MUNIR MEŠANOVIĆ, IME KOJE TREBA UPAMTITI!

Povezani članci

• Fondacija Heinrich Böll povodom godišnjice genocida u Srebrenici: Ne poricati! Sjećati se!
• Miloš Vasić: Mit o Ratku Mladiću
• Ćudić poziva ministra Kazazovića: Riješimo status OŠ „Silvije Strahimir Kranjčević“
• Konferencija istražuje rješenja za suzbijanje rodno zasnovanog nasilja
• Promocija knjige Nihada Hasanovića: Laki pogon
• Sramota Sarajeva i Bosne i Hercegovine: Prazna sala na komemoraciji Marku Vešoviću

Koncert Sarajevske filharmonije koji se tradicionalno održava u osvit dana svetoga mjeseca Ramazana ovog puta je bio blagorodno sadržajan i koliko sarajevski i bosanskohercegovački intoniran toliko ispunjen tonovljem izvrsne europske glazbe…

Koncert mi je otkrio izvanredni ženski gudački kvartet Nemeth iz Turske, ali najsnažnije se u moje pamćenje urezala stamena dirigentska pojavnost nedopusivo mladog dirigenta Munira Mešanovića. Mešanović je orkestar Sarajevske filharmonije vodio tako suvereno da bih se teško opredjelio da li je to bilo bolje u fazi interpretacije djela skladatelja čija djela su nastala na glazbenom slogu bh. tradicije Đela Jusića (stavci iz baleta Omer i Merima: Izvor i Baščaršija) i Amara Jažića (četvrti stavak Bosna Simfonije Islamice) ili, pak, u iznimno zahtjevnoj partituri Bizeove L Arlesienne Suite No II...

Posebno nadahnut u čudesnoj interakciji sa članicama kvarteta Nemeth bio je mladi Mešanović interpretirajući Alčijev Koncert za kvartet i orkestar, u kojem su članice kvarteta Gulen Ege Serter, Seniz Aybulus, Elena Unaldi i Mutlu Valik Kocalli bukvalno digle sarajevsko gledalište na noge.

Mladi je Mešanović podario ovo umjetničko veče i vlastitom autorskom cjelinom satkanom od orijentalnih i bh. glazbenih tema, kolažom Svjetlo.

Mešanović zasigurno kroči u bh. dirigentsku elitu, a ovaj mu koncert u kojem je ostvario umjetničku sinergiju sa renomiranim orkestrom Sarajevske filharmonije može biti ozbiljnom ulaznicom u bh. glazbeni Panteon europske glazbe i svih njoj pripadajućih umjetničkih derivata.

Veče kad sam se u gledalištu sarajevskog hrama boginje Talije stvarno osjećao Europejcem.