BH. OPUS LJUBIŠE GEORGIEVSKOG

Povezani članci

• Promocija knjige Đurđice Čilić “Fafarikul” u Mostaru
• “Linija Vatre” i njeno održanje svim sredstvima
• Adamić u srijedu predstavlja četiri nova naslova: Step by Step po hrvatskom cvijeću zla
• Charlie Chaplin: Kada sam počeo da volim sebe
• ZLATKO PAKOVIĆ: Srbija – najmračniji od svih tamnih balkanskih vilajeta
• Dragan Markovina: Zašto je Krleža aktualniji nego ikad?

Фото: Александар Ивановски

Makedonski redatelj, pisac, političar i diplomata Ljubiša Georgievski veliki dio iznimno uspješne redateljske karijere ostvario je na bh. pozornicama i sa bh. dramskim umjetnicima. U najplodnijim godinama zeničkog teatra Georgievski je ostavio snažan artistički pečat u njegovoj ukupnoj estetičkoj produkciji. Njegove predstave, kao i scenska ostvarenja Jovana Bate Putnika predstavljale su najveće domete ne samo zeničkog teatra nego i jugoslavenske kazališne scene.

Moje poznanstvo, pa i prijateljevanje sa Georgievskim otpočelo je upravo u vrijeme kada je Georgievski režirao neke predstave krunskog karaktera u svojoj karijeri. Iz blizine sam promatrao nastajanje kultne predstave Vox humana prema kolažnoj skupini tekstova Mome Kapora. Ta predstava na sve nas, tadašnje studente, ostavila je neizbrisivi trag… Bili smo osupnuti jednom novootkrivenom energijom koju je producirao koncept Ljubiše Georgievskog.

Primarno shvatajući teatar kao igru i samo igru uveo je u svoju predstavu sve: od dječijeg automobila  do stvarnog golemog tenka, na čijoj topovskoj cijevi su se u ambijentalnoj postavci na kruševačkom Slobodištu našle žene sumnjivog morala. U Kaporovoj brojanki našao se i narodni deseterac, ganga, ali i šaljivi napjevi dovođeni u mentalnim vinjetama do vrhunskih farsičkih akcentuacija. Zanos sa kojim Georgievski kreira stvaralački žar kod svih protagonista od posljednjeg statiste-njemaka, pa sve do korifeja glumstva i pozorničke magije, bio je prepoznatljivo sredstvo kojim je ovaj režiser podizao tonus u ansamblu, naprosto, mameći svoje glumce u jedinstveni trans…

U Kamernom teatru 55 napravio je ovaj vehementni redatelj spektakularnu komornu predstavu promovirajući prvi dramski tekst dotadašnjeg kritičkog autoriteta u kazališnoj i filmskoj kritici, Vladimira Stojanovića, Nije čovjek ko ne umre, u kojoj je tako lucidno izbrusio odnose među likovima i napravio precizne ritmove odvijanja dramske partite da su mnogi gledatelji velikim dijelom izvedbe bili ubjeđeni da obitavaju na kakvom kliničkom odjelu za dijabetes, a ne u maloj komornoj dvorani teatra iz sarajevske ulice Maršala Tita…

Režirajući u sarajevskom Narodnom pozorištu Krležinu Golgotu ponovo je postigao skoro nemoguće i vrsnu mikro glumačku gestiku i vanjsku spektakularnu dimenzioniranost predstave…

Vrhunac odmaka od sterilnog konfekcijskog kazališta Ljubiša Georgievski je ostvario zeničkom postavkom dramatizirane pripovjesti Moiroslava Krleže Hrvatska rapsodija, gdje redatelj uvlači u golemi željeznički vagon i glumce i gledatelje stvarajući u zatvorenom vagonu atmosferu koja je razdirala hrvatski puk i uništavala hrvatsku državu…

Opet u sarajevskoj Drami Georgievski radi moćnu scensku polifoniju kroz rad na tekstu Živka Činga Paskvelija. Kao i u svojim drugim predstavama Georgievski je pravio sa glumcima izvrsne likove, što nimalo nije oduzimalo od spektakularnosti…

Režirajući mjuzikl Western u mostaskom Narodnom pozorištu ispoljavao je maksimalnu slobodu u stilskom pogledu.

Rasan redatelj neumorno i danas, u svojim zrelim godinama, stvara ne odričući se specifičnog redateljskog erosa sa kojim scenski orkestrira literarne tvorbe.