Halil Džananović: Umjetnik koji piše o ratu kojeg je preživio, zapravo stvara istoriju

Izdvajamo

• ''Magnolija je otvorila svoje cvjetove u rano proljeće, baš onda kada otpočinju svi ratovi i ona miriše slobodom. Ratnici se obično vraćaju svojim kućama na jesen. Na ovoj slici su se vraćali u vrijeme cvjetanja magnolije – ni pobijeđeni, ni poraženi, spuštenog oružja. Odustali su od novoga rata. Pobjeda ili poraz – niko to ne zna, niko ne zna sa sigurnošću koji je rat bilo kada dobijen, koji izgubljen. Važne su knjige koje ostaju poslije – na osnovu njih, oni koji dolaze, grade uvjerenja o pobjedniku ili poraženom. A u stvarnom ratu, u njemu su svi poraženi.''

Povezani članci

• Tomislav Jakić: Jasno je da nije u pitanju ravnopravnost Hrvata, nego dominacija HDZ BiH
• Studentice koje su veličale Ratka Mladića isključene sa sarajevskog fakulteta
• NAŠ SVIJET KRHKE NADE
• MUZIKU VERDIJA I DRAMU SHAKESPEARA DOČARAT ĆE LUTKE I MARIONETE
• Dragan Markovina o pokušaju desničarske političke likvidacije seciranjem njegovog intervjua “Osobna sjećanja”
• Na današnji dan 1984. godine otvorene su Zimske olimpijske igre u Sarajevu

Roman „Grad u cvatu magnolije“, autora Mehmeda Meše Pargana, pojavljuje se na stogodišnjicu dadaizma (umjetnošću protiv umjetnosti), ali to je jedina asocijativna misao jer se dalje ovaj roman i dadaizam ni u čemu ne podudaraju. Pojavljuje se u uzavrelom uskomešanom svijetu depersonalizacije a sam tim i derealizacije pojedinca koji u sebi ili iz sebe reflektuje događaje sve razornije (ne)moći… Najkraće, u doba nasilničkog globalizma i totalne otuđenosti a samim tim i razorenosti indvidue i njenog identiteta.

Roman prvijenac, reče autor u kraćem razgovoru, ali njemu je prethodilo: tri zbirke poezije, desetak monografija, knjiga drama, stotine i stotine novinskih članaka u 30-godišnjem konstantnom pisanju. Na pitanje, odnosno moju opasku da je roman vanserijske snage i ljepote – kazao je kratko da radi na drugom i dodao neko svoje mišljenje, koje me asocira na Franca Kafku i njegov odgovor: „Ja sam i svojim zadovoljstvom nezadovoljan.“

Slikovit naslov romana koji svojim sadržajem tumači sam sebe a prva rečenica u ovom djelu:  „Čudesna je varka ta ljudska nada. Svaki čovjek slijedio je njene tragove bar jednom. I bar jednom se, prateći ih, izgubio.“ Asocira na zaključak da je roman pisan novim stilom u kojem dominiraju introspekcija ili samoposmatranje, primjenjljivi umni zaključci o životu i dramatične sudbine likova koji u svojoj interakciji dopunjuju ono što se riječima ne može objasniti. Tako da intuitivni nagovještaj rezultira subjektivnim zaključkom: autor je s ovom knjigom sam sebi već podigao spomenik u svom oljuđenom toraksu.

Jer ovaj roman, prije i poslije svega drugog što sadrži u svom opusu, ispunjava težnju ka intelektualnom zadovoljstvu. Jer je djelo svojim ‘rođenjem’ (uz dokazanog pjesnika) potvrdilo i romansijera, mislioca, filozofa… koji se ne zadržava na ustajalim i ‘istrošenim formama’, već svojim dugogodišnjim umnim – mislećim radom uspijeva da prodrije ka suštini ovog napaćenog svijeta te orginalnim konteplativno eruditskim umijećem prelazi pregrade (i zamke u pipovijedanju) suženog posmatranja ili opisivanja svijeta i njegovog sna o boljem sebi… Ovim djelom pisac nas nenasilno edukuje i očinski upozorava: Da bi ispunio svoj san – prvo se moraš probuditi – čovječe.

„Priča je ta koja daje besmrtni smisao prolaznosti stvari. Zahtjev romaneskne riječi nije da sudi, nego da razumije“. (Prof. dr. Edin Pobrić) Upravo tako, jer autor svojim pripovijednim postupkom to potvrđuje: ”Magnolija je otvorila svoje cvjetove u rano proljeće, baš onda kada otpočinju svi ratovi i ona miriše slobodom. Ratnici se obično vraćaju svojim kućama na jesen. Na ovoj slici su se vraćali u vrijeme cvjetanja magnolije – ni pobijeđeni, ni poraženi, spuštenog oružja. Odustali su od novoga rata. Pobjeda ili poraz – niko to ne zna, niko ne zna sa sigurnošću koji je rat bilo kada dobijen, koji izgubljen. Važne su knjige koje ostaju poslije – na osnovu njih, oni koji dolaze, grade uvjerenja o pobjedniku ili poraženom. A u stvarnom ratu, u njemu su svi poraženi.”

U ovom djelu koje po svojoj dubini dolazi iz samog života autor, također, demistifikuje značaj umjetnosti i njenih mogućnosti, naglašavajući da umjetnost može promjeniti ljude ali ne može (i nije imala moć) zaustaviti zlo koje iz (ne)ljudi u cikličnim vremenima eruptira. Što može voditi zaključku da je samo postojanje i život kosmička darovana ljepota a umjetnička djela tu ljepotu održavaju ili popravljaju djelujući na nju.

Možemo slobodno kazati dugoočekivani roman. Obzirom na vremensku distancu. Jer osim ostalih centrala fabula je Srebrenica i njen egzodus, rana koja je, na neki način, još uvijek otvorena. Autor ovo djelo stvara u trouglu Pariz-Sarajevo-Minhen.

Najupečatljiviji lik je Adrian koji će vlastitim iskustvom, željan spoznaje i svjetla… ličnim primjerom dokazati da nasilje u bilo kom obliku nije inherentno religiji. Adrian je začet u gnusnom zločinu, a rođenjem, na neki način, lišen taktilne komunikacije (zagrljaj-dodir) od one koja ga je rodila. Dok će biološkog oca kad već izraste sam tražiti. U romanu se nalazi nekoliko kratkih pjesma a jedna od njih je i pjesma koju je napisao nesuđeni rahmetli Adrianov otac:

”Pitaš, gdje mi je rana!? Granice beskraja su u nama. Izvan je praznina, pustinja sramna pijesak, bez vjetra i karavana.”

Pjesma kojoj bi i Hajdeger posvetio vrijeme-pročavajući je. Ona, osim neupitne umjetničke vrijednosti seže i u nauku o kosmosu, asocira na učenje slavnog fizičara Davida Bohma, experiment koji je izveo naučnik Alain Aspect…  

Dok unutarnji slojevi ovih stihova neodoljivo podsjećaju na Rumijevu poeziju. I, što reći? – osim prisjećanja svjetskih ostvarenja u kojima je dokazano da umjetnik koji piše o ratu kojeg je preživio, zapravo stvara istoriju.

Kako god se dvoumio da li sam ušao u priču, u njenu srž, javljala mi se neumoljiva slika Nebnog vrtlara ili baštovana i cijela povjest koju je nauka imenovala hortikulturom. Shvatajući da kako god hortikulturni znanstvenici rade na poboljšanju uroda zrna, tako autor ovog romana, svjesno ili ne, radi na poboljšanju strukture rečenice. Najjednostavnije, radi se o novom jezičkom pripovjednom stilu lišenom svega što iole asocira na rigidni klišej, na patetično razvlačenje priče a samim tim i čitaoca… Kombiniranjem slika i opisnih doživaljaja iz poglavlja u poglavlje, fragmenta u fragment, čini mi se da slika progovara a rečenica postaje slikom koja je tu u nama i oko nas od postanja, ali je niko, bar na ovaj način, do sada nije sveobuhvatno prepoznao i u priču uklesao…

Na kraju knjige (kraj koji to i nije) uklesano metalnim slovima i/ili upisano pomoću opsidijanske oštrice, koju je autor pronašao na rubovima vlastitih životnih priča, na ‘spomenik iščezlom čovječanstvu’, odnosno njegovoj izgubljenosti u smislu empatije i humanosti, ostavljeno je  otvoreno pitanje nalik na otvoren grad, iz kog su svi nekamo nestali. Pitanje o spasenju koje Biblija citira uz pomoć Isusa ili Isaa, dočim Ku’ ran, uz pomoć vjerničkog načina življenja… O spasenju čovjeka općenito. Veoma mudro, veoma vješto, najnovije jer je autor iskoristio jedinu moguću još nerazgolićenu a samim tim i uprljanu ovakvim svijetom, misao čitaoca. Misao kao Misija onog koji dočita knjigu o samospasenju čovjeka. Davno sam shvatio: Čovjek je potomak životinje ili glas univerzuma. Mehmed Meša Pargan je nesporno, zajedno s ovim djelom, glas univerzuma. Priča i svijet u njoj mogli su se opisati samo posmatranjem iz njegove spoljašnosti.