NEMOGUĆI BIJEG

Povezani članci

• Božica Jelušić: VESNINIM VRELIM TRAGOM
• ČUDNI HRVATSKI PEREC
• U utorak u Narodnom pozorištu Mostar velika tribina na temu ‘Napadi na novinare’
• Vuk Perišić: Utakmica Hrvatska-Srbija kao dijagnoza hrvatske krize
• Zašto odbijam navijati za Hrvatsku
• Bajrović i Markovina: BiH i Hrvatskoj otkucava socijalna bomba

Ne moram niti gledati svoje zapise i uspomene iz prošlih godina, kako je vrijeme za bijeg i odlazak, za tutanj kotača po šinama i brujanje aviona, negdje visoko iznad oblaka. Početak je godine, najprije bljuzgava, pa potom hladna veljača, kad se ledi voda u cijevima, osvećuje stara i natrula stolarija, a nataloženi kućni vonjevi pregorjelih ulja i podgrijanih variva izazivaju nesavladive jutarnje mučnine. Ma koliko puta čovjek zamahivao metlom, ne može se riješiti vanjske i unutarnje nečisti, mrljavih prozora, paučine, oljuštenih štokova i zakrčenih ladica, u sobi koja puca po nevidljivim šavovima.

Starost je turobna sama po sebi. Glavobolje, rasklimani zglobovi, alergije, peristaltika, melankolija – sve to muči i užasava, a nakon nesaničarske noći, čeka te dosadan niz rutina, koje će ti izvući i zadnji atom elana, da išta promijeniš i dovedeš u red. Većinu obaveza i stvari prebacuješ za imaginarno SUTRA, otežući sve do crvene crte, posljednjih rokova i dozvoljenih minusa. Zbog svega toga, jedino se ideja bijega i barem privremenih promjena, nadaje kao mogući palijativ.

Otići, putovati, kucati prstima po staklu, gledati kako iza njega promiču vazda drugi i drugačiji krajolici, ispresjecani telegrafskom žicom ili potpuno nevini, daleko od tehnološkig naprava. Spustiti se makar u mislima na drugu podlogu, negdje u Istanbulu, u Amsterdamu, Krakowu, Velenju, Sarajevu ili Oslu. Pasti nekome u zagrljaj, zaspati na drugom jastuku, popiti drugačiju kavu, otvoriti vrat pekare, muzeja, slastičarne; sići u rudnik pod zemljom i tamo pisati pjesme, jesti ribu izvađenu iz nekog drugog mora i salatu začinjenu maslinovim uljem, naći svoj odraz u izlogu s odjećom smiješnih uzoraka i neobičnih krojeva, pogurnuti nogu u novu cipelu, zapaliti cigaretu pod kovrčavom krošljom u koju se sumrak uvlači kao naviljak šećerne vune s ružičastim preljevom.

Jednostavno: biti netko drugi, disati negdje drugdje, u tuđoj privremenosti. Nažalost, mogućnost bijega s godinama priznaje prevagu nemogućnoti. Valja nagovoriti samoga sebe da ujutro ustaneš, da prođemo tragovima u snijegu, koje su otisnuli čistači ulica i poštar s jutarnjim novinama. Otići do grada, do stanice s rasklimanim klupama i zahodom na kome uvijek stoji obavijestr NE RADI, a sat na zidu pokazuje preklanjsko vrijeme, i peć u čekaonici hukti kao lokomotiva koja će se uskoro rasprsnuti. Ući u vlak, udahnuti znoj iz pojastučenih sjedala, preživjeti udar vreline iz radijatora, popiti vitaminsku tabletu, pripremiti kartu, otvoriti novine.

Dalje je sve nekako vedrije i lakše. Doduše, rituali su isti, jedino se relacije skraćuju i vožnja traje malo više od sat vremena. Naglasci se neznatno promijene, i breze kao da su tek mrvicu tamnije, izgrebenije kore, od onih pod tvojim prozorom. Golub na usputnoj stanici kljuca okrajak stare kifle, nečija rasparana jakna visi na ogradi, nedovršeni snjegović maše ti kljastom ručicom. Praznina se rastače u čašice s nevidljivom naprslinom na dnu. A snijeg širi svoju milostivu bjelinu na sve četriri strane i sve bi bilo nekako normalno, da se iznenada kristalnom jasnoćom u glavi ne stvori ona rečenica YOURCENAROVE, koju napokon shvaćaš u potpunosti: “Ne mogu više nikamo otići, govorila je Leda. Imam labuda”.