Dva nijema i jedan zvučni film u Jasenovcu

Izdvajamo

• Naravno, ne treba niti spominjati da je Bosna i Hercegovina u svim tim “ugovorima”, “pregovorima” i “podjelama” uvijek jednostavno nestajala, prestajala postojati. Banja Luka bila bi Hrvatska a Sarajevo srpski. To su bez problema prihvatili i Milan Stojadinović i Ante Pavelić. Oba emigranta. Zar je potrebno i spominjati kako se Makedonija nije niti spominjala a Srbi u Hrvatskoj jednostavno bi postali pravoslavni Hrvati. Crnogorci su po ovom dvojcu ionako bili Srbi a Slovencima se jedino priznavala opstojnost. I koliko će još vremena trebati da se takvo “domoljublje” raskrinka kao najobičnija izdaja koja je, nažalost, uvijek bila začinjena i popraćena strašnim zločinima - jer bez zločina takve podjele i takve podvale nisu nikada moguće. Pa zar nam to svima do sada nije postalo jasno. I baš zbog toga ne smijemo, ne možemo i ne trebamo nikada ostati nijemi nad takvom prošlošću niti gledati nijeme filmove u Jasenovcu niti bilo gdje drugdje. Ako zbog ničega drugog a onda radi naše djece i radi naših unuka.

Povezani članci

• ODBIJENA DISCIPLINSKA TUŽBA PROTIV TEGELTIJE: Ima li smisla poštovati zakone ove države?
• Hrvatska: 90 posto građana bi da emigrira
• Viktor Ivančić: Da je slikar, tehnika bi bila prepoznatljiva – hulje na platnu
• Čedomir Petrović: Predsedniče, ne širite radikalsku frustriranost
• Volim devetdesete
• Političko Sarajevo opet jaše

Foto: gettyimages 

Pa Hrvatska je u drugom svjetskom ratu bila “svjetski prvak”. Zahvaljujući baš antifašistima. Bila je u timu sila pobjednica. Sila velike pobjedničke svjetske antifašističke koalicije nad zlom fašizma. Zar se ne treba javno suprostaviti onima koji bi nas, poput bilo koje vrste ili podvrste neoustaša, neočetnika i sličnih njima – htjeli nakon svega uvaliti u gubitničko, poraženo društvo Sila Osovine i njenih sluganskih sljedbenika i nacionalnih izdajnika. Pa, za boga miloga, takvi su se u Hrvatskoj odrekli Dalmacije i mog Splita. Odrekli su ga se i poklonili ga Kraljevini Italiji. Čak je Hrvatska dobila talijana za svog kralja (Kralj NDH Tomislav II postao je Vojvoda od Spoleta i od Aoste, rođenog imena Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino de Savoia). Da su Pavelićevi gospodari pobijedili pa ja bih danas živio u Italiji a ne u Hrvatskoj! Pa zar taj isti Pavelić tamo u Argentini u koju je pobjegao spašavajući se, nije sa svojim kućnim prijateljem Milanom Stojadinovićem, bivšim srpskim prdsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije, sklopio pedesetih godina Ugovor o novoj podjeli tadašnje FNRJ (“kad zajedno sruše komunizam”) u kojem se Pavelić ponovo odrekao gotovo cijele južne Dalmacije (koja bi pripala Srbiji) s tim da su se još cjenkali oko toga kome će pripasti Dubrovnik (za kojeg je Pavelić predlagao da se riješi referendumom a Stojadinović ga je htio “odmah”). Pa koliko je izdaja bilo potrebno pa da se današnji ljubitelji Pavelića, a posebno u Dalmaciji, napokon prihvate knjige i nešto nauče o “dmoljublju” svog ljubimca radi kojeg je Dalmacija uvijek završavala izvan Hrvatske, poklonjena nekoj susjednoj državi?!

Ovih dana u Jasenovcu opet nije bilo jedinstvene komemoracije žrtvama ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Bilo ih je čak tri, što na jasan način ukazuje na postojeću duboku podjeljenost u Hrvatskoj pa čak i onda kada se komemoriraju žrtve ovog strašnog logora. Naravno da je to posljedica postojećih kilavih, kolebljivih polurješenja problema odnosa aktualne vlasti prema simbolima tzv. NDH – a posebno u odnosu na njen zaštitni znak parolu “Za dom spremni” koja se opet pojavila i na sam dan državnog komemoriranja  žrtava  NDH u Jasenovcu. Pojavilo se na zastavi HOS-a na istom onom mjestu s kojeg je ranije izmještena (samo petnaestak kilometara dalje) ploča s tom istom parolom.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i dalje se držala svog običaja da solo, gotovo u intimi svoje privatnosti posjeti Jasenovac i pokloni se žrtvama ovog logora. Ovog puta je sa sobom povela i Ivana Zvonimira Čička. Taj usmljeni dvojac se u sunčano jasenovačko jutro dvadesetog travnja ove godine poklonio žrtvama ustaških koljača u podnožju jasenovačkog “Kamenog cvijeta”. Kolinda je i ovaj put odšutjela svoj komemorativni izlet Jasenovcu ne spominjući ni svog nona ni nonu koje tako rado priziva u pomoć kada se, u rijetkim prigodama, želi pohvaliti antifašističkom prošlošću svoje familije – naravno, ukoliko nije u Argentini. Ali zato se ona upisala u Knjigu dojmova Memorijalnog muzeja. U svom pisanom prilogu napisala je kako izražava “duboko žaljenje  zbog zločina koji su se ovdje dogodili i pijetet prema svim nevinim žrtvama”. Ko i u ranijim prigodama, nije zucnula niti jedne jedine riječi držeći se toga kako njena tišina najbolje izražava svu njenu tugu koju je u tom trenutku osjećala.

Reklo bi se da smo ponovo  odgledali smo još jedan jasenovački nijemi film naše inače itekako govorljive predsjednice.

Sutradan, dvadesetiprvog travnja komemoeartivni skup održali su zajedno Savez antifašističkih boraca i antifašista, Srpsko narodno vijeće uz čelne ljude Socijaldemokratske partije ( SDP ). Dan ranije bilo je dvoje ljudi na komemorativoj posjeti Jasenovcu. Kolinda i Ivan. Na ovom skupu, uz organizatore, svoj pijetet prema jasenovačkim žrtvama došli su izrazit i više od 1 500 građana. Za zazliku od onog Kolindine posjete ovom prilikom se govorilo. Jasno, javno i glasno. Ovo nije bio nijemi skup jer se pred ovakvim zločinima ne smije nikada zašutjeti a posebno ne u zemlji koja je imala jedan od najačih, najsnažnijih antifašističkih pokreta na svijetu. Šutjeti, ponekad, kao što je to rekao veliki Miguel de Unamuno “znači sudjelovati u zločinu”. Zato se ne može šutjeti niti pred onim “Za dom spremni” niti pred “rješavanjem problema” izmještanjem “problematične ploče” petnaestak kilometara “dalje” od bilo čega, a posebno od Jasenovca. Ničiji nono ili nona ne mogu oprati službenu šutnju nad tim.

Dale, mogli bi smo kazati kako smo ovaj put, pak, odgledali glasni, “govorni film” u Jasenovcu.

Dvadesetidrugog travnja bila je, napokon, “službena komemoracija”, javna komemoracija hrvatskog državnog vrha u Jasenovcu. Došli su i premijer Plenković, predsjednik Sabora Jandroković, dosta ministara itd. uz nazočnost predstavnika samo jedne nacionalne manjine, Roma i Kolindinig izaslanika Ivana Zvonimira Čička. Nije bilo  predstavnika onih koji su bili najbrojnije žrtve Jasenovca, Srba, Židova i Hrvata antifašista. Naravno da je svatko shvatio da se radi o izvjesnoj vrsti prosvjeda radi službene šutnje pred profašističkim provokacijama ustašofila kojima s vremena na vrijeme svjedočimo u Hrvatskoj. Ovoj službenoj komemoraciji nazočilo je i oko dvjestotinjak građana. Reklo bi se, premalo. Komemoracija je bila dostojanstvena, decentna zaista vrijedna svakog respekta. Njen umjetnički dio bio je savršen. Čitanja zapisa svjedoka jasenovačkih zločina bila su upečatljiva, emotivna i zaista se na sadržaj tog dijela službene komemoracije ne može izreći nit jedna primjedba. Ali državni vrh oličen u predsjedniku vlade i predsjedniku Sabora odlučio se, tko zna iz kojih razloga, za šutnju. Tako smo, nažalost, odgledali još jedan “nijemi film” u Jasenovcu a najviši predstavnici hrvatske vlasti i države su se pretvorili samo u obične statiste ili gledatelje a ne aktivne učesnike te službene komemoracije. Bili su samo “ljudi iz prvog reda” i ništa više, a to je zaista nedovoljno, pa i otužno…

Pa Hrvatska je u drugom svjetskom ratu bila “svjetski prvak”. Zahvaljujući baš antifašistima. Bila je u timu sila pobjednica. Sila velike pobjedničke svjetske antifašističke koalicije nad zlom fašizma. Zar se ne treba javno suprostaviti onima koji bi nas, poput bilo koje vrste ili podvrste neoustaša, neočetnika i sličnih njima – htjeli nakon svega uvaliti u gubitničko, poraženo društvo Sila Osovine i njenih sluganskih sljedbenika i nacionalnih izdajnika. Pa, za boga miloga, takvi su se u Hrvatskoj odrekli Dalmacije i mog Splita. Odrekli su ga se i poklonili ga Kraljevini Italiji. Čak je Hrvatska dobila talijana za svog kralja (Kralj NDH Tomislav II postao je Vojvoda od Spoleta i od Aoste, rođenog imena Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino de Savoia). Da su Pavelićevi gospodari pobijedili pa ja bih danas živio u Italiji a ne u Hrvatskoj! Pa zar taj isti Pavelić tamo u Argentini u koju je pobjegao spašavajući se, nije sa svojim kućnim prijateljem Milanom Stojadinovićem, bivšim srpskim prdsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije, sklopio pedesetih godina Ugovor o novoj podjeli tadašnje FNRJ (“kad zajedno sruše komunizam”) u kojem se Pavelić ponovo odrekao gotovo cijele južne Dalmacije (koja bi pripala Srbiji) s tim da su se još cjenkali oko toga kome će pripasti Dubrovnik (za kojeg je Pavelić predlagao da se riješi referendumom a Stojadinović ga je htio “odmah”). Pa koliko je izdaja bilo potrebno pa da se današnji ljubitelji Pavelića, a posebno u Dalmaciji, napokon prihvate knjige i nešto nauče o “dmoljublju” svog ljubimca radi kojeg je Dalmacija uvijek završavala izvan Hrvatske, poklonjena nekoj susjednoj državi?!

Naravno, ne treba niti spominjati da je Bosna i Hercegovina u svim tim “ugovorima”, “pregovorima” i “podjelama”  uvijek jednostavno nestajala, prestajala postojati. Banja Luka bila bi Hrvatska a Sarajevo srpski. To su bez problema prihvatili i Milan Stojadinović i Ante Pavelić. Oba emigranta. Zar je potrebno i spominjati kako se Makedonija nije niti spominjala a Srbi u Hrvatskoj jednostavno bi postali pravoslavni Hrvati. Crnogorci su po ovom dvojcu ionako bili Srbi a Slovencima se jedino priznavala opstojnost. I koliko će još vremena trebati da se takvo “domoljublje” raskrinka kao najobičnija  izdaja koja je, nažalost, uvijek bila začinjena i popraćena strašnim zločinima – jer bez zločina takve podjele i takve podvale nisu nikada moguće. Pa zar nam to svima do sada  nije postalo jasno. I baš zbog toga ne smijemo, ne možemo i ne trebamo nikada ostati nijemi nad takvom prošlošću niti gledati nijeme filmove u Jasenovcu niti bilo gdje drugdje. Ako zbog ničega drugog a onda radi naše djece i radi naših unuka.