Nova italijanska vlada: Skupa obećanja populista

Povezani članci

• Međunarodne organizacije upozoravaju da se na istoku Afrike očekuje velika glad
• Preliminarni izveštaj o padu egipatskog aviona za mesec dana
• Od hladnog rata do vrućeg mira
• Francuska: Imigracija i sigurnost u fokusu predizborne debate
• Opasnosti od globalne recesije i kako izaći iz nje
• Amnesty: Uprkos pandemiji neke zemlje nastavile pogubljenja

Foto: AP  –  Vođa pokreta Pet zvijezda Luigi Di Maio, Giuseppe Conte

Ako predložena italijanska vlada dobije saglasnost predsjednika radiće prije svega jedno: trošiti novac. Samo tri najvažnija projekta mogla bi koštati oko 90 milijardi evra – godišnje.

Piše: Florian Diekmann
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Njegova moć od početka izgleda ograničena a Evropa ipak drhti pred njim: Giuseppe Conte, do sada uglavnom nepoznati profesor prava sa briljantnim životopisom, će prema svim izgledima postati predsjednik italijanske vlade. 53 – godišnjak bi mogao tada realizovati ono o čemu su se dva veoma različita koaliciona partnera dogovorili u višetjednim žilavim pregovorima. Međutim ovaj koalicioni sporazum ima svega u sebi.

Jer javno neprijateljska prema strancima i desničarsko populistička Lega i ne manje populistički pokret Pet zvijezda dali su u predizbornoj kampanji skupa obećanja ali ne identična. U zajedničkom programu vlade odlučili su se ne za „ili to ili to“ nego za „i to i to“: Jednostavno treba ispuniti sva obećanja, cijena nije važna.

Pritom samo tri najvažnije reforme, prema ekspertima, mogu koštati najmanje 75 milijardi evra, međutim vjerovatnije 90 milijardi evra – godišnje. Radi poređenja: mjereno na gospodarsku snagu to bi odgovaralo višim izdacima u Njemačkoj od 140 do 170 milijardi evra.

U svakom slučaju to je novac koji Italija nema. To je također i najvažniji razlog strahu u ostatku Evrope. Skupe reforme morale bi se platiti novim dugovima – a Italija ih ima više nego dovoljno. Od 2015. zemlja ima u apsolutnom iznosu nejveće zaduženje u evrozoni, u međuvremenu je naraslo na 2,26 biliona evra. Mjereno na gospodarski rezultat to je kvota zaduženosti od 132% – više nego dvostruko veća od dozvoljenih 60% prema kriterijima iz  Maastrichta.

Ukoliko Conte stvarno realizuje predpisani program novo zaduženje poraslo bi sa 2,3% gospodarskog učinka u 2017. na oko 7%. A time bi već visoko zaduženje kamatama ponovo poraslo. Već sada Italija mora sa 65 milijardi evra platiti godišnje dvostruko više kamata nego Njemačka.

U poslednje vrijeme povjerenje u platežnu sposobnost Italije bilo je vrlo visoko. Međutim upravo ovo povjerenje stoji sada na kocki. Već prošloga tjedna značajno su porasle kamate koje Italija mora platiti za nove dugove – još u podnošljivoj mjeri ali to se može brzo promjeniti. Tada prijeti povratak evrokrize a nepovjerenje finansijskog tržišta prema Italiji mogo bi zahvatiti i Španiju pa čak i Francusku.

Dakle zašto nova vlada ulazi u ovaj rizik? O čemu se radi u ovim reformama? I ko će imati koristi od toga?

Radikalna poreska reforma za 50 milijardi evra

Lega je u predizbornoj kampanji obećala uvođenje Flat Tax: kakav god da je prihod važiće samo jedna poreska stopa, konkretno 15%. To znači značajno smanjenje poreza ne samo za preduzeća nego i za Italijane sa visokim i srednjim primanjima. Takvih na gospodarski jakom sjeveru ima mnogo – a tamo je Lega tradicionalno jaka.

U međuvremenu su partneri u vladi ovaj koncept nešto omekšali – treba da se uvede i druga poreska stopa od 20%. Međutim i ona još uvijek leži ispod dosadašnje početne stope u progresivnoj poreskoj tarifi sa pet poreskih stopa od 23 do 43 procenta.

Prema procjenama država bi ovom reformom ubrala oko 50 milijardi evra poreza manje. Toliki je novčani poklon za bogate u zemlji – oni koji malo zarađuju neće imati skoro ništa od toga jer oni svakako ne plaćaju porez ili plaćaju veoma malo.

Italijanski Hartz IV za 17 milijardi evra

Dok je Lega jaka u prosperirajućem sjeveru pokret Pet zvijezda ima svoja uporišta u strukturalno slabom i nezaposlenošću opterećenom jugu. Tamo su sa idejom „prihoda građanina“ osvojili dosta glasova. To zvuči kao bezuslovni zagarantovani prihod ali to vodi u zabludu.

Puno više radi se o italijanskoj verziji pomoći za nezaposlene (u Njemačkoj Hartz IV prim.prev.): povezan je i na ispitivanje potrebe – trebaju je dobiti samo Italijani sa godišnjim prihodom manjim od 9.360 evra – i na prinudu na zapošljavanje. Pravo na to imali bi oni koji traže posao i koji smiju odbiti samo svaki treći ponuđeni posao. Ako nema ponuda moraju biti spremni na prekvalifikaciju ili raditi društveno koristan posao. Izuzeti su penzioneri sa mini prihodima koji također imaju pravo na ovu pomoć.

I visina te pomoći – 780 evra za samce i 1.950 evra za porodicu sa dvoje djece – u prosjeku odgovara njemačkom nivou pošto se iz toga moraju platiti i troškovi stanovanja. Primaoci pomoći na selu ili strukturno slabim gradovima na osnovu nižih najamnina moći će živjeti bolje nego primaoci u skupim gradovima kao Milano ili Rim.

Ovaj prihod međutim treba da se uvede tek 2020. godine. Tada će prema procjenama koštati 17 milijardi evra godišnje. Dobro će doći dugotrajno nezaposlenim čiji udio je znatno viši nego u Njemačkoj i najvećem broju zemalja u EU.

Da jedna partija sa ovim obećanjem može među siromašnim biračima dobiti toliko puno glasova i mora se čak suprotstaviti optužbama za ljevičarski populizam samo na prvi pogled izgleda začuđujuće. Jer do sada je u Italiji postoja samo osnovni sistem socijalne pomoći. Kao i u Grčkoj mnogi siromašni bili su oslonjeni na pomoć svoje familije – koja također nerijetko živi od mirovine svojih roditelja. Zato su mirovinske reforme u Italiji još senzibilnija stvar nego u Njemačkoj.

Ranije u mirovinu – za 8 do 26 milijardi evra

Na vrhuncu evrokrize 2011. i 2012. tadašnji premijer Mario Monti proveo je mirovinsku reformu. Među ostalim povećan je starosni prag na 67 godina što je uobičajeno u Evropi. Lega je u predizbornoj kampanji obećala da će ovu reformu ukinuti.

Sada se ne govori o ukidanju kompletne reforme ali je o snižavanju starosne granice. Moto glasi Formula 100: Ako godine starosti i godine staža zajedno daju 100 može započeti mirovina. Dakle, ko je sa 62 godine 38 godina uplaćivao doprinose može u mirovinu.

Za poređenje: I crno – crvena vlada Njemačke snizila je 2014. starosni prag. Međutim mora se imati 45 godina staža i najranije sa 63 godine ići u mirovinu – ustvari Formula 108. Od ovoga će u Italiji kao i u Njemačkoj prije svega će profitirati činovnici koji i inače dobro stoje jer su bili rijetko ili nikada nezaposleni i imali su relativno visoko plate.

Procjene o troškovima ove mirovinske reforme su vrlo različite – konkretni proračuni idu od 8 do 26 milijardi evra godišnje.

Problem: Gospodarstvo u trajnoj krizi

Namjere nove populističke vlade izgledaju i zato pretjerano skupe jer ima malo nade za gospodarski procvat koji bi povećao poreske prihode i tako u najmanju ruku doprinio pokriću troškova.

Doduše, italijansko gospodarstvo raste u međuvremenu već četvrtu godinu zaredom. Međutim, već odavno Italija zaostaje iza ostatka Evrope  – osim Grčke – u tempu rasta gospodarstva. Prošle godine gospodarski učinak Italije bio je za samo 85 milijardi evra viši nego 2008. godine – u Njemačkoj je taj porast u istom vremenskom periodu iznosio 700 milijardi evra.

spiegel.de