ENG
Zoran Pusić: O Bleiburgu i oko njega
Autor/ica 👤Zoran Pusić
Izdvajamo
- Evo nekoliko momenata govora kardinala Bozanića u Bleiburgu 2015. „..U našoj domovini, posebno zadnjih godina, ponovo se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele (..) raspiruje se mržnja, nameće se isključivost i netrpeljivost. Nekima je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma. Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu (..) pojavljuje se nova ideologija antifašizma koju ne nalazimo u drugim europskim zemljama. Izmišljaju neku fašizaciju Hrvatske (..) skrivajući pravu narav svog djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi i suživotu ..“
Povezani članci
foto: Christopher Glanzl
Čovjek se pita čemu upozoravati na ustaška obilježja na toj manifestaciji, koja se svake godine mogu vidjeti u medijskim izvještajima s Bleiburga, kad jedini koji ih ne vide su tamo prisutni predstavnici Katoličke crkve iz Hrvatske i hrvatski političari. Čemu upozoravati na Bleiburg kad se relativizacija zločinačkog karaktera ustaštva, pa i njegovo eksplicitno veličanje, događa desetljećima u Hrvatskoj. Kad ni predsjednica ni premijer na stadionu ne čuju ono što svi čuju, da pola stadiona urla „Za dom spremni“, kad ploča s tim simbolom ustaštva stoji deset mjeseci kao jeziva blasfemija pored spomena na najmasovniji ustaški logor smrti. Kad službeno crkveno glasilo, „Glas Koncila“, objavljuje kao relevantne stavove stručnjaka besramne izmišljotine koje negiraju desetke i desetke tisuća žrtava logora Jasenovac, a filmski režiser koji čini to isto, falsificirajući pri tome i konkretne dokumente i povijest, dobiva Nagradu grada Zagreba i bude postavljen za savjetnika za kulturu rektora Zagrebačkog sveučilišta. Čemu upozoravati kad Katolička crkva u Hrvatskoj nije desetljećima našla za shodno da kaže jednu riječ osude masovnih grafita gdje se stilizirano ustaško U pojavljuje zajedno s križem. A dovoljna je bila jedna rečenica, na primjer: „Ustaštvo, sa svojim rasnim zakonima, je predstavljalo zločinačku ideologiju i zločinačku praksu i nespojivo je s temeljnim kršćanskim vrijednostima.“
Ovih dana Bleiburg i ono što se događa oko njega udarna je tema većine austrijskih medija. Razlog tome su brojna priopćenja za javnost; Katoličke crkve u Koruškoj, austrijskih europarlamentaraca, premijera Koruške (ekvivalent župana), austrijskog kancelara, gradonačelnika Bleiburga…
U priopćenju klagenfurtske biskupije, na čijem čelu je biskup Alois Schwarz, piše, između ostalog, da se Katolička crkva u Koruškoj „distancira žustro i odlučno od svih ekstremno desničarskih i fašističkih manifestacija u okviru sjećanja na mrtve koje se treba održati u Bleiburgu nadolazećeg 12. maja“. U pismu koje je klagenfurtska biskupija poslala Hrvatskoj biskupskoj konferenciji traži se zabrana političkih govora kao i odora, zastava, simbola koji bi bili povezani s ustaštvom. Eksplicitno se kaže da ako ti uvjeti ne budu poštovani zabranit će se služenje mise.
Koruški premijer Peter Kaiser smatra da je to ekstremistički desničarski skup koji se održava kao „vjerska procesija“. Traži da se ustaški simboli tretiraju jednako kao nacistički koji su u Austriji zakonom zabranjeni. Istog mišljenja je i gradonačelnik Bleiburga Stefan Visotschnig.
Othmar Karas, potpredsjednik Europskog parlamenta, traži zabranu ustaških simbola u Bleiburgu jer „nema mjesta nacističkim simbolima u Austriji i Europi“.
Glavna urednica Kleine Zeitunga, najvećih regionalnih novina u Austriji, piše kako se komemoracija u Bleiburgu koristi za izražavanje fašističkih stavova. „Krajnje je vrijeme da Koruška jasno kaže da neće dozvoliti nanošenje štete slici naše pokrajine neonacističkim manifestacijama“.
Mnogi ljudi u Hrvatskoj godinama su govorili ono na što sada tako nedvosmisleno upozoravaju i Katolička crkva u Austriji i austrijski političari i većina austrijskih medija. Bezbroj puta se upozorilo da se komemoracija žrtvama zloupotrebljava za komemoraciju ustaškoj vojsci, dakle, posredno, za komemoraciju NDH, što je prvi korak ka reafirmaciji iste. Ni hrvatske političare ni hrvatske biskupe koji godinama hodočaste u Bleiburg, nikad nije smetao tekst na spomeniku na koji se polažu vijenci. Tekst na hrvatskom glasi: U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945. Ispod toga je bitno drugačiji tekst na njemačkom: U sjećanje na pale Hrvate, Maj 1945. Osim što su se u maju 1945. na Bleiburgu našli pripadnici svih kvislinških vojski s područja bivše Jugoslavije, kao i mnogi civili koji su svojevoljno ili pod pritiskom pošli s njima, u svibnju 1945. bilo je mnogo više Hrvata u jedinicama Narodno-oslobodilačke vojske, od kojih su mnogi poginuli upravo u tim završnim operacijama rata, nego u ustaškim jedinicama koje su završile na Bleiburgu.
Čovjek se pita čemu upozoravati na ustaška obilježja na toj manifestaciji, koja se svake godine mogu vidjeti u medijskim izvještajima s Bleiburga, kad jedini koji ih ne vide su tamo prisutni predstavnici Katoličke crkve iz Hrvatske i hrvatski političari. Čemu upozoravati na Bleiburg kad se relativizacija zločinačkog karaktera ustaštva, pa i njegovo eksplicitno veličanje, događa desetljećima u Hrvatskoj. Kad ni predsjednica ni premijer na stadionu ne čuju ono što svi čuju, da pola stadiona urla „Za dom spremni“, kad ploča s tim simbolom ustaštva stoji deset mjeseci kao jeziva blasfemija pored spomena na najmasovniji ustaški logor smrti. Kad službeno crkveno glasilo, „Glas Koncila“, objavljuje kao relevantne stavove stručnjaka besramne izmišljotine koje negiraju desetke i desetke tisuća žrtava logora Jasenovac, a filmski režiser koji čini to isto, falsificirajući pri tome i konkretne dokumente i povijest, dobiva Nagradu grada Zagreba i bude postavljen za savjetnika za kulturu rektora Zagrebačkog sveučilišta.
Čemu upozoravati kad Katolička crkva u Hrvatskoj nije desetljećima našla za shodno da kaže jednu riječ osude masovnih grafita gdje se stilizirano ustaško U pojavljuje zajedno s križem. A dovoljna je bila jedna rečenica, na primjer: „Ustaštvo, sa svojim rasnim zakonima, je predstavljalo zločinačku ideologiju i zločinačku praksu i nespojivo je s temeljnim kršćanskim vrijednostima.“ Čak je i Stepinac, u neusporedivo težim okolnostima, bio relativno blizu takvoj izjavi, samo malo kasno, krajem 1943., poslije koje ga je žestoko napao ustaški ministar prosvjete Makanec.
Na opisane događaje koji govore o trendu, zadnjih godina ponovo prisutnijem u Hrvatskoj, treba upozoriti i tom trendu se treba suprotstaviti, iako koji puta takva upozorenja izgledaju sasvim donkihotovski. Jer ovdje se ne radi o događajima od prije 73 godine; nitko nema ništa protiv komemoracije za žrtve koje su stradale poslije predaje kod Bleiburga. Tako su članovi Documente, centra za suočavanje s prošlošću, koji su, inače, stalna meta kleveta i prijetnji raznih NDH-nostalgičara, bili na pokopu ostataka 770 žrtava iz Hude jame.
Radi se o obrani hrvatskog društva danas i u njegovoj budućnosti od prihvaćanja nacionalističke netrpeljivosti, od stalnog poticanja straha od „drugih i drugačijih“, od obrazaca ponašanja koji nalaze prirodnu bliskost s načelima ponašanja koja su bila prihvaćena u NDH.
Odlučna i, zapravo, iznenađujuća upozorenja iz Austrije izazvala su različite reakcije. Organizator manifestacije u Bleiburgu je Počasni bleiburški vod (PBV) iako je Austrijancima to prikazano kao crkvena manifestacija. Tako austrijski kancelar Sebastijan Kurz izjavljuje da je to crkvena manifestacija koju ne mogu zabraniti ni on ni premijer Koruške ali „ako dođe do kršenja zakona vlast će odlučno reagirati“. Voditelj predstavništva PBVa u Hrvatskoj, g. Bože Vukušić, prvo je tvrdio da je „sve pokrenula KP Austrije, a austrijski parlamentarci koji se bune su svi od reda ljevičari“. Međutim, gore citirani Othmar Karas član je vladajuće Austrijske narodne stranke kojoj se svašta može pripisati ali ne sklonost ljevičarenju, a pogotovo ne komunizmu i koja je članica asocijacije Europske pučke stranke kao i HDZ. Poslije rezolutnog i upozoravajućeg pisma klagenfurtske biskupije, a ne djeluje uvjerljivo da je biskup Schwarz potajni član KP Austrije, Vukušić tvrdi da su NDH-nostalgičari i nositelji ustaških uniformi i simbola beznačajni provokatori koji su izmakli kontroli PBVa. Jedino što bi po svojim izjavama u takve provokatore spadao i predsjednik PBVa, g. Vice Vukojević, koji, na primjer u Saboru 1996., kaže: „Vlatko Maček je bio osvjedočeni jugoslavenski državotvorac (..) rado je surađivao sa svim tadašnjim hrvatožderima, a nije prihvaćao NDH jer je navodno postojala mogućnost da postane fašistička.“
U teoriji provokatora najdalje je otišao predsjednik HDZa Austrije i član Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Hrvatske, g. Miroslav Piplica. U intervjuu austrijskom Kurieru g. Piplica kaže: „Hrvatski novinari u Bleiburgu ubacuju provokatore i daju im transparente da bi o njima pisali kao o proustaškim incidentima. Vjerujem da su ih vrbovale određene nevladine udruge koje žele zabraniti cijelu stvar.“
Na istom „fonu“ je i g. Zlatko Hasanbegović, koji nešto zna o provokatorima s ustaškim obilježjima: „(To je) tradicionalan pokušaj ljevičara koji su u uskoj vezi sa svojim jednojajčanim ideološkim blizancima u RH. Pravi izvor tih inicijativa nije u Austriji nego ovdje u Hrvatskoj.“
Bozanić kod spomenika u Bleiburgu / CROPIX
Govori koje na Bleiburgu drže najviši predstavnici Katoličke crkve iz Hrvatske, lišeni su, naravno, dnevnopolitičkih poruka i posvećeni isključivo komemoraciji žrtava. Tako je bilo i tako će, bar prema tvrdnjama iz Hrvatske biskupske konferencije, biti i u buduće. Evo nekoliko momenata govora kardinala Bozanića u Bleiburgu 2015. „..U našoj domovini, posebno zadnjih godina, ponovo se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele (..) raspiruje se mržnja, nameće se isključivost i netrpeljivost. Nekima je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma. Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu (..) pojavljuje se nova ideologija antifašizma koju ne nalazimo u drugim europskim zemljama. Izmišljaju neku fašizaciju Hrvatske (..) skrivajući pravu narav svog djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi i suživotu…“
Taj je govor održan mjesec i pol poslije osnivačke skupštine Antifašističke lige i citirani dio vrlo sliči gomili dnevnopolitičkih reakcija koje su se pojavile malo prije kardinalovog govora i koje se uglavnom svode na tvrdnju da, unatoč tome što je na Osnivačkoj skupštini AFL rečeno, „znamo mi njihovu pravu narav“. Tako u Vijencu od 2. travnja 2015., pod naslovom „Neokomunisti uzvraćaju Ligom“, g. Ivo Banac piše: „..(Osnivači AFL) kamufliraju titoizam, a njihova tvrdnja da se antifašizam zasniva na toleranciji i otvorenosti prema drugima i drugačijima kao opreka nacifašizmu izraslom na netoleranciji i mržnji (..) je antifašizam Miškine i Ilije Jakovljevića“, a ne njihov. A u Vijencu od 30. travnja 2015., pod naslovom „Fantomi fašizma danas“, g. Matko Marušić piše kako bi potpisnika ovog članka trebalo sudski goniti zbog izjave „..danas u Hrvatskoj i Europi prirodno je govoriti o antifašizmu .. jer postoje radikalne desne stranke koje imaju ideje, a pomalo i postupke koji su karakteristični za nacizam i fašizam.“
Na kraju možemo se samo složiti sa svime što je izrečeno poslije ovogodišnje oštre reakcije Austrijanaca i nadati se da će Katolička crkva osuditi raspirivanje mržnje i netrpeljivosti, a nadležni osuditi i odstraniti proustaške provokatore, ne samo na Bleiburgu nego i u Hrvatskoj.
Autor/ica 👤Zoran Pusić
