Promocija knjige “I sreli su medu” autorice Nine Tikveše u Sarajevu

Povezani članci

• In memoriam: Atif Kujundžić
• Mogherini: Sva ljudska bića se rađaju slobodna s jednakim dostojanstvom i pravima, bez obzira na porijeklo, etničku pripadnost ili vjeroispovijest
• Kojović: Moramo se suočiti s ekstremističkim organizacijama koje su regrutni centri terorista
• Da li su prekodrinski apetiti Srbije zauvek odbačeni na smetlište istorije?
• SKANDALOZNO: Studenti iz BiH ostaju bez stipendija EU!
• Kako je Salma Hayek postala slučaj “žrtva” u balkanskom kontekstu

Izdavačka kuća Buybook sa zadovoljstvom vas poziva na promociju knjige „I sreli su medu“ autorice Nine Tikveše. Promocija knjige održaće se u okviru programa „Proljeće u Buybooku“ u četvrtak, 19. aprila u 19:30 sati.

Razgovor sa autoricom vodiće Kristina Ljevak.

Sretni/e smo što je s književnim, dugo čekanim prvijencem, Nina Tikveša postala članica Buybookove literarne porodice te što je bosanskohercegovačka književnost postala bogatija za jedno novo autorstvo izbrušenog stila, posvećeno margini i svima onima deprivilegovanim koji/e se u ovom vremenu i ovim okolnostima „nisu snašli“.

Naslov „I sreli su medu“ može zavarati i učiniti da pomislimo kako je riječ o čudesnom svijetu životinja ili infantilnom pripovijedanju o čarobnoj šumi.

Budući čitatelji/ce brzo će otkriti ironijski otklon prema izbjeglištvu, preživljavanju i prekarijatu. I znati da imaju sagovornicu sa izvanrednim smislom za humor i vrhunsku prozaistkinju. Smijeh, zbog znalačke upotrebe humora, prekinuće priče o nasilju u emotivnim vezama, bolestima ovisnosti, životu u ženskom zatvoru i porodicama koje su potomcima u amanet ostavljale najčešće samo nasljedne bolesti.

Knjiga priča „I sreli su medu“ je utočište za sve nesrećne i nezbrinute, za sve Bose i Bureke, za one koji/e su spas od vlastitog života tražili na pogrešnim mjestima.

Nina Tikveša rođena je 1974. godine u Beogradu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Radila je kao lektorica, kolumnistica i novinarka u printanim i TV medijima.

Živi i ne radi u Sarajevu.

***

Taman kada je Bilbo Bagins pridošlice ponudio čajem, na list knjige kapnulo je ulje i razlilo se u fleku. Osjetila sam da i meni kapa po glavi, zatim podigla pogled i shvatila da je to ujnina turšija.

U ove dvije rečenice ogleda se cijela knjiga priča Nine Tikveša: svijet iz najdražih knjiga naglo presječen svijetom mračne stvarnosti u kojoj se ne snalazimo.

Ovo je po svemu neobična knjiga priča. Čak izvan ovog našeg vremena aktuelna je do posljednjeg slova. Počevši od naslova, vidimo taj oneobičavajući, namjerno infantilan prosede: „I sreli su medu“. Priča po kojoj je knjiga nazvana je stožer oko kojeg se okupljaju Ninine ostale priče u neveliku, tužnu i veselu savremenu priču (možda jednom i roman?) o životu usamljenih gradskih djevojčica, djevojaka, žena, starica… produženu priču o osami gorkog ženskog, priču koja se dešava ne samo ovdje i ne samo sada – mada odavde i od sada polazi i u njoj se literarno samjerava.

Ako bi se „žensko pismo“ moglo opričati kratko (a da se ne opanjka ili unizi), onda bi to bila slika svijeta iz ženske perspektive. U ovom slučaju to je zabačeni ćošak svijeta u kojem žive  preosjetljivost, sklonost patnji koju svijet ne primjećuje, nepraktična kreativnost –  promatračka i defanzivna, a istovremeno mudra i prosvjetljujuća, nabijena suptilnom ironijom, a pokatkad (kad se više ne može u vlastitoj koži!) i ciničnim komentarima svakodnevice.

Djetinjstvo s knjigama, mladost ispunjena ranim jadima, nezaposlenost, nerazumijevanje sredine, izzglobljenost iz stvarnosti, nesposobnost da se uklopimo u opšti tok (hetero)normativnog svijeta, ženska teška tišina na mjestima gdje bi muškarac pukao i sve oko sebe izmlatio ili razorio… Živa je ovo knjiga, sasvim živa. Diše – ponekad teško, sipljivo, kao borbena islužena starica koja u bolničkoj sobi brije nekog skoro nepoznatog a bliskog muškarca; ponekad ubrzano, mahnito, kako kuca srce uzbuđene djevojke koja pokušava da se uklopi u opšti est/etički kod okoline; ponekad siktavo, kao zmijica koju su zaokružili neprijatelji a ona je svoj otrov potrošila na samu sebe i nema odbrane.

Ove priče su koliko tegobne toliko i zaljubljene u svoje junakinje: kako god da ih autorica opiše, grubim riječima koje ranjavaju ili skalpelski preciznim konstatacijama, njeni likovi ostaju uvijek nekako dragi, voljeni, zaštićeni ako ničim drugim onda njenim riječima. Nema drugog oružja za odbranu od nesreća koje se događaju dobrim ljudima, posebno dobrim ženama; žalac zla ovi likovi okreću najčešće protiv samih sebe, završavajući u izolaciji raznih vrsta, u svojim nepametnim/prepametnim i nefunkcionalnim glavama, gdje leži cio njihov raskošan a praktično nikome potreban svijet.

Nina Tikveša je spisateljica od knjiga i posmatranja: to dvoje, ljubav prema knjigama koje su nas oblikovale i posmatranje surovog okolnog svijeta i darvinovskog društva, nude nam čudesan književni rezultat – priče koje se piju kao čaj od nekih samo autorici poznatih trava: povraća ti se koliko je čaj gorak, ali kad na kraju stigne u želudac, umiri mučninu i pripitomi bolest  − posebno bolest duše.

Autorica ove knjige kao oblik svoje pobune nudi nam pažljivo osmišljene priče u kojima ćemo se prepoznati, kao u bajkama. Ovaj svijet je zla maćeha, neosjetljiva na ljudsku patnju nevoljene pastorke, danas u vremenima tranzicije, nezaposlenosti, politike, nepravde, socijalne isključenosti, siromaštva, ružnoće i ljepote ljudi s margina koji se nisu „snašli“…

Usred svega toga živi Ninina neprilagođena, pametna „likica“, koja će nam se svima osvetiti tako što će nas staviti u svoje priče. Pametnom bi i to bilo dosta da se zamisli u kakvom svijetu žive žene iz ovih priča: u svijetu bez junaka našeg doba.

Ali junakinje sazrijevaju… I spisateljice.

                                                                                      Ferida Duraković

***

I sreli su medu» je knjiga priča koje pripovijeda ženski narativni subjekat zainteresiran za tzv. granične životne situacije kao što su smrt, sudbinska ljubav, spas od (teškog) života, kuća i beskućništvo, domaćinstvo i izbjeglištvo, ljubav i briga, strah, nada, rat i mir… Iz tog razloga bi se moglo reći kako su i njeni likovi sa društvene margine. Djevojka čiju teglu turšije u vlaku zamijene za podmetnutu bombu, ulična prodavačica sa svojom uličnom ljubavi, djevojčice od kojih u izbjeglištvu zaziru njihovi prvi rođaci, studentice intelektualke koje rade na pijacama, likovi iz djetinjstva koji metamorfoziraju u odrasla čudovišta, stare žene koje deveraju sa svojim «malim crnilima» zaborava, romantični profesori književnosti koji izvršavaju samoubojstva, strasne udavače sa svojim pogrešnim životnim izborima, stranci koji «s vatom u ušima» (u)padaju u živo blato bosanske mitske svijesti i «nekulture», osavremenjeni i autoironizirani likovi iz priča za djecu, markesovske babe koje pričaju svoje beskrajne izmišljene priče, izgubljene slikarice, djevojke iz zatvora itd, i tim redom.

Ali, budući da je temeljno uvjerenje naratorice (čitaj: unutarnji kontekst priča) da je margina (i) sve ono što likove okružuje, da je, dakle, svuda okolo, a oni u centru, iz priča se zato, primjera radi, ne može izvući nikakav kritički ili emancipatorski socijalni stav. Na prvi pogled jednostavne, uronjene duboko u vječnu i mučnu tranzicijsku stvarnost, sa likovima koji su sa tzv. dna hranidbenog društvenog lanca, Ninine priče su opet pune neke čudne vedrine i raspoloženja koje se dotiče apsurda kao elan vital iz filozofskih crtica Emila Ciorana. Teško je prepoznati izvore toj čudnoj vedrini i tom autoričinu vitalnom apsurdu, pa vas, možda baš zbog toga, one često povedu razdjelnicama plača i smijeha, nade i beznadnog pada, poroka kao društvene devijacije i užitka u poroku kao izboru, često ćete uz njih biti nasmijani i pokatkad će vam poteći suze, nekad ćete se zapitati oko smisla priče, nekad će vam on curiti između prstiju ostavljajući svoj trag u prisjećanju i naknadnom razmišljanju. Priče Nine Tikveše donose pred čitaoce život koji je jeste težak i mučan, ali je u njima ona (pripovjedačica u prvom licu) uvijek blaga i humoristična, cinična (alegorijska) ali ne i sarkastična (metaforična), i njeni likovi, ma kako čemerno svoje živote živjeli, do kraja su ispunjeni dvostrukim smislom, smislom priče i pričanja i smislom vjere u svoje «sada i ovdje». «Do balčaka» srasli sa svojim sudbinama, oni trpe i troše svoje živote do onog i onakvog kraja na kojem više ne preostaje nikakav višak za moguću pouku, eventualnu naknadnu odluku, ili, ne daj Bože, kakvu pseudo-humanističku kritiku stanja svijesti ili stanja svijeta. Drugog svijeta nema, drugih gradova nema i drugoga života nema. Zato, oni žive strasno, bez rezerve i do kraja jer, cio svijet i nije ništa drugo, nego samo jedan cio život.

«Turšija ubica» i «Klaro, turšijo», doslovno i metaforički (proceduralno) okvirne su priče knjige. Na izvjestan način, one su i jedna vrsta njena unutarnjeg manifesta, ili neka vrsta autoričina programa. Dok u prvoj priči djevojčica skriva teglu turšije (u svoj njenoj simbolici doma i obitelji) u WC vlaka kojim putuje – a koju će u fobičnoj atmosferi putnici prepoznati kao eksplozivnu napravu i tako cijelu priču smjestiti u humoristično-groteskni (auto)biografski registar o prosutom i izgubljenom djetinjstvu – u posljednjoj priči Klara, lik iz romana za djecu Johanne Spyri, sve je ono što bi Heidi htjela da bude, pažena i mažena, čuvana i, ne na kraju, i izliječena od bolesti i svijeta, zaliječena žrtvom i prijateljstvom. Klara i Heidi su dva simbola djevojačkog odrastanja. Jedna bolesna djevojčica ozdravljuje, jedna zdrava se razbolijeva; objema, ljubav je agens od koga samo jedna profitira.

Ove dvije okvirne priče knjigu Nine Tikveše, moguće, pomjeraju i u pravcu romana. Jednako to čine svojim alegorijama o odrastanju, o bolu i ljubavi, kao i metodom svoga intertekstualnoga referiranja na općepoznatu i, sada, i drugačije pročitanu lektiru. Posredne, ali nikada (pre)naglašene reference na film, književnost, muziku i kazalište, autorica koristi ne samo kao stilske pozajmice (u funkciji narativne montaže, npr.) nego i kao (i) kao agense, odnosno, pokretače osnovne radnje, a da, pritom, nije riječ niti o ironiziranju (na razini stila), niti o kritici (na razini djelovanja njenih likova).

Nina Tikveša maestralno barata jezikom, posjeduje perfektan pripovijedni stil, visprena je i maštovita u prepoznavanju detalja važnih za precizno i efektno uobličenje likova, uvjerljiva je u pripovijedanju o jednom svijetu koji je humorističan i gorak, na momente tužan i depresivan, ali, naš, ovdašnji i svakodnevni. Pričajući iz svijeta okrutnog patrijarhata i svijeta pogubljenih etičkih vrijednosti i općeg socijalnog beznađa, njen narator, usprkos svemu, ostaje vedar i fatalistički odan sudbini i životu za koje najveću snagu crpe iz činjenice da još može da priča o tome kako je nekada i on «sreo medu».

Nedžad Ibrahimović