Izdvajamo

• Potom se umjesto ujedinjenja prešlo na priču o zajedničkim listama, što je bio samo pokušaj vađenja iz kaljuže u koju se ljevica zaglibila, ili su joj to neki drugi spakovali mirno gledajući sa strane kako se „crveni“ sami sa sobom glođu. Bolji poklon im odavno nije bio serviran, jer se autogolovi ne mogu nadomjestiti ni u produžecima, a ni nakon penala. Tu priliku su poodobro iskoristili jer je medijska pažnja, umjesto na njihov četverogodišnji nerad i sva zla koja su napravili, prebačen na lijevu stranu.

Povezani članci

• Ivica Dačić: Nećemo stvarati RS na sjeveru Kosova!
• Krivotvorina ubija!
• Jebem te hrvatska vjerodostojnosti
• Gnjatović: “Više radnika je svjedočilo da je direktor ošamario invalida amputirca”
• Mjesto susreta
• Najviše korupcije u državnoj upravi i zdravstvu

Foto: Counterfire

Svaka politika zahtijeva, a ljevice u BiH posebno, da jasno istaknete i izdefinišete svoje ciljeve i programe, da ste duboko i istinski i sami u njih uvjereni, da stanete iza tih ideja i onda ih i praktično ostvarite.

Kad je o ljevici u BiH riječ svi smo, pokazalo se, premnogo očekivali, a nekoliko mjeseci pred izbore, već možemo zaključiti – premalo ostvarili.

Od (ne)ujedinjenja, (ne)zajedničkih lista, do zapostavljanja i eksploatacije savremenog radništva i nedovoljno naglašene borbe za njihova prava, do upadanja u klopku nacionalnih trvenja i podjela koja nisu mimoišla ni stranke lijeve orjentacije. Doda li se tome da na nove izazove, odgovor mogu dati samo mladi i obrazovani ljudi, a nikako decenijski studenti i još manje zakržljali stariji kadrovi iz devedesetih i nekih, opredijelilo je moj ovakav stav.

Naime, u intervju za nedeljnik „Monitor“, na pitanje: “Kako bi na oktobarskim izborima mogla da pobijedi ljevica?“, odgovorio sam: “Ovdje se na ljevici događaju vrlo čudne stvari. Uz veliku pompu najavljivano je udruživanje, zajedničke liste, programi i koalicije, a upravo se događa suprotno. Razdruživanje, borba za fotelje i istrošeni kadrovi, glavna su karakteristika današnjih kretanja na ljevici. Nadati se, da bi se do oktobarskih izbora to stanje moglo popraviti.“

Pa, krenimo redom. 15. maja 2015. godine Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a izjavljuje: “Sigurni smo da se nikad više neće desiti da na bilo koje izbore u BiH ljevica izađe rasparčana i podijeljena“. Samo par mjesci poslije, predsjednik DF-a Željko Komšić potvrđuje ovaj stav i najavljuje: “Bilo bi neodgovorno prema ovoj zemlji, da ne pstoji jedan blok stranaka ljevice kao odgovor takvoj vrsti političe organizacije kao što je blok narodnjačkih stranaka…“.

I šta se poslije događa? Kongresi i SDP i DF-a usvajaju dokumenta koja omogućavaju i stvaraju pretpostavke za ujedinjenje, saradnju, koalicije.

Te iste godine Esad Bajtal s pravom ukazuje na nužnost da se lijeve snage, a ne samo stranke, okupe i pokušaju pokrenuti točak što bi u krajnjem dalo dobre rezultete i za ljevicu, ali i za državu BiH. Isto to čine i najugledniji i nekompromitovani intelektalci koji nikad ne prodaju svoj naučni i lični moral, zarad stana, titule, dobijanja određenog projekta ili drugih privilegija.

Potom je, naredne 2017.godine i posebno početkom 2018. godine došlo do usložnjavanja i nesuglasica na ljevici. Demokratska fronta prema SDP-u i nekolicini drugih manjih partija izlazi sa „Prijedlogom principa za održavanje kongresa ujedinjenja“. Tim dokumentom postavljaju se neprihvatljiva načela kojim se u stvari zatire prošlost SDP-a, a samim tim i ljevice u cjelini, jer od kongresa ujedinjenja zahtijeva jednak broj predstavnika, odnosno članova rukovodstva na principima pariteta. I tu nije kraj priče.

Željko Komšić i njegova stranka, a bez ikakvih konsultacija sa drugim strankama lijeve orjentacije predlaže sam sebe za člana Predsjedništva BiH, a što mu gle čuda, jednoglasno prolazi na organima partije.

I tada i prije toga, a i sam sam bio svjedok jednog takvog sastanka gdje su najugledniji intelektualci ukazivali i njemu lično, da ove njegove vratolomije u suštini razbijaju ljevicu i neće donijeti ništa dobro. Vrijeme već pokazuje da smo bili u pravu, a to će se tek još više potvrditi nakon oktobarskih izbora.

Potom se umjesto ujedinjenja prešlo na priču o zajedničkim listama, što je bio samo pokušaj vađenja iz kaljuže u koju se ljevica zaglibila, ili su joj to neki drugi spakovali mirno gledajući sa strane kako se „crveni“ sami sa sobom glođu. Bolji poklon im odavno nije bio serviran, jer se autogolovi ne mogu nadomjestiti ni u produžecima, a ni nakon penala. Tu priliku su poodobro iskoristili jer je medijska pažnja, umjesto na njihov četverogodišnji nerad i sva zla koja su napravili, prebačen na lijevu stranu.

I onda poslije svega, pameti se nisu dozvali ni jedni, ni drugi, ni treći. Svako je, izgleda, krenuo svojim putem, mjerkajući onog drugog. Istina, utihnula su međusobna prepucavanja, ali nema ni naznaka nečeg novog i zajedničkog.

Vrijeme ističe, a priča bi se umjesto predizbornog ujedinjenja i zajedničkih lista, vjerovatno mogla preokrenuti ka koalicijama nakon izbora i kombinatorikama formiranja nove vlasti. No, tad će jedino broj mandata, kad se sve sabere i oduzme, biti sigurno za 20-30% manji nego li da je do zajedništva došlo bar pola godine pred izbore.

A tad će se sasvim opravdamo postaviti pitanje, a šta to uopšte imamo za podijeliti?