Demagoška revitalizacija nacionalne impotencije

Izdvajamo

• Nema nade za zemlju što daje izborno povjerenje ljudima koji više mare za višenamjenske borbene avione, nakrcavanje materijalnih apanaža ratnim veteranima (zbog čega je premijer Andrej Plenković upravo iz Bruxellesa dobio po nosu), katoličke „pastire“ i svakovrsni luksuz u vrhovima vladajuće kaste, nego za djecu i životni standard svojih građana.

Povezani članci

• Jedan je pao!
• Nisam, nisam…
• Milan Račić: Srbi u Mostaru danas su nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine
• MATRICA
• Radikalizam i realpolitika
• Ruski rulet s hrvatskim interesima u BiH

Foto: Hina 

Zemlja kojoj ne trebaju obrazovani i sposobni ljudi, samosvjesni, mentalno neovisni, (samo)kritični, neopterećeni praznovjerjem i političko-ideološkim jednoumljem, bilo kakvom indoktrinacijom, nacionalističkim mitovima i kojekakvim protumanjinskim fobijama – takva zemlja ne treba ni djecu. Djeca su joj trošak i smetnja, ne budućnost. Na taj defekt dnevno upozoravaju demografi Anđelko Akrap i Stjepan Šterc, predlažu rješenja, ali ne doživljavaju ih baš oni koji su, hvale se – preuzeli odgovornost. Sic. Koju vražju odgovornost može preuzeti urođeno neodgovorna politička duša? 

Marijan Vogrinec

„Hrvati, rađajte djecu, država nam izumire brzinskom stopom od blizu 100.000 duša godišnje.“  Što nerođenih, što iseljenih glavom bez obzira. Nacionalno osviješteni demografi u očaju si čupaju kosu s glave, oni koji je još imaju, jer govore gluhima. Bogobojazan svijet pred oltarima skrušeno pognutih glava trpi klerikalne packe, jer bez katoličkog podmlatka i crkvena će lemuzina s vremenom postati Sahara. Nitko važan u vlasti ne doživljava ozbiljno ni povremene, reda radi, pronatalitetne vapaje ministrice demografije i još koječega Nade Murganić, koja vlastitim primjerom jednog djeteta u obitelji nije osigurala državi ni prostu reprodukciju. Ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svojim prijekorima vladi ovih dana – iako je sa samo dvoje djece u zamjenu za prvog gospodina Jakova i za sebe namrla budućnosti RH tek natalitetni status quo – nije baš uvjerljiva kad s Pantovčaka, iz najluksuznijeg turističkog ureda u zemlji (Boris Rašeta u Pressingu televizije N1 Hrvatska), drámi drugim obiteljima o ugroženom opstanku nacije. Tko joj je, pronatalitetno osviještenoj, branio imati petero ili više djece? Osobni je primjer vjerodostojniji od tisuću riječi.

Razočaran vladinim ignoriranjem činjenice da je lani bilo 17.000 manje djece u rodilištima nego trupala u mrtvačnicama, mladi znanstvenik Marin Strmota (HDZ) teatralno, na presici, pred demografskom ministricom s preferencijama upravljanja staračkim domom, ostavlja se posla državnog tajnika u jalovom resoru. U kojem je jedini bio kvalificirani stručnjak za demografiju. Natalitetna revitalizacija RH nije ni u vladinom fokusu niti u operativi resornog ministarstva. To je politički folklor i mazanje očiju javnosti, objasnio je Strmota zašto nakon godine i četiri mjeseca više ne želi sudjelovati u obmani koja nema smisla i gdje se ne uvažavaju ne samo njegovi nego ni prijedlozi drugih istaknutih demografa. Sizifov posao, poručuje, nije za njega.

Da javna drama s uznapredovalom tzv. bijelom kugom makar naoko ispadne blaža, a zvučne Strmotine pljuske nesposobnoj šefici i premijeru Andreju Plenkoviću manje bolne, stranački ZNA SE kome naklonjen HRT angažira svoju dubrovačku dopisnicu za vaditi vruće kestenje iz vatre. Kad već premijer u korist vlastite političke štete još ne želi smijeniti ministricu Murganić, koja ozbiljnim gafovima izaziva javnu sablazan (degenerična definicija obitelji u izmjenama Obiteljskog zakona, europski poklon-paketići za siromašnu djecu podijeljeni u privatnom katoličkom vrtiću, itsl.). Lokalna HRT-ova novinarka iz Dubrovnika, koja godinama ne razlikuje naglaske standardnog hrvatskog jezika i govora gospara, dovodi u domove tv gledatelja vrijednu glavu sretne obitelji praktičnih katolika – s 12 djece.

Obrazac „pravog Hrvata i katolika“

Uspješan pater familias, navodno i vlasnik privatne gimnazije, strahopoštovanjem je vidno opčinjenoj novinarki izdiktirao u javnomedijski mikrofon hrvatske dalekovidnice ono što svaki „pravi Hrvat i katolik“ mora ne samo znati, nego prakticirati. Makar ga se u pola noći prene iz sna. „Djeca su bogatstvo i sreća svake zdrave obitelji“, glasi poruka. „Djeca su budućnost naše domovine“. Za čistu peticu ponovljena lekcija na kojoj su, da nisu skromni kakvi već jesu, mogli doktorirati pronatalitetni prvoborci i obiteljski osviješteni aktivisti Vincent John Batarelo, Željka Markić, Sanja Orešković… Tu lekciju neumorno, kao peto evanđelje, propovijedaju i svi odreda katolički „pastiri“ i na misama i izvan njih. Nema naznaka da će prestati u doglednoj budućnosti.

Kad već vrag tako nezaustavljivo odnosi šalu pa, uvjerljiviji od Onoga Gore, rastjeruje rode nad hrvatskim rodilištima, neki među „pastirima“ – svako malo dojavljuju mediji – rado potajice uzimaju stvar u svoje ruke na način koji nema veze s celibatom. Ne ostaju samo na verbalnom bušenju kondoma, za razliku od domišljatog Brešanovog don Fabijana (Krešimir Mikić), nego i sami tu i tamo zabijaju golove u izumirućem hopa-cupa sportu. Jedni smiju a neće i ne bi, drugi ne smiju a hoće i bi. Što se može. Čovjek je slab i vjeroloman stvor; Bog je, uče na vjeronauku, velikodušan i svakom sve oprašta. Kud’ ćeš jačeg dokaza od tog da – na zagovor antikomunikatora 2017. godine – oprašta najgnjusnije ratne zločine za koje je Haag odrapio Dariju Kordiću 25 godina robije. A on sada „Božji čovjek“ i nema župnog dvora u Hercegovini (BiH) i RH, gdje ga ne primaju kao ovozemaljsko božanstvo. Bogobojazno nevinašce.

No, dobro, tako je kako jest u nesuđenoj velikoj Hrvatskoj (RH plus nerealiziran tzv. treći entitet u BiH), gdje po riječima vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića „naočigled svijeta nestaje cijeli jedan (hrvatski, op. a.) narod“, ali nitko od vrlo učenih katoličkih „pastira“ niti ne pokušava objasniti što Onaj Gore ima protiv Hrvata. Zašto ih drži u nemilosti i kažnjava puzećom eutanazijom? I desno-lijevim kastama na vlasti kojima ništa ne znači drastičan pad nataliteta i masovno iseljavanje cijelih obitelji u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi. Kad već Bog ne voli Hrvate, pa ih se valjda kani riješiti ne samo tzv. bijelom kugom – na koju nisu reagirale ni ova niti prethodne vlade – već i kobnim političko-ideološko-svjetonzorskim daltonizmom u ekonomskom, društvenom i moralnom području, Hrvatsku neće spasiti ni „svećenikova djeca“ niti izvjestan broj tzv. tri plus obitelji, koje HRT-u, političarima na vlasti i „pastirima“ služe tek za futranje pronatalitetnog agitpropa.

Nije trebao nikakav javni performans Marina Strmote, kontraproduktivan demagoškim interesima HDZ-a i kompromitirajući za proklamirane zvučne premijerove prioritete – demografira first! – jer odavno i vrapci na grani živkaju da ZNA SE politička opcija u 20 godina vlasti od 27 godina RH (sedam godina je vladao SDP) nije ni znala niti željela voditi produktivnu/učinkovitu demografsku politiku. Što je Strmota čekao/radio godinu i četiri mjeseca u demografskom ministarstvu, koje je ustrojbena sprdnja u permanentnim skandalima, kad je vidio da ga njegovi stranački drugovi tamo drže tek  kao maramicu kojom se maše u folklornom kolu? Njegova bi neprijeporna teorijska znanja i sposobnosti mladog znanstvenika, vjerojatno i neki ideali ipak nešto vrijedili studentima na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, kamo se vratio.

Strmota u cijeloj toj priči, zapravo, niti je važan niti je njegov postupak signifikantan za izliječiti bolesno demografsko stanje nacije. To nije moguće s političkim kastama kakve će se bar još dva-tri mandata opetovati na nasuprotnim stranama Markovog trga niti je izgledno u državnom uređenju ili društveno-političkom ustroju, kojim je RH ustupio kapitalističkim neokolonizatorima svoju tzv. samostalnost, neovisnost i suverenost. Ma kako se bogobojazan puk beskonačno molio, ona agilna manjina štancala obiteljske uzdanice jedno drugom do uha, „pastiri“ propovijedali „Božju volju“ i političari farbali tunele sve novim i ljepšim bojama, balkanski će kiflić demografski kopnjeti. Nezaustavljivo i sve drastičnije. Po popisu stanovništva 2011. godine, u RH je živjelo 4,284.889 žitelja, sedam godina kasnije procjenjuje se da ih je nešto manje od četiri milijuna, a nastavi li se taj trend pada nataliteta i iseljavanja, statističari UN-a predviđaju još crnje stanje – samo oko 3,5 milijuna, ili čak i manje stanovnika.

Zemlja kojoj ne trebaju obrazovani i sposobni ljudi, samosvjesni, mentalno neovisni, (samo)kritični, neopterećeni praznovjerjem i političko-ideološkim jednoumljem, bilo kakvom indoktrinacijom, nacionalističkim mitovima i kojekakvim protumanjinskim fobijama – takva zemlja ne treba ni djecu. Djeca su joj trošak i smetnja, ne budućnost. Na taj defekt dnevno upozoravaju demografi Anđelko Akrap i Stjepan Šterc, predlažu rješenja, ali ne doživljavaju ih baš oni koji su, hvale se – preuzeli odgovornost. Sic. Šterc je navodno bio Plenkovićev izbor za ministra demografije, ali demograf se iz nekih razloga nesretno zakopao među 330.000 blokiranih građana RH, pa je silom nesretnih okolnosti isplivala Karlovčanka Nada Murganić. Iako HDZ-ovac, Stjepan je Šterc bez dlake na jeziku u kritici „svojih“ na vlasti.

Demografska revitalizacija bez alterntive

Kaže, nema budućnosti zemlja koja je neprijateljska vlastitim žiteljima, osobito novim naraštajima, svom podmlatku. A Hrvatska im jest neprijateljska, jer u okolnostima kad natalitetno i iseljenički izumire, demografija mora biti prva stavka državnog proračuna kao konsenzualno stajalište svih političkih opcija. Ta vrst revitalizacijske politike mora biti i prvi/ključan uvjet krupnim stranim kapitalističkim vlasnicima tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti RH da uopće smiju pristupiti na ovaj dio zapadnog Balkana. Bez toga, uzalud vam trud svirači. Unatoč svim politikantskim busanjima u kockasta prsa od stoljeća sedmog, hrvatske branitelje i Domovinski rat, katoličku vjeru i buljuk prastarih kraljeva, knezova, banova…, koji su svi odreda zapravo bili vazali moćnih europskih dinastija i najčešće se međusobno klali, ovdašnje vlasti propustile su svih 27 godina obnašanja državne licencije RH za uvjetovati samoodrživ opstanak zemlje upravo tim dvjema determinantama.

Demografska revitalizacija, što košta – košta, nema alterntivu. Preča je od ičeg na rashodovnoj strani državnog proračuna. Državi koju vode razumni političari ne smije biti važnije spiskati tri milijarde kuna za 12 američkih polovnih borbenih aviona F-16 od djece i organizirane/učinkovite skrbi za mlade obitelji. Kada država „nema novca“ za djecu, stanove mladim obiteljima i radna mjesta s redovnim plaćama od kojih se može pristojno živjeti, „nema novca“ za dječje doplatke svoj djeci znatno više od 200-350 kuna mjesečno, radne olakšice majkama (bez straha od otkaza) i naknade za svo vrijeme trudnoće i nakon poroda najmanje na razini prosječne plaće u RH, kad nema dovoljno i po pristupačnim cijenama mjesta u jaslicama i vrtićima, potrepštine za djecu barem oslobođene PDV-a, itsl., licemjerno djeluju „pronatalitetne“ vladine mjere i obećanja, što demografi smatraju vatrogasnim i neučinkovitim.

Političari na vlasti šakom i kapom razbacuju novac poreznih obveznika na vlastiti luksuz – od neumjereno visokih plaća, radnih povlastica, reprezentacije, automobila, pametnih telefona, klijentelističkih izdataka „svojima“, milijunskih javnih nabava koje nerijetko postaju predmetom kriminalnih obrada do očitih financijskih promašaja zbog neznanja i nesposobnosti, itsl. U taj kontekst sramotnog preusmjeravanja novca „kojeg nema“ na pogrešne, asocijalne i razvojno impotentne „državne prioritete“ ide i bahato razbacivanje milijunima poreznih obveznika na preglomazan (više od 150 činovnika) Ured predsjednice RH Grabar-Kitarović i njezina beskorisna turistička putovanja. U tri je godine mandata posjetila oko 70 zemalja, proputovala i potrošila novca u inozemstvu više nego prethodnici Stjepan Mesić i Ivo Josipović zajedno u svojih 15 godina.(10 + 5).

Globtroterica je uvjerljivo ostavila iza sebe i oca antihladnoratovskog/antiblokovskog Pokreta nesvrstanih (1961.) i tvorca međunarodne politike miroljubive koegzistencije, jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita u 35 godina vladanja 24-milijunskom SFR Jugoslavijom. U kojoj tzv. bijela kuga nije imala ni podstanarski status. Koja bi to debela svota bila za demografsku obnovu RH da se sva državna poduzeća, agencije, ministarstva, saborski zastupnici, Banski dvori i Pantovčak, sijaset inih institucija na državnim jaslama, općinske i županijske birokracije, injsl. odreknu samo jednog od uskrsnih, božićnih i novogodišnjih domjena ili da država ne kupuje svojim šefovima svako malo tisuće novih automobila „više srednje klase“ (sic) s grijanim kožnim sjedištima, senzorima, automatikom…

Ima država novca, itekako ga ima – vidi bildanje vojnog proračuna po NATO/SAD-ovu naputku, braniteljske kune po šatoraškim kriterijima ili rasipničke naknade Agrokovim povjereničkim mađioničarima – ali ga nema za svoju djecu i ne za 95 posto građana izvan povlaštenih kasta političara, branitelja i Katoličke crkve, za koje niti je bilo niti će biti zime. Makar sve rode prezrele hrvatska rodilišta i sva se mladež iselila iz vlastite domovine, gdje je napokon ostvaren tisućljetni hrvatski san o tome da Hrvat bude svoj na svome, hrvatski novčanik u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu“.. Nakon Strmotine demografske bure u čaši vode, premijer Plenković se ipak osjetio prozvanim – ako zbog ničeg, a ono zbog vlastite mantre s početka mandata – pa će povećati obiteljski cenzus za stjecanje prava na dječji doplatak tako da bi oko 150.000 dječjih duša moglo steći pravo na 200 kuna mjesečno. Nedovoljno za kruh i mlijeko, ali „motivirajuće“ za iznenadnu rodilišnu hiperprodukciju?

Točno 150.000 djece manje je rođeno u RH od 2001. do 2011. godine, stanovništvo se postaralo 10 godina i sada prosječna dob iznosi 42,8 godina (najstariji u Europi) te se premijer Plenković još lani koncem veljače na konferenciji „Demografija – refleksije na mirovinski sustav“ javno duboko zabrinuo. „Demografija je strateško pitanje za budućnost Hrvatske, temelj je gospodarskog, društvenog, regionalnog i ukupnog razvoja zemlje“, otkrio je tada toplu vodu, ali s njom u međuvremenu nije ništa učinio, već upravo posrkao jezikovu jugu iz Bruxellesa zato što ne provodi tzv. strukturne reforme. „Naša je zadaća poboljšati uvjete života u Hrvatskoj kako bi se zaustavio proces odlaska mladih. Namjera nam je koristiti sva raspoloživa sredstva kako bi mladi ostajali u zemlji i ovdje ispunjavali svoje potrebe, nalazili posao i osnivali obitelji.“ Rečeno i – zaboravljeno.

Marin Strmota je te „dobre namjere“ na putu u demografski pakao nazvao političkim folklorom, a ministrica Murganić „pritiskom obveza koje znanstvenik nije izdržao“, što je čista demagogija i posipanje pepelom zbog izostanka iole vrednijih rezultata. Ne samo na demografskom području nego i na područjima socijalne politike i skrbi za mlade, što je njezina i premijerova odgovornost. „Naša je zadaća poboljšati uvjete života u Hrvatskoj kako bi se zaustavio proces odlaska mladih“, obećao je premijer na rečenom skupu prije godinu dana, a stanje se od tada ne samo što nije čak ni stabiliziralo, nego se drastično pogoršalo. „Namjera nam je koristiti sva raspoloživa sredstva kako bi mladi ostajali u zemlji i ovdje ispunjavali svoje potrebe, nalazili posao i osnivali obitelji.“

Ta mantra o svim raspoloživim sredstvima njegov je smrtni grijeh, jer sva raspoloživa sredstva nisu niti će pod HDZ-ovom vlašću ikad biti namijenjena djeci i mladim obiteljima, učinkovitim pronatalitetnim mjerama i „ulaganju u budućnost nacije“. Te „budućnosti“ neće biti zbog vladinih poteza – kojima se premijer Plenković svako malo diči – što podrazumijevaju poreznu reformu (u korist produbljivanja socijalnih razlika, a ne socijalne pravde proklamirane Ustavom RH), povećanjem osobnog odbitka za djecu u poreznom obračunu, produženjem radnog vremena jaslica i vrtića, višim rodiljnim i roditeljskim naknadama (s 2660 na 4000 kuna), itsl. Ako demografska politika, kaže, „ima ključno mjesto u vladinim programima“, zašto se to ne osjeti u dnevnoj operativi?

Žrtva državne bešćutnosti

„Devet desetina Hrvatske je u prirodnom padu, nestaje s malom mogućnošću da se oporavi“, tvrdi demograf Stjepan Šterc. „To treba biti pitanje domovinske sigurnosti. Bez obzira na upozorenja, nećemo se tako jednostavno izvući iz ove situacije. Irska nam može poslužiti kao pozitivan model i moramo shvatiti da je to strateško pitanje Hrvatske i njezina opstanka.“ A kako to izgleda u praksi – čak i kad su posrijedi djeca s teškoćama u razvoju, koja su na krajnjoj društvenoj i margini zdravstvenog sustava – potvrđuje primjer devetogodišnje Vite Marije Crnko, kojoj pucaju kosti ako stane na noge i pokuša hodati. Djevojčica boluje od rijetke bolesti, neurofibromatoze tipa 1, kongenitalne pseudoartroze tibije fibule te obostranog optičkog glioma. Invaliditet joj je utvrđen još prije osam godina, a budući da se u međuvremenu njezino stanje nije poboljšalo, tim je skandaloznije da joj je nedavnim vještačenjem ukinut invaliditet. Odluku je donijela oftalmologinja, a ne neurolog ili ortoped što bi bilo logično.

„Budući da je još kao dojenče počela koristiti ortozu (ortopedsko pomagalo), prava je imala od tada“, ispričali su roditelji novinarki Jutarnjeg lista Ivani Krnić. „Riječ je o uvećanom dječjem doplatku u iznosu od 831,50 kuna, 1250 kuna osobne invalidnine i gradske pomoći od 200 kuna. Uz to, dodijeljen joj je osobni asistent koji je čuva i pomaže joj u nastavi. Dijete je dosad bilo na 11 operacija.“ Državna birokracija više ne smatra Vitu Mariju invalidom, oduzima joj crkavicu dosadašnjih prava i pušta dijete da bez odgovarajuće pomoći lomi kosti sve do – amputacije nogu. Istodobno, ta ista država RH mjesečno plaća ratnom vojnom invalidu Đuri Glogoškom 25.000 kuna s 4000 kuna supruzi na ime „tuđe njege“. Javnost je prvi put čula za tog živopisnog lika, hrvatski crveno-bijelo ukockanog u invalidskim kolicima, za sramote s 555-dnevnom pobunjeničkom šatrom na zagrebačkoj Savskoj cesti.

Pa sad, ljudi, rađajte djecu, kad ih ne žele hraniti, odijevati, školovati, dati im stan i posao ni političari na vlasti, ni blagoglagoljivi klerici niti produktivci koji ne stignu odahnuti ni pokraj vlastitih desetak ili više obiteljskih uzdanica. Ma kakva djeca u zemlji, čija vlast smjenjuje prije isteka mandata pravobraniteljicu upravo za te klince i klinceze Ivanu Milas-Klarić. A pravobraniteljica je, baš kao i predsjednica saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i korupciji Dalija Orešković, izvrsno obavljala svoj posao. Nema nade za zemlju što daje izborno povjerenje ljudima koji više mare za višenamjenske borbene avione, nakrcavanje materijalnih apanaža ratnim veteranima (zbog čega je premijer Andrej Plenković upravo iz Bruxellesa dobio po nosu), katoličke „pastire“ i svakovrsni luksuz u vrhovima vladajuće kaste, nego za djecu i životni standard svojih građana.