Propast banjalučke privrede (3. dio): Fabrike propale, nekretnine razgrabljene

Jedanaest posto nakon 34 godine

Najveći obim proizvodnje od 12.600 tona čeličnih odlivaka banjalučka Livnica čelika „Jelšingrad“ imala je 1984. godine. Danas, 34 godinu kasnije, Livnica čelika „Jelšingrad“ mjesečno izlije otprilike 120 tona čelika, odnosno 1.440 tona godišnje. Današnji obim proizvodnje Livnice čelika predstavlja 11 odsto proizvodnje iz 1984. godine.

Livnica čelika „Jelšingrad“ osnovana je 1936. godine. Godinu dana kasnije izgrađeni su svi proizvodni i prateći objekti i instalirana je kompletna oprema za proizvodnju odlivaka i raznih mašina. Od tada se „Jelšingrad“ razvijao u dvije djelatnosti: livarstvo i mašinogradnja.

U Drugom svjetskom ratu razoreni su i uništeni svi objekti i postrojenja „Jelšingrada“, ali je ubrzo, godinu dana nakon završetka rata, obnovljen i tada je prešao u državno vlasništvo. Do 1964. godine livnica je bila univerzalna za željezo, čelik i obojene metale i tada je odlučeno da se posveti samo livenju čeličnih odlivaka.

Rekonstrukcija i modernizacija Livnice čelika za godišnji kapacitet od 16.000 tona čeličnih odlivaka završena je 1982. godine, da bi dvije godine kasnije bio dostignut najveći obim proizvodnje od 12.600 tona čeličnih odlivaka. Od te godine obim proizvodnje pada da bi u periodu od 1991. do 1995. godine proizvodnja pala na 500 tona godišnje. Nakon toga proizvodnja se postepeno povećava i u 2005. godini dostignut je nivo proizvodnje od 2.326 tona, da bi u 2007. godini proizveli 4.225 tona čeličnih odlivaka.

Livnica čelika „Jelšingrad“ privatizovana je 1. juna 2005. godine – kupio ju je slovenački “Livar” iz Ivančne Gorice, koji je najveći pojedinačni vlasnik sa 43,03 odsto kapitala. Prije privatizacije u Livnici je bilo zaposleno blizu 380 radnika (prije rata 1.500), a danas ih je 225.

“Jelšingrad” je svoj prvi izvoz ostvario 1947. godine. Četiri godine kasnije “Jelšingrad” je izgradio tvornicu kiseonika i mehaničku radionicu – buduću Tvornicu alatnih strojeva TAS. „Jelšingrad“ je 1973. godine bio radna organizacija sa šest osnovnih organizacija: Livnica čelika Banja Luka, Livnica čelika Bačka Topola, Tvornica alatnih strojeva Banja Luka, Tvornica strojeva Bosanska Gradiška, Tvornica lakih alatnih strojeva i dizalica Prnjavor i Tvornica strojeva i uređaja Kotor Varoš.

Odmaralište i zemljište FAM „Jelšingrad“ u Biogradu na Moru u Hrvatskoj, čija je vrijednost procijenjena na 542.000 KM, prije pet godine bili su predmet spora između „Jelšingrada“ i Livnice čelika. To zemljište je danas u vlasništvu države.

Koža, stoka i metal

Nisu samo hale „Čajeveca“ pretvorene u svadbene salone. Prvo preduzeće koje se preobrazilo u „salu za svadbe i sahrane“ je Fabrika ženskih torbi i kožne galanterije „Jadranka“ koja je zapošljavala više od stotinu radnica.

Devedesetih godina preduzeće zapada u finansijske probleme i menadžment se zadužuje kod Nove banjalučke banke, koja 2004. godine aktivira hipoteku. Fabrička hala i zemljište na atraktivnoj lokaciji u centru naselja prodati su zbog kredita od oko 300.000 KM.

Novi gazda „Jadranke“ postao je Ilija Vučić, vlasnik noćnog bara „Ševa“. U bivšoj fabrici Vučić je otvorio svadbeni salon, a pored njega je sagradio stambenu zgradu i benzinsku pumpu, za koju je tek naknadno dobio građevinsku dozvolu, jer se pumpa nalazila preko puta osnovne škole i vrtića. Pumpu je potom prodao, a svadbeni salon iznajmio za supermarket. Danas je u prostoru nekadašnje fabrike smješten supermarket „As“. Kupovinu „Jadranke“ prate i dva pitanja na koja nikada nije odgovoreno – gdje su nestale mašine i gdje je nestao veliki dio dokumentacije ovog preduzeća?

Dragica Knežević je u radila u ogranku „Jadranke“ u Gornjoj Piskavici šest godina, od 1986. do 1992. godine. Tada je, kaže ona, „Jadranka“ proizvodila gornje dijelove obuće i rukavice za strance, koje su išle na njemačko tržište.

– „Jadranka“ je u tom periodu zapošljavala blizu 200 radnika. Imali smo pogone u Piskavici. Radili smo mnogo. Plate su bile redovne i visoke. Kada je „Jadranka“ ugašena, jedni radnici su otišli na biro, drugi u penziju, a treći su tražili novi posao – kaže Dragica Knežević.

Još je jedna lauška tvornica propala – Fabrika koža „Lauš“, a epilog propasti ovog giganta desio se prije šest godine pred banjalučkim Okružnim tužilaštvom, kada je policija podnijela prijavu protiv vlasnika kožare Vukana Štrpca i njegove kćerke Daliborke Perić zbog sumnje da su utajili porez od 3.027.000 maraka.

Perićeva i njen otac osumnjičeni su da su preko firmi „Stanogradnja komerc“ i Fabrika koža „Lauš“, koje su u njihovom porodičnom vlasništvu, obmanuli odgovorne osobe drugih preduzeća, prometovali 42 stambeno-poslovna prostora bez znanja i saglasnosti prevarenih preduzeća.

Propast kožare počela je neposredno poslije rata, kada je i ovo preduzeće, kao i tolika druga, ostalo bez tržišta. Pored toga što je izgubila tržište, kožara nije mogla da dobije ekološke dozvole neophodne za proizvodnju.

Kožar nije više mogla da bude konkurentna, pogotovo ne italijanskom, pakistanskom i indijskom tržištu. Pored toga, osnovna sirovina je postala nedostupna, jer stočarstvo i nije bilo toliko razvijeno u Krajini.

Preduzeće za izradu vojne, policijske i civilne odjeće „22. decembar“ privatizovano je 2001. godine. Sumnje u nezakonitu prodaju poslovnih prostora prije privatizacije, ali i poslije prodaje državnog kapitala, nikada nisu dokazane. „22. decembar“ je osnovan 1954. godine i do 1991. godine je bio u vlasništvu države, a krajem te godine dolazi do promjene oblika organizovanja i promjene u vlasništvu kapitala.

U revizorskom izvještaju iz 2012. godine, posljednjem koji je urađen za ovo preduzeće, konstatuje se da su kratkoročne obaveze „22. decembra“ veće od tekuće imovine i da je time ugrožena likvidnost, finansijska stabilnost i stalnost poslovanja. Kontroverzni banjalučki biznismen Jovan Vidović posjeduje najveći broj akcija ovog preduzeća (31 odsto) i tvrdi da se „22. decembar“ u međuvremenu oporavio.

– Šijemo uniforme za Slovence. Imamo 50 zaposlenih žena, koje rade u hali od 1.200 kvadrata. Mogli bismo zaposliti još toliko radnika da ima posla, ali MUP RS radije uvozi uniforme iz Mađarske, nego da se šiju u Srpskoj. Takvi su tenderi, najviše poena se daje onome ko može odmah da isporuči robu. Ali, ko ima 4.200 uniformi na lageru? Niko, osim onoga ko zna da treba da ima – rekao je Vidović.

Banjalučko preduzeće „Metal“ prije rata je zapošljavalo 650 radnika i bilo jedno od najuspješnijih veletrgovačkih preduzeća na ovim prostorima. Nepoznati ratni profiteri u toku rata ispraznili su skladišta “Metala” u kojima je bilo više od 20 miliona KM tehničke robe.

Akcija ovog preduzeća u procesu privatizacije prvi se dočepao prnjavorski biznismen Petar Dušanić, koji je tokom 2003. godine došao u posjed oko 22 odsto akcija „Metala“. Uprkos tome što je tu privatizaciju svojevremeno osporio i OHR, Dušanić je oformio sebi lojalnu upravu uz čiju pomoć je u narednih pet godina lagodno krčmio imovinu „Metala“, poslujući uglavnom sam sa sobom, odnosno sklapajući poslovne ugovore između „Metala“ i brojnih drugih firmi u kojima je on vodio glavnu riječ, a najviše sa „Kompanijom Dušanić“.

Jovo Vidović je preko preduzeća „Tempo gradnja“, koje je formirao zajedno sa vlasnikom bivšeg tržnog centra „Tempo“ i lanca marketa „Moj market“ Mirkom Risovićem, kupio oko 11 odsto akcija „Metala“. On je uz podršku malih akcionara uspio da ukloni Dušanića i njegove ljude iz upravnih organa „Metala“ i polovinom 2008. godine za direktora je imenovan Brane Milošević.

Banjalučko privredno preduzeće „Stočar“ osnovano je 1956. godine i to kao poslovni savez za stočarstvo i zemljoradnju zadruga banjalučkog sreza. „Stočar“ je bilo preduzeće koje se bavilo proizvodnjom i preradom životinjskog mesa.

Najveći broj akcija „Stočara“ ima bazelska kompanija „Kreis-Industriehandel“, koja je vlasnik i „Fruktone“ i „Vitaminke“, ali većinski paket akcija ipak drži RS, putem Akcijskog fonda, PREF-a i Fonda za restituciju.

Danas u „Stočaru“ radi tek 17 radnika. Nekada ih je bilo deset puta više. „Stočar“ je u toku rata prodat kompaniji „Bojčeta impex“. Vlada RS je tražila način da vrati „Stočar“ u svoje ruke i taj posao je dobio današnji direktor „Stočar“ Blažo Buljić. Na zemljištu „Stočara“ danas se nalazi hipoteka, jer je ova kompanija morala servisirati akumulirani dug.

Završni pokazatelji

Prema podacima Poreske uprave RS na koncu prošle godine na području Banje Luke bilo je zaposleno 67.896 radnika. Najveći broj zaposlenih bio je u oblasti trgovine (12.355). U javnoj upravi, odbrani i obaveznom socijalnom osiguranju bilo je zaposleno 8.947 radnika, u prerađivačkoj industriji 8.760 radnika, u zdravstvu i socijalnom radu 5.705 radnika, u obrazovanju 5.200 radnika, u stručnim, naučnim i tehničkim djelatnostima 3.839, u oblasti ugostiteljstva i turizma 3.381, u djelatnosti informacija i komunikacija 3.361 radnik, u građevinarstvu 3.190 radnika, u finansijskim djelatnostima i osiguranju 3.145 radnika, u oblasti saobraćaja i skladištenja 2.715 radnika, dok je u ostalim djelatnostima bilo zaposleno 7.295 radnika. Jasno je da je najmanje onih koji su zaposleni u privredi.

U 2008. godini u Banjoj Luci bilo je manje preduzeća, više radnika i manje gubitaka, a u 2016. godini preduzeća je više, radnika manje, a gubici su znatno veći. Prema dostupnim podacima to izgleda ovako: u 2008. godini u Banjoj Luci je radilo 2.352 privredna društva, zaposleno je bilo 44.834 radnika, a gubici su iznosili 169.260.585 maraka. Deset godina kasnije broj preduzeća je porastao na 2.673, broj radnika se takođe povećao i to na 46.648, a gubici su iznosili 437.633.766 maraka. Najveći gubici zabilježeni su 2014. godine kada su iznosili 543.919.186 maraka.

Ukupan prihod privrede grada iznosio je 6,4 milijarde maraka. U navedenom ukupnom prihodu u 2016. godini najveće učešće ostvarili su prihodi iz oblasti trgovine (2,37 milijardi KM) i preduzeća iz prerađivačke industrije (1,31 milijarda KM). Ukupni rashodi na nivou privrede grada u 2016. godini iznosili su 6,2 milijarde maraka. Ukupna dobit preduzeća povećana je 20,2 odsto u odnosu na dobit iz 2015. godine, dok ukupan gubitak banjalučkih preduzeća po obračunu za 2016. godinu bilježi povećanje od 44,3 odsto.

Ukupna vrijednost izvoza s područja Banje Luke, ostvarena od januara do decembra prošle godine iznosila je 643,6 miliona maraka, dok je vrijednost ostvarenog uvoza iznosila 1,8 miljardi maraka.

Ostvarena vrijednost izvoza banjalučke privrede u 2017. godini predstavlja 17,6 odsto ukupno ostvarenog izvoza na novou RS u 2017. godini, dok vrijednost uvoza na novou Banje Luke čini 36,8 odsto ukupno ostvarenog uvoza na novou RS u 2017. godini.

Investiciono-razvojna banka RS evidentirala je 35 neprivatizovanih privrednih društava sa sjedištem u Banjoj Luci, čije su akcije uključene u portfelj Akcijskog fonda RS. Većina društava, odnosno njih 19, nisu aktivna ili se vodi postupak stečaja, dok je 16 društava aktivno. Neka od ovih aktivnih društava Odlukom Vlade RS o određivanju preduzeća od strateškog značaja do daljega neće biti privatizovana – „Aerodromi RS“, „Putevi RS“, „Lutrija RS“ i „Srpske pošte“.

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

Frontal