ENG
Solidnost naroda i njegova budućnost ne ovise o broju onih koji pristaju na loše zatečeno stanje nego o naporima onih koji ga pokušavaju mijenjati.
Pročelnica Odsjeka za zapadnoslavenske jezike i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Đurđica Čilić, prije nekoliko tjedana na sjednici Senata Sveučilišta istupila je protiv prijedloga rektora Damira Borasa da se Draganu Čoviću, članu Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda, dodijeli počasni doktorat. Tim povodom razgovarali smo s ovom profesoricom poljskog jezika i književnosti.
Kakve su bile reakcije nakon vašeg istupa?
U BiH je taj događaj dobio velik i pozitivno intoniran publicitet, uglavnom među bošnjačkim novinarima i među građanima hrvatske nacionalnosti koji znaju tko je Dragan Čović, čiji mu je interes na prvom mjestu i na kakve ga načine ostvaruje. Međutim, u Hrvatskoj je nevelik broj ljudi čuo što se dogodilo u Senatu jer su svi srednjostrujaški i desni mediji prešutjeli taj događaj, ali meni je bilo bitno zbog kolega s fakulteta, koje predstavljam u Senatu, pokazati da nismo svi suglasni s tim činom i da počasni doktorat Čoviću nije dodijeljen u ime svih članova akademske zajednice, nego samo u ime onih koji od toga imaju posrednu ili izravnu korist. Neki su me zvali i čestitali na hrabrosti, ali iskreno sam im, parafrazirajući sjajnog poljskog pjesnika Zbigniewa Herberta, odgovorila da je za to trebao tek djelić hrabrosti, a da je ta gesta bila prije svega pitanje ukusa.
Čim se počnete baviti slobodom znanstvenog istraživanja ili ukažete na sankcije ‘neposlušnima’ i privilegije krotkima, rektor vam prigovori da se bavite politikom umjesto znanošću
Od 70 članova tog tijela, u glasanju protiv davanja doktorata pridružilo vam se njih četvero. Jeste li očekivali veću podršku?
Kad je na sjednici Senata u travnju rektor Boras iznio prijedlog da se Čoviću dodijeli to priznanje i kad se glasalo o komisiji koja će napisati obrazloženje, svi su bili za, osim mene. Tad sam pomislila da kolege u Senatu možda ne prate pozorno dnevnu politiku, kao ni samu sjednicu Senata, pa da ne znaju za što odnosno za koga su digli ruku. Smatrala sam svojom dužnošću da im odmah na sljedećoj sjednici Senata skrenem pažnju na sve sporne činjenice u vezi s Čovićem i da ih upozorim koliko će se, dodijelimo li to priznanje, devalvirati institut počasnog doktorata i dodatno potkopati ionako narušen ugled Sveučilišta. Priznajem, nadala sam se drukčijem ishodu glasanja. Rezultat me je, međutim, poučio koliko o ljudskoj naivnosti, toliko i o ljudskom konformizmu.
Moćan, bogat i nedodirljiv
Što ne valja s Čovićem? U obrazloženju stava bili ste prilično oštri.
Mislite? Meni se nakon tog istupa učinilo da sam bila preblaga i da bi dodatna oštrina i još pokoji argument možda pridonijeli da se tom doktoratu usprotivi više od samo pet senatora. Već u rektorovom prijedlogu bilo je, između ostalog, skandalozno to što se pozitivnim ocjenjuje Čovićev doprinos procesu migracija bosanskohercegovačkih Hrvata koji će spasiti Hrvatsku od depopulacije. Ali vidite, s Čovićem je, u svijetu i društvu kojem on pripada, sve u najboljem redu: moćan je, bogat i nedodirljiv. Ono što bi nekoga koštalo ne samo političke karijere nego i minimalnog ugleda među poznanicima, njemu je oprošteno, ako već nije pripisano u postignuća. Ni brojne kaznene prijave, ni robovlasnički tretman bošnjačkih zarobljenika u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, dugogodišnji tužni egzodus srednjobosanskih Hrvata, ni strahovlada koju provodi u vlastitoj stranci, ni tretman hrvatskog naroda i trećeg entiteta kao žetona u političkim trgovinama, ni dugogodišnja bliska suradnja s Miloradom Dodikom, liderom Republike Srpske koja je izgrađena na brutalnom ratnom zločinu, ni tajnovite okolnosti bogaćenja njegove obitelji… ne samo da nisu naškodile Čoviću, nego je još i dobio priznanje najvećeg hrvatskog sveučilišta. Nakon mog istupa pisao mi je jedan odvažni kritičar mog čina – naravno, ostao je anoniman – i informirao me da je Čović bog, a da sam ja nitko i ništa. Sa svojim se anonimnim korespondentom ne mogu ne složiti. U svijetu u kojem je Dragan Čović bog jedino što ja želim biti je – ništa.
Koliko su profesori slobodni u svom radu? Dojam je da se velika većina pokušava ne zamjeriti rektoru i ostalima koji vode Sveučilište, zanemarujući pritom svoju društvenu funkciju.
Slobodni ste dok se bavite slobodnim stihom, čim se počnete baviti slobodom znanstvenog istraživanja ili postavite pitanje preraspodjele novca unutar znanstvene zajednice, ukažete na rastući klijentelizam, na koncentraciju moći u rukama pojedinih profesora, konjunkturne procese, sankcije ‘neposlušnima’ i privilegije krotkima, rektor vam javno prigovori da se bavite politikom umjesto znanošću. Znanost jest politična jer je jako važno koliko slobode, novca i odgovornosti ima svaki član znanstvene zajednice. Drukčije kazano, odgovornost svakog od nas proporcionalna je količini novca i slobode kojima raspolažemo. Pritom, naravno, ne mislim na odgovornost prema dekanu ili rektoru, nego prema studentima i društvu u cjelini. U našoj političkoj borbi protiv sveučilišnih moćnika nitko nam ne jamči zaštitu niti uživamo zakonsku podršku jer je rektor jednostavno blokirao postupke državnog upravnog nazora nad njegovim postupcima i poslovanjem sveučilišta, što mu zasigurno ne bi uspjelo da sam nema interesno povezano zaleđe.
Filozofski fakultet njeguje praksu u kojoj se nikog i ništa ne posvećuje, gdje se brani institucija od malih, ali moćnih interesnih skupina, njihovih reduktivnih definicija, arogancije i mitomanije
Nedavno je na Filozofskom fakultetu trebala biti održana tribina o rodu i spolu, ali je otkazana zbog ‘viška’ aktualnosti. Koliko je zabadanje glave u pijesak poželjna osobina za napredak?
U našoj znanstvenoj zajednici, kakva je trenutno, poželjna je to osobina za osobni probitak. Znaju to jako dobro kolege iz Hrvatskog bioetičkog društva koji su tribinu otkazali njegujući politiku nezamjeranja Crkvi i desnici. Srećom, imamo mi i bolje od tog: početkom ovog tjedna tribina je ipak održana, ovaj put u organizaciji agilne Inicijative za feministički Filozofski. Mislim da je to još jedna dragocjena vrlina Filozofskog kao institucije: pokazuje da fakultet ima kompetentne, kvalificirane i emancipirane ljude koji misle inkluzivno, slobodno i odvažno. Desnica je sebi prigrabila pravo da definira obitelj, ismijava rod, isključuje drukčije, nameće svoje vrijednosti i proglašava ih svetima. Filozofski fakultet pak njeguje praksu u kojoj se nikog i ništa ne posvećuje, gdje se brani institucija od malih, ali moćnih interesnih skupina, njihovih reduktivnih definicija, njihove arogancije i mitomanije.
Rektor Boras često se poziva na autonomiju Sveučilišta. Naravno da najvažnija znanstvena obrazovna institucija treba biti autonomna u odnosu prema politici. Međutim, ne bi smjela biti isključena iz društva, pa da služi isključivo sama sebi, odnosno onima koji je vode? Kakva je, pritom, uloga politike?
Možda sam krivo shvatila, ali imam dojam da rektor pod autonomijom podrazumijeva ne neovisnost o politici, nego obranu vlastite samovolje i samodopadnog, na svaku konstruktivnu kritiku otpornog djelovanja kakvo prakticira sa svojim lojalnim suradnicima. Zaista ne vidim ni natruhe sveučilišne autonomije u gesti dodjeljivanja počasnog doktorata aktualnom političaru u susjednoj državi, koji je na čelu stranke istog imena i profila kakva je vladajuća stranka u nas. Ono što rektor Boras naziva autonomijom, ja bih nazvala prozaičnim politikantstvom ili školskim primjerom konjunkturnog djelovanja, tako da ćemo se prvo morati dogovoriti oko terminologije. Naš je fakultet naprosto zreliji od nadređenog mu rektorata i okrenut je društvu na dva načina: sudjelovanjem u obrani javnog dobra i njegovanjem kritičke misli s jedne strane, i očuvanjem visokih etičkih i znanstvenih standarda s druge. Nastojimo ne zrcaliti loše trendove hrvatskog društva nego svijetliti kao dobar primjer ostalim fakultetima i javnim institucijama.
Oaza bunta
Kakva je situacija u odnosu prije deset godina kad su studenti upozoravali da se pod egidom reforme visokog obrazovanja krije ukidanje besplatnog školstva ili kad su prije nekoliko godina branili Filozofski od klerikalnih utjecaja?
Filozofski je u tom smislu oaza studentskog bunta, kritičke misli i intelektualne autonomije. Centri političke moći često misle da su naši studenti instruirani i da rade nešto po naputku ili nagovoru svojih profesora. Zapravo je upravo suprotno. I 2009., kad su studenti odvažno blokirali fakultet s pravom zahtijevajući besplatno visoko obrazovanje i 2016., kad su se glasno i artikulirano pobunili protiv potpisivanja sporazuma o zajedničkom studiju između Filozofskog i Katoličko bogoslovnog fakulteta, mi nastavnici smo pratili njih, studente, a ne oni nas. Filozofski je mjesto gdje učimo jedni od drugih i nastavnici ne inzistiraju na očuvanju ekskluzivne pozicije onih koji govore podrazumijevajući da studenti smiju samo slušati. Biva i obrnuto, jer dijelimo isti cilj, a on je važniji od taština. Svima bi nam na umu moralo biti zajedničko i opće dobro, a ne otužni osobni ili partikularni interesi koji rastaču društvo i svaku zajednicu. Danas je situacija na Fakultetu znatno bolja: u Upravi su ljudi koji su u zadnje dvije godine upozoravali na nečasne radnje bivše oktroirane fakultetske vlasti, borili se protiv toga i usput imali priliku detektirati sve upravljačke, statutarne i praktične probleme naše institucije. Sad te probleme rješavaju. Vidjet ćemo kako će se nositi s pritiscima koji stižu i odozgo, iz rektorata, ali i iz same institucije – od onih koji se ne mire s ukidanjem i ugrožavanjem svojih neopravdano stečenih privilegija i komfora.
Predajete poljski jezik i književnost. Apsurdno je, ali ispada da nam je Poljska u ovo globalizirano vrijeme jednako daleko kao u 18. stoljeću.
Predajem kolegije iz poljske književnosti i prevođenja i svoj posao smatram jako uzbudljivim, a sebe privilegiranom jer mogu čitati autore koji me zanimaju, prijateljevati s pametnim i obrazovanim kolegama i raditi sa znatiželjnim i poticajnim studentima. Poljska koju im ja i neki moji kolege posredujemo, Poljska je s kojom su me upoznali moji profesori Zdravko Malić, Dalibor Blažina i Barbara Kryżan-Stanojević, i takvu je sad ja pokušavam predstaviti studentima i široj javnosti. To je zemlja višeslojne kulture, bogatog jezika, fantastične književnosti, zemlja Solidarnosti, povijesne mješavine različitih kultura, religija i nacija, zemlja mislećih ljudi s integritetom. To što naš establišment prati i djelomice kopira samo ono najgore što radi trenutna nazadna poljska vlast: širi ksenofobiju, islamofobiju, antisemitizam, grubo krši ženska prava, revidira djelovanje jednog dijela Poljaka u Drugom svjetskom ratu, dovodi u pitanje trodiobu vlasti itd., otužna je činjenica za oba naša društva. U današnjoj poljskoj kulturnoj i znanstvenoj zajednici, ali i doslovno na ulici, ima sjajnih primjera bunta i nepristajanja na takvu politiku. Takvu Poljsku volim i trudim se da tu progresivnu i buntovnu Poljsku upoznaju naši studenti. To mi uvelike olakšavaju književnici i intelektualci koji artikuliraju glas te druge, bolje Poljske koja nije samo kritički nego je i samokritički raspoložena. Solidnost naroda i njegova budućnost ne ovise o broju onih koji pristaju na loše zatečeno stanje nego o naporima onih koji ga pokušavaju mijenjati.
Aktivni ste u pomaganju izbjeglicama. Kako teče vaš program učenja hrvatskog?
Azilanti i tražitelji azila u našoj zemlji ljudi su poput nas. U položaju u kojem jesu našli su se iz dvaju razloga: jer je u njihovoj zemlji rat i jer oni nisu bogati. Jer da jesu, bili bi već legalni građani nekih razvijenijih zemalja. S obzirom na to da na našem fakultetu, u okviru Croaticuma, već dugo i vrlo uspješno poučavamo strance hrvatskom jeziku, odlučili smo naše kompetencije, znanje i infrastrukturu fakulteta i knjižnice staviti na raspolaganje tim našim sugrađanima. Ideja je bila da im ne pružamo socijalnu pomoć, nego smislenu podršku koja će im pomoći da vrate ljudsko dostojanstvo i osjete se dijelom našeg društva. Trenutno na fakultetu privodimo kraju prvi takav besplatni tečaj za 15 polaznika, koji volonterski, s puno truda i entuzijazma, provode nastavnice Croaticuma i diplomantice studija Kroatistike. Od jeseni ćemo, u nastavku sjajne suradnje koju imamo s udrugom Are you Syrious proširiti tečaj na veći broj polaznika i ponuditi im dodatne sadržaje: psihološku pomoć, podršku pedagoških stručnjaka, predavanja o prevođenju u zajednici… Ambicije u vezi s tim projektom rastu jer je golem interes kolega na fakultetu da se uključe i pridonesu njegovoj uspješnosti. To je fakultet koji živi u zajednici i za nju, koji ne obrazuje automate za tržište rada, neosjetljive na društvene procese, nego studente osposobljava za buduće profesije, ali ih i uči da čuvaju institucije, da prepoznaju društvene nejednakosti i nepravdu, da se bore protiv onih koji to generiraju. I da nikad ne odustanu.
