Povodom godišnjice srebreničkog genocida: Nepodnošljiva lakoća poricanja

Izdvajamo

• "Ne dam djecu za rat. Govorim vam dlanova okrenutih prema nebu, dlanova ljepljivih od kiselih žutih vrpci koje krvnici nikad neće prerezati." Dijala Hasanbegović.

Povezani članci

• TRI SIRIJSKA RATA
• Hronologija jedne propasti
• Buđenje banjalučkog proljeća
• Uzmak ljevice
• Hrvatska, zemlja Vlade Košića
• Razgovor sa Sarandom i Seljatinom Bogujevci

foto: klix.ba

“Nadajmo se da stari, zreli narodi Evrope umeju pamtiti ne samo dane slave već i sramotne noći sopstvene istorije. Takva bi predostrožnost bila više no opravdana jer u tek isteklom dvadesetom stoleću prebrodili smo dve gotovo uzastopne kataklizme. Pamtiti ih – neka je vrsta moralne higijene. I zato, u ime opšteg duševnog zdravlja svesrdno priželjkujem da se već jednom zaboravi davnašnja priča o moralnoj neprikosnovenosti srpskog oružja. Mučne ali svete istine radi, podsećam da je pamćenje ovog zločina jedino moguće izvinjenje. Jer, bar za neke od nas Srba, nije reč samo o istorijskoj sramoti već i o dubokom bolu bratoubilačkog greha”.

Uvod je ovo Bogdana Bogdanovića u tekst “S ove i one strane Drine” koji je objavljen u publikaciji “Srebrenica – sjećanje za budućnost” povodom srebreničkog genocida. Uvod u kom je sve rečeno. Pamtiti zločine/genocid moralna je higijena. Okrenuti smo prvenstveno ka sami sebi. Okrenuti ka sebi jer jedino tako možemo imati osjećaje za druge.

Na žalost, daleko smo danas od te vrste moralne higijene. Zločine ne želimo da pamtimo, a ono što Bogdanović priželjkuje – da se zaboravi davnašnja priča o moralnoj neprikosnovenosti srpskog oružja nije ispunjeno. Naprotiv. I dalje štrči poput falusa, ali falusa koji štrči tako samo zahvaljajući umjetnim preparatima potkovanim mitom o srpskoj slobodarskoj tradiciji i o toj neprikosnovenosti srpskog oružja.

Danas, 23 godine nakon srebreničkog genocida Srbija kao da je skinula taj teret, tu potrebu društva za moralnom higijenom. Pomirila se. Otresla ga sa sebe poprilično uspješno i gurnula pod tepih. Gledamo to kroz desetak godina suočavanja putem suđenja u samoj Srbiji.

Prvi slučaj koji je završio u Specijalnom sudu za ratne zločine bio je onaj sa zloglasnom jedinicom zvanom “Škorpioni”. U to vrijeme Srbijom je vladala Demokratska stranka. Ona Zorana Đinđića, a kasnije Borisa Tadića. Tužilaštvo, pa i sud su dovedeni pred svršen čin. U javnost su procurili snimci ubistva šestorice bošnjačkih civila u Trnovu. Civila koji su dovedeni iz Srebrenice.

Posebno je odvratan bio način na koji je to urađeno što je sve pratila kamera, a sve posredstvom tog srpskog oružja i njegove “moralne neprikosnovenosti”. Možemo to negdje nazvati i prvim realityem jer je kamerom praćen svaki korak. Kao da ubistva u pozadini nisu ni imala tu etničku crtu. Odvratno je i to reći da bi to čak i imalo neko opravdanje jer ovdje ni toga nije bilo. Kao da je sve rađeno samo da bi izgledalo dobro na snimku. Do zuba naoružani pripadnici “Škorpiona”, nove uniforme, mortal combat. Kao djeca na umjetnom bojištu, kao paintball. Ali daleko od toga da je u tom oružju bila boja. Zarobljeni Bošnjaci za život više nisu ni molili. Bang!!!

Šta je par ljudskih života zarad slave koja se može steći na ovozemaljskom svijetu, posebno u Srbiji? Žal je za tim što ih nije bilo i više.

Sama činjenica da su takvi snimci postojali olakšala je posao Tužilaštvu kao i sudu, mada bi u ovoj konstataciji trebalo ipak staviti navodnike jer, vidjećemo kasnije, teško da je njima stalo da se zločini procesuiraju na taj način.

Počinioci jesu kažnjeni, ali ono što je najvažnije, činilo se i učinilo se sve da se dokaže da “Škorpioni” nisu imali ama baš nikakve veze sa državnom organima Srbije. Tome se pristupilo vrlo ozbiljno.  Pomoć, makar načelnu, Srbija je imala od strane Haškog Tribunala jer ovaj slučaj je samo dio priče o dogovoru Srbije i Tribunala, o čemu je pisala i često pričala i pisala Florance Hartmann. Čak je i osuđena za nepoštovanje suda jer je u članku “Sakriveni ključni dokumenti o genocidu” i knjizi „Mir i kazna“ objavila „sadržaj, navodni efekat i povjerljivu prirodu dviju odluka Žalbenog vieća“ u predmetu protiv Slobodana Miloševića. Spominjala je odluke Žalbenog vijeća kojima je usvojen zahtjev Srbije da se određeni dijelovi transkripata sjednica Vrhovnog vijeća odbrane SR Jugoslavije zatamne pre nego što se transkripti prezentuju u dokaznom postupku protiv Miloševića. Time je trasiran put ka uklanjanju odgovornosti Srbije, put koji je kasnije iskorišten i u slučajevima Gotovine, Markača i ostalih, odnosno odgovornosti Hrvatske za zločine tokom Oluje.

Prošle godine Haški Tribunal je zatvorio svoja vrata. Ovi “lakši” slučajevi prepušteni su lokalnim tužilaštvima i sudovima. Potpisali su se međusobni sporazumi koji su trebali da otklone prepreke na nivou država jer su razni počinioci po pravilu bili državljani i one države u kojoj su počinili zločin, ali i one u kojoj su našli utočište i sklonište.

A onda je prije nešto manje od dvije godine pompezno najavljen najvažniji slučaj u dosadašnjoj praksi Tužilaštva za ratne zločine, a tiče se Srebrenice. Osmorica pripadnika specijalne jedinice MUP-a Republike Srpske optuženi su za smrt preko 1300 civila na lokalitetu Kravica.

Genocid se u optužnici nije spominjao jer je navodno problem bio povezati slučaj sa komandnom odgovornošću. Ovo je bio, u košarkaškom žargonu, zicer. Sad, nije problem kad se zicer promaši ali je problem kad postoji očigledna želja da do poentiranja ne dođe.

I tu dolazimo do suštinske razlike koja se rastezala deset pa i više godina, a kad je riječ o odnosu Srbije i većinske javnosti naspram Srebrenice.

U ono vrijeme postojala je jaka želja da se opovrgne svaka veza Srbije sa genocidom, svaka odgovornost. Tako je došlo i do one famozne presude Međunarodnog suda pravde u Hagu da Srbija nije odgovorna za genocid, ali da je odgovorna što ga nije spriječila i što nije kaznila počinice. To se shvatilo kao pobjeda u ovom slučaju, kad je riječ o Srbiji.

Vrata za predstavu su tad već uveliko bila otvorena, a čekao se samo glavni glumac da dođe na scenu i da zaigra. I došao je Aleksandar Vučić. Na krilima svojih prethodnika, uključujući i Borisa Tadića koji je bio u Srebrenici, Vučić je odlučio da konačno spusti zastor na ovu predstavu. Odlazak Aleksandra Vučića u Potočare i incident koji se desio, koji je od strane njegovih spin majstora proglašen za pokušaj ubistva, dodatno je skrenuo Srbiju sa onog kolosijeka na koji je tako priželjkivao Bogdan Bogdanović da ode.

Time je stavljena točka. Suđenje ovoj osmorici su nakon svega došla kao neka vrsta prokletstva jer čemu sad da se bavimo time kad smo sve već zaključili? Odatle i silna odlaganja već skoro dvije godine, odatle i pasivnost Tužilaštva za ratne zločine koje nije našlo za shodno da posluša zahtjeve oštećenih porodica da izdvoje slučaj jednog optuženog jer se ne pojavljuje već na posljednja tri zakazana ročišta, jer je navodno sebi pokušao presjeći vene i jer se nalazi na psihijatriji. Tome svemu je prethodilo njegovo priznanje za zlodjela koja su počinili on i ostala sedmorica optuženih.

I sad šta? Neprijatna je situacija u kojoj se nalazi Tužilaštvo za ratne zločine jer je očigledno da ne žele da se bave slučajevima koji su ih zadesili. Ne žele jer je Srbija, kao što rekosmo, stavila zastor na tu priču. Sabila je leševe i svoju odgovornost pod tepih. O tome se više ne priča, o tome se više ne piše. Mediji više nisu ni zainteresovani za ove slučajeve.

I ne trebaju biti. Ne moraju. Ali, ima ko mora. Zbog njihove budućnosti.

“Ne dam djecu za rat. Govorim vam dlanova okrenutih prema nebu, dlanova ljepljivih od kiselih žutih vrpci koje krvnici nikad neće prerezati.”

Dijala Hasanbegović.