Slavo Kukić o skupu SDA u Zetri: Fuj!

Povezani članci

• Katolički spam
• O uspomenama i čežnjama: zapisi o životu
• Pjevam pjesnike
• Ima li lijeka za zdravstvo u državama Balkana
• Hrvatski premijer Cosmo Kramer
• Hračak u vreći

Sve to je zasjenjeno skupom SDA u sarajevskoj Zetri i porukama koje su s njega odaslane. Moglo se, doduše, tamo čuti svašta – od toga da je ova stranka garant BiH i njezina opstanka, i kako se iz istih razloga ne smije dopustiti da ju se i u budućnosti istisne iz vlasti, do lamentiranja kako je njezina dezintegracija i raspad na srcu svima ostalima.

Piše: Slavo Kukić

Nije nikakva novina da se u BiH sresti može što nigdje drugdje. No, u tjednu kojeg ostavismo čak smo i sami sebe nadvisili. Za sudbinu ljevice su, zamislite, odjednom zabrinuti i nacionalisti. K’o biva, Bosni i Hercegovini je ona potrebna, doduše ne ovakva kakvu ima. Jer, vele, pogledajte  logiku na kojoj bi se ljevica trebala ujediniti – to, kao, nisu „principi razmjene znanja i ideja nego nezasitnih osobnih egoizama, sujeta i animoziteta“. I sama priča o ujedinjenju nije ujednjenja radi nego zbog pompe, kreiranja lažne slike o sebi kako bi se zavaralo biračko tijelo i ugrabila vlast pod svaku cijenu. U stvarnosti, pak, podučavaju nas, iz njezinih se busija nerijetko djeluje radikalnije od etnonacionalista samih.

Strah je, očito, da bi do ujedinjenja moglo doći. Jer, što onda? Biračko bi tijelo na to moglo reagirati na način koji podsijeca krila njima samima. I stoga je lider HDZ-a pokušava tumačiti tek kao dio ukupne bošnjačke ujdurme – ona je, veli, bošnjačka, ne i hrvatska ili srpska – kao da, zamislite, i ljevica funkcionira po etničkim, ne po općeljudskim zakonima.

Etnonacionalisti, dakle, čine sve kako bi sačuvali mantru koja ih na površini održava već desetljeća. A mantra je kako su svi ugroženi od onih drugih – i kako je, da bi svatko očuvao pravo koje mu pripada, rješenje ili u preuređenju ili u disoluciji zemlje. I na tome započinje i završava sva njihova mudrost. Moglo se to dosta slikovito vidjeti i u zadnjih desetak dana.

Istina, „neprijatelji“ iz vlastita naroda im postaju sve više problem. Lideru HDZ je, recimo, problem što pod čizmu „hrvatskog jedinstva“, kako sada stoje stvari, definitivno neće uspjeti stjerati i HDZ 1990. Ne pomažu ni zastrašivanja ni poklisari, čak ni prvi Devedesetkin „čarobnjak“, danas prvi do velikog maga. I stoga im, kako bi u naumu uspio, veliki mag pokušava prilijepiti epitet kvislinga – jer, k’o biva, sve intenzivnije ćosaju s SDA, a poneki, koji su do jučer bili na visokim pozicijama, pod njezinom bošnjačkom šapom i završavaju.

Ali, na odgovor, i to s različitih adresa, nije dugo čekao. Došao mu je, recimo, iz Katoličke crkve. Samo mostarsku biskupiju je, saopći njezin prvi čovjek, u proteklih pet godina napustilo 15 tisuća vjernika – u prošloj čak pet tisuća katolika. A za to je, ako ga dobro razumjeh, odgovorna vlast – čiji dio sve ove godine je i HDZ i njegovi „čuvari nacionalnih interesa“. I stoga bi Crkva, da se poslužim jezikom uglednoga intelektualca iz njezinih redova, ako joj je do vlastita naroda i vlastite katarze, morala prema svojim vjernicima ići s poslanicom kako je ta, hadezeova politika, s „vjerničkoga stajališta nemoralna i kako je sudjelovanje u njoj težak grijeh“ – i da joj je mjesto na smetlištu historije dakako. Inače, ako ga dobro razumjeh, Hrvatima, koji su „ušli u posljednju fazu svoje kalvarije“, u BiH prijeti i totalni nestanak – a onda se od toga oprati neće moći nitko, ni Crkva sama.

Došao mu je, međutim, odgovor i iz HDZ 1990. Prvo mu nadu, kako bi ga pričom o kvislinzima mogao pokolebati, potopi prvi čovjek Devedesetke. Na izbore, veli, neće s HDZ nego „u zajedništvu s narodom“ kojemu je dosta njegovih laži i obmana, te sa „strankama i pojedincima koji su spremni konačno kazati dosta politici HDZ-a, dosta politici i nositeljima politike koja je kroz više od dvije decenije svoga djelovanja sa stoljetnih ognjišta potjerala i trbuhom za kruhom u svijet otjerala više Hrvata nego sve ratne strahote devedesetih“. A Cvitanovića, potom, dopuniše i njegovi stranački suborci iz srednje Bosne, optužujući lidera HDZ za iseljavanje njihovih prijatelja, rodbine, braće i sestara, za nestanak Hrvata ovog dijela zemlje u vremenu njegove vladavine – uz dodatak kako to nije uspjelo ni najmoćnijim carstvima, ali i uz podsjećanje da hrvatskom narodnom sudu zbog tih zločina neće pobjeći kao što je pobjegao suđenjima za kriminal u prethodnih 20 godina.

Na discipliniranju vlastitih „kvislinga“ neumoran je i Čovićev banjalučki dvojnik. Kojemu su, po onome što se dade iščitati, problem „Izetbegovićeve sluge“ iz Saveza za promjene, raspoređene na svim, za Dodikov projekt i personalnu mu slobodu ključnim pozicijama. I otuda, pita li se njega, rovare protiv Republike Srpske – iz Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA-e), odakle je izravno diskreditiraju i kriminaliziraju, kreiraju „lažne priče kako tobože u RS postoje neke sigurnosno opasne grupacije i pojedinci“.

Problem, na njegovu žalost, nije u „srpskim kvislinzima“, nego u faktima. Problem je da, ako dobro razumjeh ministra Mektića, „mladi Srbi prolaze vojne obuke u kampovima u Rusiji“, da RS za potrebe svoje policije nabavlja nesrazmjerne količine dugih cijevi, da Bosnom i Hercegovinom špartaju Putinovi „Noćni vukovi“ – koji nisu pripadnici nikakvih motociklističkih klubova, kakvima ih se želi predstaviti, nego ljudi čiji je cilj zastrašivanje političkih protivnika i pridobivanje glasača za Dodika na slijedećim izborima.

Problem je, potom, što logistiku za „Noćne vukove“ osigurava i ruska politika, ambasada ove zemlje u BiH posebice, koja ih pokušava prikazati u potpuno drugom svijetlu od onoga što oni stvarno jesu – da su oni „patriotska organizacija“, u kojoj nisu samo državljani Rusije, da je cilj njihovih motociklističkih ruta „popularizacija zaboravljenih ili slabo poznatih mjesta koja su povezana sa ruskom historijom i rusko-srpskim kulturnim vezama“, da argument protiv njih ne može biti ni činjenica da su im “pojedine zemlje uvele jednostrane sankcije, polazeći od svojih vještačkih razloga“ i tome slično.

Problem je, na koncu, što na pozadinu „Noćnih vukova“ upozorava čitav svijet. Na to nedavno pažnju skreni i američki tjednik Newsweek u svome izvještaju „Bosna na ruskom slomljenom bloku: Potencijal za nasilje i kako to spriječiti“ – u kome demaskira ruske separatističke težnje u BiH i upozorava kako takva politika, ne bude li zaustavljena, a i njezini akteri u samoj BiH, može potaći novi „ukrajinski konflikt“ u srcu Evrope.

Ipak, sve to je zasjenjeno skupom SDA u sarajevskoj Zetri i porukama koje su s njega odaslane. Moglo se, doduše, tamo čuti svašta – od toga da je ova stranka garant BiH i njezina opstanka, i kako se iz istih razloga ne smije dopustiti da ju se i u budućnosti istisne iz vlasti, do lamentiranja kako je njezina dezintegracija i raspad na srcu svima ostalima.

To je, međutim, već izlizana špranca, i ne zaslužuje posebnu pažnju. No, vrijedi se zadržati na hvalospjevima o uspjesima u zadnje tri godine. Zborio je o njima „prvi u Bošnjaka“, a razglabali su ih i detaljnije od njega SDA prvaci u izvršnoj vlasti. I svi su složni u jednom – urađeno je i više no što se moglo. Najviše u ovom dijelu svijeta.

Predsjedavajući Vijeća ministara se pohvali kako je 2015. godine zatekao stanje opstrukcija i blokada, na evropskomu i NATO putu posebice, ali i ekonomsku stagnaciju – i da je, koliko preko noći, akcijama koje je pokrenuo, sve te trendove okrenuo u pozitivnom smjeru. I naravno, rezultati nisu mogli izostati – i što se tiče evropskih obveza, koje su, zaludu sve opstrukcije na koje nailaze, zahvaljujući SDA-u redom ispunjene, i što se tiče domaće ekonomije i dobra građana čitave zemlje. Jer, veli, dinamika zapošljavanja je takva da je broj radnih mjesta koje je prije tri godine obećao Izetbegović – a obećao ih je 100.000 – već premašena.

Nije, doduše, odgovarao i na kritike iz izvještaja Centra civilnih inicijativa – a one se temelje na podacima koji su u opreci s njegovima. Prema nalazima ove nevladine udruge, parlament BiH je u prošloj godini imao lošiji učinak nego ikada u zadnjih 11 godina. Nisu, navodi se, ispunjene obveze iz programa integriranja BiH u EU, posebice one iz ugovora o energetskoj zajednici, nisu izvršena usklađivanja ukupnih primanja zastupnika s evropskim standardima, nije bilo spremnosti za izradu zakona o ispitivanju podrijetla imovine dužnosnika u institucijama BiH.

Možda se Zvizdić mogao pravdati kako je to izvan njegove ingerencije. Ali, problem je što je ocjena Vijeća ministara, kojemu je na čelu, još gora. Ono je, stoji u izvještaju CCI, i to se potkrepljuje brojkama, „znatno gore u realizaciji zakonodavnih aktivnosti od bivših saziva u usporednim periodima“, zbog njega je, i vlasti uopće, BiH „izgubila desetine milione eura pomoći poljoprivrednicima iz predpristupnih fondova“ – i sve u tom duhu.

Još više se rezultatima vladanja na stranačkom sijelu hvalisao federalni premijer. Osim što je priprijetio Hrvatskoj i Srbiji pričom da „naše granate lete 42 kilometra, gradimo fabriku baruta, do kraja godine ćemo imati transportere“, pohvalio se i kako je ispunio Bakirova predizborna obećanja u sferi zapošljavanja, kako je SDA vlada zaslužna za Reformsku agendu, kako je povećala plaće i uvela moratorij u zapošljavanju – i tko zna što još sve ne. Za razliku od prvog čovjeka Vijeća ministara, međutim, Novalić je uporište imao i u podacima „istraživanja“ Nezavisnog istraživačkog centra – prema kojemu je njegova vlada najbolja od Daytona. Ona je, uvjeravaju nas vrli „istraživači“, radila sve ono što ni jedna ranija nije – „provodila teške reforme, na vrijeme usvajala proračune, provodila mjere štednje, ispunjavala obveze iz evropske agende te obveze iz programa MMF-a“. Usto, provela je „reforme četiri najteže oblasti“ i ostvarila ekonomski oporavak koji se manifestira u ekonomskom rastu i rastu zaposlenosti, oporavku javnih financija, stabilizaciji mirovinskog fonda, jačanju korporativnog sektora i rastu izvoza.

Bilo bi, doduše, zanimljivo znati i tko taj famozni „istračivački“ centar čini – i koliko je love od Novalića dobio za svoju „ekspertizu“. No, on ni nije vrijedan pažnje. Jer, on je samo u funkciji Novalića i njegove „SDA vlade“. Ali, zato bi sam Novalić, želi li biti uvjerljiv, morao odgovoriti na masu pitanja koja mu se svakodnevno postavljaju – da ta ista, njegova vlada nije izgradila niti kilometra autoputa iako ju je na računu dočekalo preko 200 miliona maraka, da se u federalnim institucijama zapošljavaju partijski kadrovi, k tome još i bez natječaja, i nakon uvođenja moratorija na zapošljavanje, da nam rijeke mladih napuštaju zemlju, da zbog njegove vlade imamo svakodnevno prosvjede različitih kategorija stanovništva, da ne nabrajam. Zašto? Valjda, jer vjeruje kako nam je, zahvaljujući njemu i njegovoj „vladi SDA“, sve bolje – samo što toga, valjda zbog vlastite nam mentalne ograničenosti, ni sami nismo svjesni. Što bi ugledni glumac rekao – fuj!