OD PODOBNOSTI KA SPOSOBNOSTI

Izdvajamo

• Bilo bi mnogo bolje i jeftinije, da se umjesto fotografija brojnih kandidata po banderama, seoskim kafanama, džamijama, crkvama, tramvajima i autobusima mogu vidjeti kratki njihovi životopisi, iz kojih bi se bar moglo nazrijeti kome u ruke predajemo našu sudbinu u naredne četiri godine. Time bi nam izbori više ličili na pravu kompeticiju između odgovornih i sposobnih političara, nego na seosku svadbu na kojoj je najbitnije kako „mlada“ izgleda.

Povezani članci

• Nećemo mirno posmatrati izdaju
• Milorad Dodik: BiH je nemoguća država i jedina logika je da se mirno raziđemo
• Švedski stol Hrvatska
• Zija Dizdarević: Iščekujuća država
• Svjedoci: Muslimani i Hrvati odlazili dobrovoljno
• THE ETERNAL WOE OF SREBRENICA

Foto: Midhat Poturovic (RFE/RL)               

Repetitio Est Mater Studiorum 

Ova stara latinska poslovica uči da stalno ponavljanje vodi ka učenju i novim spoznajama. Na Balkanu  sve se izokrene u svoju sopstvnu suprotnost. Na ovim prostorima često ponavljanje nema značenje učenja mudrosti i novih spoznaja. Ovdje često ponavljanje laži i neistina ima značenje stvaranja istine i opravdanja za one koji tu laž mađioničarski pretvaraju u istinu u koju i sami oni i građani počinju vjerovati. Ipak, pokušajmo ponoviti jednu priču koja je već ispričana prije prethodnih izbora koji nisu donijeli ništa novo, osim novih laži i podvala narodu. Ko zna, možda će ovaj put imati drugačiji efekat.    

Piše: Prof. dr. Nedžad Bašić 

Što se izbori više bliže građani se sve više nalaze pred dilemom: koga birati? Prvi put su glasali za one kojima su najviše vjerovali: prevarili su ih i pokrali. Drugi put su glasali za one koji su im najviše obećavali: slagali su ih i opljačkali. Treći put su glasali za one koje su smatrali najpoštenijim: ovi su ih i slagali, i prevarili i opljačkali. Za koga sad glasati: za prve, za druge ili za treće?  Običnom građaninu se čini sve isto. Bez obzira za koga da glasa biće prevaren, pokraden i opljačkan. 

Mnogi se pitaju da li je u ovakvoj situaciji najbolje apstinirati i ne učestovati u ovoj općoj lagariji, prevari, pljački? Za običnog građanina je opet isto: u slučaju apstinencije „porodično-stranačke družine“ će same sebe izabrati. Na glasačka mjesta tada izlaze samo pripadnici stranaka koji će birati svoje predstavnika a oni će kasnije stvoriti svoju „principijelnu, poštenu i nacionalno-porodičnu“ koaliciju koja će sada udruženim koalicionim snagama efektno opljačkati ono što je preostalo i dokrajčiti svaku nadu običnom čovjeku da je moguće bilo šta promjeniti.

Ima li izlaza iz ovog zatvorenog kruga nemoći i malodušnosti već umornog i ojađenog naroda koji se neuk našao u zoni „demokratskih prevara i pljački“ od onih kojima je sam dao svoje povjerenje i prepustio se na njihovu milost i nemilost? Zasigurno da ima. Samo treba znati kako kreirati najinventivniji mehanizam razotkrivanja  novih laži, preduprediti nove prevare i spriječiti nove pljačke. Glavnu ulogu u tome mora imati sam građanin, birač, koji svojim glasom odlučuje o sopsgtvenoj sudbini i sudbini svoje porodice. Naravno, potrebna je edukacija građana u smislu da postane sam svjestan svoje društvene moći  i osobne odgovornosti da sam mijenja standarde sopstvenog življenja  ali i sopstveni odgovornosti za sudbinu svoje djece i zajednice u kojoj živi..

U tom kontekstu potrebno je otvoriti javnu debatu kako običnog  građanina (glasača) učiniti svjesnim njegove društvene moći i odgovornosti da mijenja budućnost društva i svoje porodice, kako ga učiniti politički aktivnim van koordinata već korumpiranih i kriminaliziranih političkih stranaka, te kako ga osloboditi anksioznosti i letargičnosti koja mu je bez njegove volje nametnuta, što društvo čini nedinamičnim i nesposobnim da izazove nove vibracije i promjene koje su neophodne. Čini mi se da je u ovom pravcu dobro krenula škola KRITIČKOG MIŠLJENJA u okviru portala TAČNO.NET, te ovaj prilog posmatram kao kontribuciju tom izuzetno značajnom nastojanju, kojem se  mora obezbjediti širi društveni poticaj i podrška međjunarodne zajednice.

Prvi korak u pravcu promjene i stvaranje nove društvene klime prije izbora moralo bi biti u stvaranju tzv. ANKETNIH ODBORA (AO), u svim izbornim jedinicama, koji bi na nezavisan i transparentan način, van utjecaja političkih partija, pratili profil svakog kandidata za političke funkcije po slijdećim parametrima:

Prvo, AO morao bi tražiti od svih kandidata za lokalnu, regionalnu i centralnu vlast da im jasno javno demnostriraju šta su do sada i sa kakvim uspjehom uradili u svojoj profesionalnoj i političkoj karijeri. Veliki broj političara sa prelascima iz jedne u drugu stranku zamagljuju svoju profesionalnu nesposobnost pravdajući to unutarnjom rigidnom strukturom političke stranke iz koje bježe, a da pri tom nikom ne podnose izvještaj šta su trebali a nisu uradili u toj političkoj stranci. Isto tako veliki broj mladih ljudi ulazi u razne političke arhitekture bez ikakvih preferencijalnih sposobnosti i indikacija da mogu nešto zančajnije uraditi u transformaciji društva. Na ovaj način stvara se nova mlada generacija nemoralnih i štetnih političkih apartčika što razara svaku mogućnost kvalitetnih društvenih i moralnih promjena u budućnosti.  Sa bar djelimičnim uvidom u profesionalnu i političku sposobnosti kandidata umnogome bi se eliminirala mogućnost da na mjesto raznih predsjednika vlada,  ministara, savjetnika i sl. dolaze neiskusni i nesposobni, bez minimuma sposobnosti i interesa da učine neku promjenu u cilju podizanja standarda življenja običnog čovjeka. Također, niko ne postavlja pitanje koliko su ti ljudi sposobni za kolektivni rad, tolerantnosti i sposobnosti prihvatanja kritike, koliko su oslobođeni osvetničkih manira, zavidnosti i surevnjivosti, što je često izvor velikih problema u funkcioniranju vlasti na svim nivoima.

Drugo, AO morao bi javno prezentirati moralni karakter i kandidata koji se kandidiraju. Potrebno je da AO  traži od predloženih kandidata da javno demonstriraju da li su bili pod sumnjom i da li su osuđivani za neko nedjelo  (korupciju, krađu, prevaru, nezakonito sticanje imovine, zapošljavanje rodbine i sl..). Ovim bi se također u mnogome eliminirala mogućnost da razni prevaranti, spekulanti, kriminalci i lažovi, dođu  na političku poziciju. Onaj ko nije pred javnošću dokazao prezumpciju svoje nevinosti u slučaju javnih optužbi, ne bi mogao da učestvuje u političkim izborima.

Treće, AO morao bi tražiti od svakog predloženog kandidata za svaki nivo vlasti da jasno i transparentno demonstriraju kako će i na koji način riješiti najurgentnije probleme zajednice a posebno: pitanje investicija  (ne samo kroz  trošenje budžeta), zapošljavanje, socijalna i zdravstvena zaštita,  razvijanje obrazovanja i kulture, što istorijski određuje sudbinu svakog  naroda. Nema niko pravo preuzeti vlast i upravljati sudbinom jednog naroda uvodeći ga u stalna neproduktivna zaduživanja, uz  razaranje sistema zdravstva, obrazovanja i kulture, i pri tom razvijati mentalitet korupcije, prevara, laži i netrpeljivosti.

Četvrto, AO  ima pravo tražiti od svakog predloženog kandidata analizu položaja građanina u politici koju će zastupati u slučaju imenovanja na političku funkciju za koju se kandidira. AO ima pravo da traži od svakog kandidata koji se kandidira za javnu funkciju, bez obzira u okviru koje političke stranke djeluje, da jasno demonstrira kako će se i na koji način boriti protiv problema pred kojima se nalazi seljak, radnik, ljekar,  učitelj, nezaposleni, penzioner. Osnovno pravo birača je da bira svoje predstavnike  ne po stranačkoj pripadnosti, već po načinu kako sagledava mogućnost riješavanja njegovih egzistencijalnih problema.

Sa ovakvim pristupom i masovnim izlaskom na birališta birači bi značajno promjenili filozofiju razmišljanja i unutarnju interesnu strukturu političkih stranaka. Unutar tih stranaka došlo bi do općeg moralnog pročišćenja, do izražaja bi došli kreativni politički programi, došlo bi do stvaranja novih društvenih struktura koje bi bile sposobne da kroz opći razvoj društva obezbjede sigurnost preživljavanja pojedinca i viši životni standard zajednice.  Na ovaj način stvorila bi se mnogo veća odgovornost nosilaca društvenih funkcija prema javnosti a samim tim stvorila bi se i odgovornost političkih stranka prema sopstvenim biračima.

Da li je neko ikad javno postavio pitanje masovne prevare i nasilja nad seljacima od strane otkupljivača njihovih poljoprivrednih proizvoda? Da li je neko ikad javno postavio pitanje odgovornosti raznih agencija za lokalne i regionalne puteve, elektro distribucije, telekoma, poduzeća za kanalizaciju i vodovod… koji bez ikakvog odobrenja i saglasnosti seljaka uništavaju njihovu imovinu koja im život znači. Da li je iko ikad javno postavio pitanje dramatične samovolje raznih banaka koje su se specijalizirale za iznalaženje novih metoda varanja i pljačkanja njihovih klijenata? Da li je iko ikad javno postavio pitanje odgovornosti Suda ili Tužilastva što se za riješavanje sporova koji se pred njima vode po pitanju egzistencijalnih prava čovjeka treba čekati po deset i više godina? Da li je iko ikad  javno postavio pitanje odgovornosti Ministarstva za obrazovanje što se danas kod nas magistar ili doktor nauka proizvodi za nepunih pola godine, što sve dovodi do dramatične degradacije općih vrijednosti i morala u društvu? Niko nikad nije javno postavio pitanje odgovornosti onih koji vode takve institucije za štetu koja je proizvedena sa njihovim neodgovornim ponašanjem.

Da bi tu novu igru prevara od strane političkih partija mogli spriječiti, potrebno je da sami birači, koji biraju svoje predstavnike u institucijama vlasti, postanu svjesni toga da samo od njihove sposobnosti izabrati najboljeg, najsposobnije i najkorektinijeg njihovog predstavnika u institucijama vlasti zavisi njihova sudbina i standard življenja. Građani dobro znaju da od toga ko će biti izabran za poslanika u skupštini općine, kantona ili države, ovisi ko će biti imenovam za predsjednika vlade, ko će biti ministri raznih resora, gradonačelnici ili predsjednici općina, ko će biti predsjednika suda, tužilac, ko će biti direktori škola ili rektori univerziteta… od kojih apsolutno zavisi da li će imati razvojnu ili pljačkašku politiku, neovisno i objektivno sudstvo i tužilaštvo ili sudstvo i tužilaštvo koje će poticati kriminal i korupciju, da li ćemo imati moderni sistem obrazovanja koji će nas uvesti u društvo inventivnih zajednica u kojima će se razvijati nove ideje i nove percepcije ili sistem obrazovanja u kojem se razvija korupcija i nepotizam nesposobnih i lakomih.

Dakle sve ovisi od toga koliko je sam građanin, koji bira svog predstavnika u institucije vlasti, svjestan svoje društvene moći, dakako i svoje odgovornosti, za sopstvenu sudbinu, sudbinu svoje porodica i zajednice u kojoj živi. Otuda proističe  moralna obaveza svakog korektnog, nekriminaliziranog intelektualca da se uključi u borbu podizanja svijesti svakog građanina o njegovoj moći i odgovornosti u borbi za njegovo sopstveno bolje sutra i bolje sutra njegove porodice.

Da su gradjani (birači) bili fokusirani na rješavanje njihovih egzistencijalnih problema sa kojima se oni suočavaju, danas pred izbore ne bi imali nikakvu nedoumicu. Nažalost, njihova sklonost da se sve riješava putem osobnih veza sa političarima kojima su dali svoj glas na izborima i putem podmićivanja,  dovela ih je u tragi-komičnu situaciju, koja se danas moćno reflektira u sve izraženijem osjećanju nemoći, frustracija i  medjusobne netolerancije i mržnje što cijelo društvo vodi u novi krug nemoći i  haosa.

Bilo bi mnogo bolje i jeftinije, da se umjesto fotografija brojnih kandidata po banderama, seoskim kafanama, džamijama, crkvama, tramvajima i autobusima mogu vidjeti  kratki  njihovi životopisi, iz kojih bi se bar moglo nazrijeti kome u ruke predajemo našu sudbinu u naredne četiri godine.  Time bi nam izbori više ličili na pravu kompeticiju između odgovornih i sposobnih političara, nego na seosku svadbu na kojoj je najbitnije kako „mlada“ izgleda.