Zaboravilo se, ponovilo se

Izdvajamo

• Valja zato ne zaboraviti i ponoviti: točno na mjestu gdje su lipnja 1942. paljene svete židovske knjige, lipnja 1995. paljene su jedine hrvatske novine koje su tada pisale o Tuđmanovim antisemitskim ispadima, ordenima za ustaškog stožernika Ivu Rojnicu i raskopavanju Jasenovca te rehabilitaciji jasenovačkog zapovjednika Dinka Šakića i ustaškog ministra Mile Budaka: takve su novine palili Hrvati pred očima Hrvata, uz nadzor hrvatske policije i službi hrvatske države, pred kojom za to nitko nikad nije odgovarao. Ako ništa drugo, valja na to podsjetiti za slučaj da kojega splitskog nežidova zbuni što je na tom mjestu zapeo o talijansku savjest. Zaboravi se, jebiga, pa se ponovi.

Povezani članci

• WILLY BRANDT U BALKANSKOM GETU
• Pošto ponos?
• Pjevaju, ali sluha nemaju
• HRVATSKA I BiH: Đura će ti oprostiti što te tukao!
• Tomislav Jakić: REKVIJEM ZA ZAGREB
• FARUK ŠEHIĆ: Nema većeg sranja od života

Splitski fašisti – nije li povijest Splita duhovita? – Feral su na Pjaci palili na istom mjestu na kojemu su 1942. gorjele knjige i svitci iz sinagoge, točno ondje gdje danas stoji spomen-ploča zapaljenoj židovskoj baštini

Piše: Boris Dežulović- Novosti

Prije točno sedamdeset i šest godina, u petak 12. lipnja 1942. – istog onog petka kad je mala Anne Frank za svoj rođendan dobila dnevnik i zapisala u njega prve riječi – u splitsku su sinagogu provalili crnokošuljaši iz talijanskog bataljuna Toscana predvođeni zloglasnim vicefederalom Giovannijem Savom. Prekinuvši molitvu za početak Šabata, fašisti su palicama premlatili prisutne i opustošili sinagogu, porazbijali sav inventar, opljačkali srebrne obredne predmete i tristo godina stare svitke Tore izbacili na Pjacu. Tamo su pobacali i sav namještaj i inventar Židovske općine, sve knjige i cjelokupni arhiv, od originalnih dokumenata o osnivanju groblja iz šesnaestog stoljeća do vlastoručnog pisma maršala Marmonta o otvaranju vrata Geta, pa cijelu gomilu – zajedno s knjigama iz obližnje knjižare obitelji Morpurgo – zapalili na ogromnoj lomači. Giovanni Savo, sjećaju se svjedoci, plesao je oko ognja na Pjaci ogrnut rabinskim plaštem.

Garež na kamenim pločama trga, u to vrijeme Piazze Vittorio Emanuele III, odavno su isprale historijske kiše i splitski škovacini – među kojima je te 1942. bio i moj djed – ali opekotine od vatre ostavile su trajni ožiljak u memoriji grada. Podsjetio je na to gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara kad je prije koji dan, točno na sedamdeset šestu godišnjicu lomače na Pjaci, pred starom Morpurgovom knjižarom otkrio dojmljiv spomenik: uglavljena među kamene ploče rastvorena brončana knjiga, na njenoj lijevoj stranici natpis koji podsjeća da su točno na tom mjestu ‘fašisti zapalili višestoljetnu židovsku baštinu’, a na desnoj – ‘Ne zaboravilo se i ne ponovilo se’.

Sjajna je zamisao da ploča bude uzidana u kamene ploče na tlu trga, dopustite da vam objasni gospodin gradonačelnik. ‘Ploča je s razlogom na podu’, reći će tako na svečanom otkrivanju Andro Krstulović Opara, ‘da se i spotaknemo ako treba o svoju savjest, da zastanemo i promislimo što je u memoriji i identitetu našeg grada, i da loše stvari koje pamtimo zaustave bilo kakav izraz nesnošljivosti.’ Iz takvog je, eto, ‘promišljanja’ i druga sjajna zamisao, ona da na ploči nasred Pjace – na mjestu dakle kojim svakodnevno marširaju desetine hiljada turista iz cijelog svijeta – tekst bude samo na hrvatskom jeziku. Izvolite, gospodine gradonačelniče. ‘Split ne podiže ovu ploču turistima i židovskim sugrađanima’, nastavlja onda šjor poteštat, ‘već Splićanima nežidovima, kako bi znali, zapamtili i upozoravali da se nikada više ovakvo nešto ne dogodi bilo kome od nas.’

Zašto bi, međutim, Splićani na tom mjestu ‘zapinjali o svoju savjest’ – usred aplauza dobacit će neki partibrejker – kad to sa Splićanima i njihovom savješću baš nikakve veze nema? Nisu li sinagogu opljačkali Talijani, nisu li lomaču za židovsku baštinu potpalili talijanski crnokošuljaši? Nisu li, na koncu, polovicu splitskih Židova – inzistirat će gunđalo praćeno glasnim negodovanjem prisutnih – nakon kapitulacije Italije likvidirali njemački okupatori?

Molim vas, molim vas, neka gospodin završi. Hvala.

Ne bi li stoga, kad već govorimo o savjesti i pamćenju – zaključit će partibrejker – mrvu više komemorativnog smisla imalo da je brončana knjiga na tlu barem trojezična, pa da o nju zapinju i talijanski i njemački turisti?

Jeste li gotovi? Jesam. Vrlo dobro.

Svakako, bilo bi to logičnije da je spomen-ploča višejezična, poput jelovnika u okolnim restoranima, ali to bi goste iz Italije i Njemačke samo dekomodiralo i nepotrebno zbunjivalo. Valjalo bi im, naime, tada objašnjavati što se to uopće 1942. događalo u Splitu, i zašto te i ostalih četrdesetih godina nema, recimo, samo nekoliko koraka dalje, na štandarcu s kalendarom najvažnijih godina splitske povijesti. Ili: zašto postoji spomen na stradanje splitskih Židova, a ne postoji nijedan na stradanje, kako ono rekoste, ‘Splićana nežidova’? Ili: zašto – ako već Splićanima valja ‘znati, zapamtiti i upozoravati da se nikada više ovakvo nešto ne dogodi bilo kome od nas’ – u Splitu više ne postoji Ulica žrtava fašizma, niti ulica bilo koga od dvanaest i pol hiljada Splićana – gotovo četvrtina grada! – koji su otišli u partizane da se suprotstave divljanju crnokošuljaša? Ili: zašto gospodina gradonačelnika nije bilo na toj istoj Pjaci, kad se prije koji mjesec malo niže odavala počast pred-spomen pločom vojsci koja je njegov grad oslobodila od neljudi što su ubijali Židove?

Lišena tog neugodnog konteksta, jednojezična se ploča, umjesto efektnog kamena spoticanja o vlastitu savjest, ispostavlja kao rampa za njeno sigurno preskakanje – tek malo skuplja šahta gradske kanalizacije za govna na savjesti, čiji će historijski troškovi biti proslijeđeni Italiji. Da nije tako, ne bi grad koji potresen pamti lomaču za židovske knjige bio ukrašen simbolima režima koji je Židove tih četrdesetih slao u Jasenovac i Auschwitz, niti bi gradske vlasti jednako tronuto saginjale glavu pred spomenikom hrvatskim crnokošuljašima, što sedamdeset pet godina kasnije u kamen klešu jednojezično ‘Za dom spremni’. Konačno, da nije tako, bio bi valjda po gradu i neki spomen na ostale žrtve fašizma.

Poslušajmo stoga mudrog gradonačelnika, ‘zastanimo i promislimo što je u memoriji i identitetu našeg grada’. Prema izvještaju talijanskog Guvernatorata, istog tog dana – istog 12. lipnja 1942. – malo prije lomače na Pjaci, omladinac Zvonko Tijardović crnom je bojom išarao spomen-ploču postavljenu povodom ulaska talijanskih trupa u Split. Istog tog dana, prema izvještaju Komande 107. legije Crnih košulja, zbog takvih je, sve brojnijih akcija uhapšeno i zatvoreno devedeset i dvoje Splićana. Istog dana, na istoj toj Pjaci, na istom je tom mjestu fašistička policija malo ranije premlatila grupu Splićana koji su odbili slušati talijansku glazbu. A sve to samo toga petka, 12. lipnja 1942., jednog od mirnijih dana u ratnom Splitu.

Dok toga otpora nema u memoriji, a bogami ni identitetu grada, ploča na Pjaci ne funkcionira samo kao šahta, već upravo kao uvreda splitskim Židovima, čije je javno pamćenje, eto, dopušteno samo dok ne leži na hrvatskoj savjesti. Bez te memorije, od koje je ratna sudbina Židova odvojiva samo pod općom anestezijom, ona umjesto ‘Ne zaboravilo se i ne ponovilo se’ govori – vrlo glasno i razgovijetno – ‘Zaboravilo se i ponovilo se’. Ima, uostalom, i o tome zgodna jedna priča.

Istih ovih lipanjskih dana, točno pedeset i tri godine nakon lomače na Pjaci, u utorak 27. lipnja 1995., trojica fašista – za slavnu povijest: Slavko Blažević te Dominik i Ivan Peričić, koji je samo koji dan ranije počašćen intervjuom u Slobodnoj Dalmaciji – iz trafika i od kolportera oko Pjace oteli su sve primjerke Feral Tribunea, potom ih pobacali na gomilu, ritualno iskidali i na kraju zapalili.

Mračni obred trajao je satima, nezainteresirano su ga na Pjaci promatrala dva policajca i, ponešto zainteresiranije, dvadesetak službenih lica u civilu, dok je jedna grupa batinaša sa strane spremno čekala da se netko pobuni. Ispalo je, naravno, da za to nema nikakve potrebe. Znaju Splićani – ne zaboravilo se, ne ponovilo se – kako je prošao srednjoškolac Ante Čerina kad je onomad ubio zloglasnog Giovannija Savu, samo par mjeseci nakon lomače na Pjaci. Eh, da: splitski fašisti – nije li povijest Splita duhovita? – Feral su na Pjaci palili na istom mjestu na kojemu su 1942. gorjele knjige i svitci iz sinagoge, točno ondje gdje danas stoji spomen-ploča zapaljenoj židovskoj baštini.

I sva je sreća da se toga ne sjećamo, jer bi ispalo da se natpisom ‘Ne zaboravilo se i ne ponovilo se’, točno na mjestu gdje se i zaboravilo i ponovilo, netko odlično zajebava.

Valja zato ne zaboraviti i ponoviti: točno na mjestu gdje su lipnja 1942. paljene svete židovske knjige, lipnja 1995. paljene su jedine hrvatske novine koje su tada pisale o Tuđmanovim antisemitskim ispadima, ordenima za ustaškog stožernika Ivu Rojnicu i raskopavanju Jasenovca te rehabilitaciji jasenovačkog zapovjednika Dinka Šakića i ustaškog ministra Mile Budaka: takve su novine palili Hrvati pred očima Hrvata, uz nadzor hrvatske policije i službi hrvatske države, pred kojom za to nitko nikad nije odgovarao.

Ako ništa drugo, valja na to podsjetiti za slučaj da kojega splitskog nežidova zbuni što je na tom mjestu zapeo o talijansku savjest.

Zaboravi se, jebiga, pa se ponovi.