Svjetsko nogometno prvenstvo je najefikasnija brana od otrovnih poruka političara

Autor/ica 👤 Slavo Kukić 9.7.2018. u 11:41

Povezani članci

Ako ste, eventualno, pomislili kako je ljeto zaslužno za smanjeno riganje otrova bosanskohercegovačkih etnopolitičkih destruktivaca, varate se. Dodik, recimo, i dalje obmanjuje narod pričama kako je BiH iluzija – baš kao što je, veli, iluzija bila i Jugoslavija – i kako su Srbi u nju natjerani kao što su ih natjeravali i u Jugoslaviju.

Piše: Slavo Kukić

Tko ih je u prošlosti natjeravao vrag bi ga znao. Ali, ako je po najnovijim mu okršajima s ostatkom svijeta suditi, danas su za to zaduženi Britanci. Jer, oni su optuženi za zavjeru protiv vlasti koju Dodik personificira, a onda, po staroj oprobanoj matrici, i protiv RS i njezine budućnosti. A razlog je, zamislite, što britanski ambasador sebi uzima pravo javno kritizirati uređivačku politiku RT RS-a – tobože javnog servisa koji je danas u obrani Dodikove autoritarne i secesionističke politike osioniji od onog ratnog paljanskoga u glorifikaciji genocidne filozofije Karadžića i Mladića.

Britanci bi, a i svi ostali, pita li se Dodik, trebali klepnuti ušima i pred najnovijim mu najavljenim zahtjevima entitetskom parlamentu RS-a da odbaci Izviješće Komisije za Srebrenicu iz 2004. godine – jer ono je, tobože, skuhano u također britanskim, tada kuhinjama lorda Ashdowna, kako bi se u Hagu moglo presuđivati srpskim „junacima“.

Ne bi me začudilo ako bi, koliko sutra, za britansko-američku ujdurmu protiv aktualne vlasti i RS-a kao kvislinzi bili prozvani i sudionici banjalučkih prosvjeda „Pravda za Davida“. Za sada se, istina, Mile i gebelsovsko mu medijsko društvo, optužujući ih za šurovanje s oporbom, zadovoljavaju ignoriranjem desetaka tisuća ljudi koji iz dana u dan traže samo jedno – da se obznani stvarna istina o ubojstvu banjalučkog tinejdžera koju, tvrde, vlasti iz nekog svoga razloga prikrivaju. Nedavno se, recimo, na glavnom banjalučkom trgu na prosvjedu okupilo petnaestak tisuća ljudi. No za Dodikov „javni servis“ to je, u odnosu na „mudre“ poruke najdražih vođa – Mileta, Željke i kompanije – bila tek usputna vijest. A i u njoj su broj prosvjednika pokušali desetkovati.

Ne posustaju, da ne zaboravim, ni Dodikovi mostarski partneri. Prethodnih se dana, recimo, moglo pročitati kako je izglasavanje zakona o izbornim jedinicama na prostoru Federacije – a koji ne odgovara HDZ-u – zapravo državni udar bošnjačkih stranki u ovom dijelu zemlje. Pri čemu, razumije se, dio bošnjačke ujdurme su svi koji su za zakon glasovali – a i ja koji njihovu fašisoidnu logiku raskrinkavam – pa bez obzira kako se etnički izjašnjavaju.

Nikako, međutim, da se, ti isti dakako, oglase i o prijetnjama koje njihov banjalučki partner nedavno – zbog uhićivanja jednog od osumnjičenih za ratne zločine nad Hrvatima u BiH na prostoru Hrvatske – uputi susjednoj državi, a bogme i Hrvatima ove zemlje.

Nekome, doduše, njihova šutnja može djelovati nelogičnom. Što se, pak, mene tiče, u šutnji ne vidim ništa neobično. Jer, što znače prijetnje sunarodnicima u odnosu na zajedničke dealove s Dodikom i njegovima? Krajnje pojednostavljeno, ništa. Uz dodatak, doduše, dio dela s banjalučkim voždom nije samo Čović i njegov najuži, dakle Sokolov krug nego i hercegovačko-luburićevska struja hrvatskoga HDZ-a. U prilog tome, uostalom, govori i informacija, koja procuri u javnost, kako su se s vodećim ljudima ruske obavještajne službe ne tako davno sastali Čović i jedan od potpredsjednika HDZ-a susjedne nam države. Koji, mislim na Milijana Brkića, od svoga stranačkoga šefa, siguran sam, nije dobio ni zeleno svijetlo niti naputke o čemu može i treba razgovarati. Ali, za dopuštenje ga, siguran sam i u to, nije ni pitao. Jer, čitava priča ionako mora ići izvan domašaja ljudi zapadne provenijencije – a Plenković, možete mu prigovoriti što vam drago, to jeste.

Ali problem bosanskohercegovačkim etnonacionalistima zadnjih mjesec dana je svjetsko prvenstvo u nogometu. Jer, zbog usmjerenosti na nogometne utakmice njihove poruke vrlo često odlaze u prazno – kao da ih nisu ni uputili – a na površinu isplivaju i vrijednosti za koje oni već godinama tvrde da su mrtve. Ulazak Hrvatske među četiri najbolje svjetske reprezentacije, uostalom, u prilog tome najuvjerljivije i svjedoče.

Tamo gdje živim, primjerice, pobjeda nad Rusima je proslavljena pravim novogodišnjim vatrometom. Za zapadnu Hercegovinu, doduše, to i nije neka novina. Pobjede hrvatske reprezentacije je ona slavila oduvijek, a slaviti će ih, ni to nije neka tajna, i u buduće. I u tome, neka mi bude dopušteno, ni sam ne vidim ničeg lošeg. Dapače.

No, i to je važniji dio priče, slavlje je zabilježeno u najvećem dijelu BiH. Ne znam, istina, je li uličnoga slavlja bilo i u gradovima RS-a – ne zbog toga što tamošnjemu svijetu uspjeh prvih susjeda ne bi bio povod za slavlje. Naprotiv, siguran sam da su uz svoje televizore ljudi ovog dijela zemlje dušom i srcem bili uz Dalića i njegove izabranike – kao što bi se, vjerujem, uspjehu srbijanske reprezentacije veselili diljem Federacije.

Drugo je pitanje zašto to ljudi, u konkretnom slučaju na prostoru RS-a, ne smiju i javno demonstrirati. I u vezi s tim ih, dakako, treba razumjeti. Jer, ako prvi čovjek Srbije – nisam, priznajem, upratio je li slično postupio i lider SNSD-a – valjda kako bi i sam utjecao na budućnost odnosa sa prvim susjedom, javno poručuje da za njegov tim neće navijati nego za tim njegovih četvrtfinalnih protivnika, otkuda onda kuraž običnim smrtnicima da se ponašaju drugačije. Jednostavno, muči i navijaj u tišini vlastitoga doma.

Ali, zato sličnih kočnica nije bilo i na prostoru Federacije. Naprotiv, slavilo se uzduž i poprijeko. Za Mostar se, istina, to moglo i očekivati. Uostalom, tamo je HDZ, kako bi njegov šef još jednom potvrdio vlastitu opredijeljenost, organizirano gledanje hrvatsko-ruskog četvrtfinala i upriličio. Na licu mjesta, doduše, nije bilo i lidera. Između druženja sa sugrađanima i još jedne instrumentalizacije nadbiskupa Vrhbosanskoga on se, očito, opredijelio za ovo drugo. Pri tome mu, doduše, nije najvažnije hoće li mu kardinal Puljić za ono što čini koješta i prigovoriti. Ali, neobično važno mu jeste da narod vidi kako su, kad god zatreba, i jedan i drugi na istoj strani. A ako ikada kome takva percepcija treba, treba danas lideru HDZ. Zna li to i gospodin kardinal potpuno je nebitno. No, zato je bitno da mu sve žaoke, koje ponekad prema Čovićevoj politici znade uputiti, zajedničkim, i to zagrebačkim ne sarajevskim, feštanjem hrvatske pobjede, više ne piju vode. Ja ih, naprotiv, a vjerujem i najveći dio bosanskohercegovačkih Hrvata, može doživljavati tek kao najobičnije ublehe – ono da se „Vlasi ne dosjete“.

Apstrahirajmo, međutim, i HDZ i njegova prvog čovjeka. Jer, u konkretnom slučaju je važno nešto drugo. Njih, naime, ni HDZ-a ni njegova lidera, nije bilo i drugdje – u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, da ne nabrajam. A slavilo se i tamo – na način koji, uvjeravaju me prijatelji, po mnogo čemu asocira fešti u rodnom mi mjestu. Čime običan svijet na najuvjerljiviji način – zaludu sva silovanja kojima je desetljećima izložen – pokazuje kako se uspjehu prvih susjeda, s kojima je dobar dio zajedničkog života i sam dijelio, veseli kao svome vlastitomu.

Time se, dakako, pozitivna priča i ne iscrpljuje. Tko bi, primjerice, prije desetak godina hrvatskom izborniku oprostio uvrštavanje u reprezentativnu vrstu ne-Hrvata, Srba posebice. Pa, do ovog svjetskog prvenstva je i sami golman hrvatske reprezentacije nerijetko žigosan kao četnik. A danas? Danas je, zahvaljujući tom istom prvenstvu – zaludu „đavolja“ mu krvna zrnca – i s pravnom dakako, hrvatski nacionalni heroj. I s onu i s ovu stranu državne međe – čak i u zapadnoj Hercegovini. A on u ovoj hrvatskoj vrsti nije i jedini. Ima ih, kažu, s „đavoljom“ krvlju još.

Što time želim reći? Ako ništa, svjetsko nogometno prvenstvo je pomoglo aktiviranju vrijednosti koje su ove prostore krasile oduvijek – da se raspoznajemo kao ljudi a ne kao pripadnici plemena. Nadam se, dakako, da se na tome neće stati. Da će, drugim riječima, s kopnenjem plemenske logike, barem za vrijeme i zahvaljujući svjetskom nogometnom prvenstvu, definitivno započeti proces kopnenja i potpore onima koji je pothranjuju. I da će se ova zemlja vratiti vrijednostima koje su je oduvijek krasile – a kojima danas od milja tepamo da su evropske. Iako, one su izvorno puno više naše.