ENG
NE TREBA NAMA ŽIVI ZID, NAMA TREBA REVOLUCIJA
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Kako uspješno autanazirati revoluciju? Kako najuspješnije odvratiti narod od molotlovih koktela i paljenja kontejnera? Revolucija je po svojoj definiciji „prevrat“ tj, temeljita promjena moći i struktura koja se dogodi preko noći, ili u par borbenih, vatrenih dana, kada narodu „prekipi“ i kada ovaj masovno i simultano izađe na ulice. Revolucija je trenutna i spontana. Revolucija, ako se dogodi, dogodi se na toliko različitih mjesta istodobno, tako da ju je nemoguće suzbiti, kontrolirati, ugasiti.
Da djelovali preventivno, ako osjećate da se revolucija može dogoditi, prvo ćete mahati mladim, potentnim, agresivnim, anarhistički nastrojenim mladim ljudima koji odlaze revoltirani iz zemlje. To ćete raditi na način da im poručite „daleko vam kuća“ ili ufinije i u celofanu – ako ne volite svoju zemlju, široko vam europsko polje. Idući korak preventive je ojačati oružane i policijske snage, opremiti ih, osposobiti za teške zadaće koje ih očekuju prilikom izbijanja nereda, kupiti jurišne helikoptere i zrakoplove, demonstrirati suptilno vojnu i policijsku moć kroz medije koji u stilu Sjeverne Koreje veličaju borbenu spremu, taktičnost, suvremenu opremljenost i visok moral kod patriotski nastrojenih državnih jurišnika. Stupanj spreme svakako treba usmjeriti i na adekvatnu stimulaciju veterana koji su ključni kao marketinška poruka kako su uz svoju vojsku, policiju i vladajuću garnituru.
Kako uspješno preventivno autanazirati revoluciju?
Uvjerite narod kroz medije kojima podižete borbenu spremu, domoljublje, naciju i vjeru na najviši stupanj, da nema više nema karizmatičnih revolucionara, uvjerite ih da su ta vremena prošla, da su nove generacije ispijene pameti tabletima, mobitelima, narodnjacima, turistima, i društvenim mrežama te im gurnite kao zoran prikaz, model i prototip revolucionara koji bi ih trebao voditi – Živi Zid, Pernara i Sinčića.
Neočekivani rejting koji su junaci ove priče dobili iza prvog kruga cirkusa od prošlih izbora očito je mlađahnim revolucionarima dao krila pa su dali u nesvakidašnje avanture prikazujući sebe kao nove mesije, svjetlo na kraju tunela i buduće zvijezde politike u Hrvata. Ne sumnjamo da će tako i biti jer mudre i “spontane” medijske avanture, hvale vrijedne građanske aktivacije, silno odjekuju kod naroda žedna alternative koju istina još nema artikulirano, ali je ima afirmirano. Afirmirao se Ivan Pernar proučavajući političke znanosti, politologiju i populizam diljem svijeta, govorio je Ivan Pernar hrabro što se nitko nije usudio govoriti, narazotkrivao se Ivan Pernar, a bogami i Velibor Sinčić svjetskih urota i zavjera za dva života, sasipao je Ivan pokislim saborskim kolegama u lice da su briselsko – washingtonske sluge, nanosalo se Ivana Pernara po maricama i stepenicama hrvatske policije za duplih dnevnica.
I kada se ispucao Ivan Pernar jeftinih klišeja, masona, NATO – pakta, EU iz koje nas namjerava izvući, uhvatio se ljudskih prava, američkih zatvora, aktivizma i naravno žila kucavica onog što ovaj nesretni narod najviše boli – ovrha i deložacija.
„Oni barem dolaze i staju uz ljude“, najčešći su komentari kada napišete bilo što protiv Živog Zida, Ivana Pernara ili Velibora Sinčića. Oni barem rade, a vi kurcem ne mrdate, već samo pišete pizdarije, već vidim uredno složene komentare iza ovog teksta. I bilo bi licemjerno, od mene prvoga, da pišem bilo što protiv istinskih revolucionara, istinskim marksista, istinskih boraca za ljudska prava, koji bi se nakon ustoličenja na krilima svog aktivizma povukli, organizirali i prepustili svoje mjesto pametnijima, boljima, kompetentnijima. Mi smo svoje napravili, a sada je vrijeme da Živi Zid postane pokret mladih, urbanih, pametnih, stručnih ljudi koji će izvući ovu zemlju iz gliba.
Ali to se dakako dogoditi neće.
Ovo što izvode ova dvojica, Sinčić i Pernar, samo je žalostan populizam, tužna potvrda kako Hrvatska nije sposobna za revoluciju, revoluciju blokiranih, poniženih, obespravljenih, revoluciju radnika, blagajnica, roblja po trgovačkim centrima, revoluciju oguljenih, revoluciju konobara i kuhara, revoluciju svih onih koje su banke dovele na prosjački štap, revoluciju studenata, navijačkih skupina, revoluciju one dvije trećine koji nisu izašli na izbore.
Ta dva lika samo su žalosna poruka vladajućih nama, nema tko da vas povede, nema tko da stane na prvu crtu, i prvi krene na kordon. Nemate koga, cere nam se u lice i smiju Pernaru i Sinčiću iza leđa. Ako i osvoje štogod na izborima, sa njima ćemo lako. U koaliciju. U trgovinu. U kupovinu. U pičku materinu ako treba.
No ono što je žalosno jest da onih koji bi nas mogli uistinu povesti u pravu revoluciju, onih poštenih kojih vode ideali – ima.
Te ljude koji su karizmatičn ovaj narod, koji je poput vjeverica pa zaboravlja već sutradan gdje je zakopao žireve, nije percipirao kao aktiviste niti kao borce za ljudska prava, blokirane, ovršene. Te ljude ovaj je narod proglasio za izdajnike, a list u kojem su djelovali za četnički pamflet koji je nesmetano širio propagandu protiv mlade nam i ponosne države. Pokazat će se dvadeset godina kasnije u sto postotnoj mjeri i egzaktno, da su organi pravosuđa samo pratili “Feral Tribune” i zatvarali prokazane, i Ivo Sanader i Nadan Vidošević na vrijeme bi “gulili” već dobrih dvadeset godina robije, a njihova stranka razvlaštena i financijski bankrotirana vratila bi se u svoju jebenu baraku iz koje je i ispuzla već odavno.
Da se pratilo rad tih neovisnih novinara danas bi imali kudikamo drugačiju političku scenu kao uostalom i državu u kojoj bi vladali zakoni. Ne zakoni crkve, već zakoni pravosuđa. Istog onog pravosuđa kojeg su tjerali da radi svoj posao dajući im pod nos činjenice, fakte, dokaze, svjedoke i tako iz tjedna u tjedan.
Ivan Sinčić, da ne griješim dušu, vjerojatno je dobar i drag momak, vjerujem da iskreno i predano vjeruje u pravdu i svoje poslanje, pa i sam aktivizam koji predvodi ima pozitivne konotacije, no moj problem s njim su ta garnitura starih lavova, lavova koji su izgledali, a izgledaju i dandanas, kao huligani i jedni od “mojih” sa sjeverne tribine, trojica koji su me naučili što je hrabrost, što je građanski aktivizam i što znači imati svoje JA, svoje ime i prezime, svoju pamet, ne tuđu, i u konačnici svoj „dišpet“, dišpet da ne ideš nazad nego samo naprijed i da ne jebeš živu silu.
Da ne jebeš živi zid, nego da ga razvaljuješ, glavom, pa kako bude, kome krivo – kome pravo.
Svoju pizdariju sa pozivanjem onomad svog glasačkog tijela da kidaju listiće platili smo sa 60 000 nevažećih istih, na prošlim izborima, ako pamtite taj događaj, što je recipročno značilo da je ta masa ogorčenih zapravo svojim poništavanjem listića dala svoj glas za – HDZ.
Upravo tih 60 000 iskidanih listića dobili su prošle izbore i gurnuli nas u nova bespuća povijesne neozbiljnosti, i ja držim Ivana Sinčića izravno odgovornim za građansku neodgovornost tada, kada smo i upali u novu vremensku petlju.
Sujeta koja mu nije dozvolila da muški prizna poraz tako je presudila svima nama. Sujeta, jer nije dobio koliko je htio, držao i mislio za svoj aktivizam, nošenje po maricama, smrzavanje pred kućama ovršenih, pa je bijesno kriknuo narodu hrvatskom – kidajte svoje listiće! Nije palio kontejnre, nije postavio barikade. Nije pozvao narod na ulice. Već je poput „uvrijeđene frajle“ cvilio kako je ovaj narod u kurcu, a on sam potpuno neshvaćen.
Moj problem sa Ivanom Sinčićem je nezgodno taj što sam odrastao uz te i takve lavove i što danas mirne duše mogu ravnodušno otpuhnuti dim na janje koje bleji na nacerene maskirne policajce. Niti će Ivan ikada robijati, niti je za Ivana robija.
Za Ivana je samo i isključivo politika u kojoj će on zaneseno trkeljati o prekomjernom izlovu kitova na Aljasci i problemu mladih s opijatima. Za Velibora i za Pernara osiguran je udoban život i uloga u demagogiji koju će ovaj dvojac ne sumnjamo izvanredno odraditi, kao što su ih odradili i do sada. Tu i tamo će stati pred koji ovršeni stan, bolje rečeno leći pred policiju, i ova će ih teatralno iznositi uz kamere svih državotvornih i privatnih televizija. Problem koji ja imam s tim je način. Revolucije se da ga jebeš ne podižu ležeći, revolucije se ne događaju pred naručenim kamerama i na koncu revolucije postoje da ti ljudi koje se izbacuje iz stanova na barikadi traže svoja prava.
Da izađu na jebene ulice!
Da podignu barikade od zapaljenih kontejnera i stanu pred vodene topove.
A te aktiviste ja ne mogu pratiti na barikade.
Jer su me odgojili istinski revolucionari. Ljudi kojima je ideologija, poštenje, čast i svjetonazor ispred društvenog probitka, statusa, slave i jeftinog populizma. Takvi su me ljudi odgojili u ovih mojih trideset godina koliko od njih učim, više možda i od samog oca i majke.
Ti moji s životnih barikada bili su i izgledom i djelima, svojim jebenim životima, ljudi koje bih ja slijedio i zbog kojih bi ušao u sukob s policijom, za te moje ja bih robijao i bio bih zadovoljan i ispunjen čovjek, jer bih znao da sam kao i moji djedovi slijedio ispravan put i ispravne ljude. Ljude sa stavom, ljude sa poštenim namjerama, ljude koji istinski bole deložacije, ovrhe, radnici bez plaća, poniženi, gladni, bolesni, i svoj život su posvetili borbi protiv ove nakaradne države za njih, iz dana u dan, po cijenu vlastite kože.
Problem Hrvatske je nažalost problem šutnje. Ja iskreno pozdravljam i podržavam svakoga tko uradi bilo što za ovu zemlju, podržavam svakoga tko digne svoj glas i guzicu s kauča, i zbog toga Ivanu Sinčiću skidam kapu.
No problem Hrvatske je i problem percepcije.
Lako nas je prevariti, lako prevesti žedne preko vode, i prokleto nas je lako uvjeriti da revolucije nema, da to u ovoj zemlji nije moguće, nije izvedivo jer pogađate, serviran nm je dvojac Sinčić & Pernar.
No da bi me taj dvojac prekinuo dok gledam utakmicu zasigurno ne bi.
Tutnuo bih im njihove jointe u balava usta i ozbiljno im zaprijetio da prestanu srat.
A onda bih Viktoru i Bori otvorio pivo.
Jebiga aktivisti moji, igra Liverpool.
U finalu Lige prvaka.
Autor/ica 👤Ivo Anić
