Marinko Čulić:Hrvatske budalaštine oko BiH

Povezani članci

• My name is Utoka. Fatka Utoka
• Održana komemoracija za Aleksandru Zec i njenu obitelj
• O zastavama licemjerja
• PRERANA LAŽIRANA SMRT BORISA DEŽULOVIĆA POTRESLA SPLIT
• Krleža: Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije
• Što nam pokazuju haaški dokumenti o planskom uništenju spomenika?

Kada je jedan hrvatski novinar ovih dana pitao profesora na Mostarskom sveučilištu Slavka Kukića da li je za referendum o opstanku BiH, ovaj mu je odbrusio – a zašto ga ne raspišete vi u Hrvatskoj, Bosna i Hercegovina je suverena država i to ne dolazi u obzir. Volio bih, jako bih volio, da te Kukićeve riječi dođu do ušiju Kosorove i Josipovića

Svađe između Jadranke Kosor i Ive Josipovića u posljednje su vrijeme toliko eskalirale da bi pomislio kako više nema ničega pod nebeskom kapom što bi njih dvoje dovelo za isti stol. Ipak ima, Bosna i Hercegovina. Ondje su ovakve svađe uobičajene kao dan i noć i više ih nitko ne broji, ali sada se dogodilo nešto zbog čega se govori da ova zemlja nikada poslije rata nije bila u goroj situaciji. Dobro, nije prvi put da se potežu ovakve turobne i zloguke paralele, ali da je stanje ondje preko Une krajnje ozbiljno, ozbiljno je

Postalo je to onog trenutka kada se relativni pobjednik parlamentarnih izbora, Lagumdžijin SDP, odlučio oglušiti o more molećivih apela, među ostalim i Josipovića i Kosorove, i formirati vlast u većem entitetu, Federaciji BiH, bez sudjelovanja dviju najvećih hrvatskih stranaka, HDZ-a i HDZ-a 1990. Da se razumijemo, nije to, ni najstrože uzevši, kršenje načela parlamentarne demokracije, jer ona se, poznato je, klanja božanstvu većine, a Lagumdžija tu većinu ima. Točka. Ali ima itekako i dvojbi da li je time poštovan duh Federacije, jer ako je ona Washingtonskim sporazumom zamišljena, pa Daytonskim potvrđena, kao dvoetnički, bošnjačko-hrvatski entitet, je li išta pod Bogom, Alahom, od toga ostalo?!

Hrvatima su Bošnjaci najprije izabrali za člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, a sada i praktički cijelu izvršno-zakonodavnu vlast Federacije, što znači da je manji, hrvatski narod sasvim amputiran iz vrhova vlasti, i sada na nižim razinama priprema otpor ‘državnom udaru’ koji može dovesti do tko zna čega. Zato je dobro da se toga prihvatio Ustavni sud Federacije, što je posljednje zrno nade da će u ovaj kotrljajući kaos biti vraćeno malo pravnog reda, iako i sami izravni akteri u to malo vjeruju. Predsjednici dva tamošnja HDZ-a, Dragan Čović i Božo Ljubić, smjesta su dojurili u Zagreb na noge Kosovoj i Josipoviću po podršku i očito je dobili, iako nikakvih izjava o tome nije bilo, što nimalo ne čudi.

Problem je u tome što se radi o pravno-političkoj kaljuži u koju je lako upasti, ali iz nje jednostavnog izlaska naprosto nema. S jedne strane, Lagumdžija je bjelodano napravio nešto što se suptilnošću može usporediti s tehnikama koje koriste drvosječe kada obaraju stoljetna stabla, konačno, od njega se morao ograditi i dosad najvjerniji saveznik Zoran Milanović. S druge strane, kada sam vidio Ljubića, a posebno Čovića, kako izlaze od Kosorove i Josipovića iz Banskih dvora, na pameti mi je živo bilo samo jedno. A zašto tu nisi došao, majke ti, prije nego što si odlučio trkeljati o Mostaru kao ‘hrvatskom stolnom gradu’ i, naročito, prije nego što si odlučio otvarati nogometne turnire nježno posvećene ratnom zločincu Dariju Kordiću?!

Ovako je ispalo da se hrvatski predsjednik i premijerka, posvađani oko ne znam čega više ne, mogu složiti i ujediniti jedino u budalaštini da podrže ovu dvojicu avanturističkih zvekana iz Mostara. Dobro, nisu se mogli sasvim izvući iz ove priče nakon što su se nedavno pojavili sa zajedničkom inicijativom oko BiH, koja je bila opravdana jer je u žarište stavila položaj tamošnjih Hrvata koji je zbilja dramatično pogoršan. Ali, hej, zašto onda nisu primili nekakvu, bilo kakvu delegaciju bosanskohercegovačkih Hrvata, u kojoj bi bilo mjesta za svakoga osim za ovu dvojicu mufljuza, posebno onog drugog?! Pa njima, čovječe, na duši leže cijeli sepeti krivnje za sadašnje stanje u BiH, i ono bi zahvaljujući toj dvojici bilo prejadno i da Lagumdžija sada nije napravio što je napravio.

Ali, eto, Josipović i Kosorova ponudili su se ovoj dvojici štetočina na ispomoć, pa se sarajevski profesor Zdravko Grebo neki dan na ovome portalu s pravom istresao na njih da ne bi imali ništa protiv raspada BiH, iako to, objektivno govoreći, nije točno. No zato je točno, čime se samo produbljuje spomenuta budalaština, da će Čović i Ljubić sada sigurno iskoristiti podršku Zagreba da kao jedinog krivca za ovaj državni infarkt u BiH okrive Lagumdžiju i njegovu stranku. A to naprosto nije istina. Više sam puta vrlo kritično pisao o Socijaldemokratskoj partiji BiH. Ako se ne varam, prvi sam čak usporedio politiku te stranke s Miloševićevom koncem osamdesetih, kada je ovaj pokušavao nametnuti ostatku Jugoslavije izborni ključ ‘jedan čovjek – jedan glas’, što je bilo samo drugo ime za srbijansku majorizaciju ostalih naroda (toga su se onda uhvatili i koga sam htio i koga nisam htio u svome društvu).

Ali SDP BiH ne može se stavljati samo u taj okvir, a zaobići ostale. Prije svega, to je jedina velika stranka u BiH bez nacionalnog predznaka, pa ako uz to ide i dosta demagoškog šminkeraja koji skriva da je i ta stranka ipak dijelom nacionalno potkožena, ne možeš preko toga naprosto prijeći spužvom. Jer ta nadnacionalna vokacija SDP-a jedini je temelj na kojem se, ako ne danas, ono u budućnosti, može izvršiti rekomponiranje BiH u zdravu i funkcionirajuću državu. Drugo, Lagumdžijina stranka ponudila je dvama bosanskohercegovačkim HDZ-ovima platformu za ulazak u vlast kojom bi uz ostalo otpalo da ubuduće Bošnjaci mogu birati hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ali Kosor-Jospiovićevi štićenici to su glatko odbili, jer im očito nije ni do kakvog dogovora, nego samo do toga da, pušući u istu secesionističku mješinu s Miloradom Dodikom, bojkotiraju sve što dolazi iz Sarajeva.

Treće, Bošnjaci koji su izglasali Hrvata Komšića za člana Predsjedništva BiH nisu nikakva partijska pješadija Lagumdžijonog SDP-a koja je po zadatku pregazila hrvatske birače, kako ih se predstavlja u hrvatskoj propagandi. Naprotiv, to je po produbljenim analizama (Ivan Lovrenović) najzreliji dio bošnjačkih birača, koji su vrlo kritični prema bošnjačkim strankama i traže neki drugi izbor. Našli su ga u Komšiću. Četvrto i završno, SDP je jedina velika stranka u sva tri naroda u BiH koja nikada nije koketirala s idejom referenduma o razdruživanju ove zemlje, što se naravno od nje i očekuje, ali je dragocjeno baš danas kada je ideja referenduma ponovno ušla široko u modu, uključujući i ovdje kod nas u Hrvatskoj.

Iskoristili su to neki mudroseri u ovdašnjim medijima da malo pričepe i neformalne vođe hrvatskih Facebook-demonstracija. Ako ste, vele, toliko za direktnu demokraciju, za referendum, zar vam nije jasno da bi stanovnici BiH danas na općem izjašnjavanju sigurno glasali za njen raspad. Nisu se momci tu snašli, petljali su malo ovako, malo onako, iako su stvari jasne kao dan. Nije referendum bogomdani izum demokracije da se može raspisivati o bilo čemu, štoviše on se izričito ne smije primjenjivati kada je riječ o elementarnim ljudskim pravima. Pa ne može se valjda glasanjem odlučivati o, recimo, tome tko od građana ima, a tko nema pravo na rad, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na roditeljstvo, pravo na slobodu vjeroispovijesti… To su obavezne kategorije demokratskih ustava i njih nema pravo dovoditi u pitanje nitko, pa bio to i narod.

E, upravo tako je i s BiH. Kada je jedan hrvatski novinar ovih dana pitao profesora na Mostarskom sveučilištu Slavka Kukića da li je za referendum o opstanku BiH, ovaj mu je odbrusio – a zašto ga ne raspišete vi u Hrvatskoj, Bosna i Hercegovina je suverena država i to ne dolazi u obzir. Volio bih, jako bih volio, da te Kukićeve riječi dođu do ušiju Kosorove i Josipovića.

tportal