Edin Pobrić: Premijer između dva (ne)talenta

Izdvajamo

• Malo je 300.000 KM politike i lične promidžbe da bi se tako olako i jeftino preinačila bliža povijest (92-96) svih onih koji su je odabrali, ali u isto vrijeme, paradoksalno, nisu imali izbora – branili svoj dom, grad, državu (i pored saputnice smrti, mirno spavali)
• naspram onih koji su (u ovom slučaju, ako jesu) mislili da mogu odlučivati o životu i smrti, pa prešli granicu i nisu razumjeli šta je nužnost a šta zločin. Vrlo je jednostavno, svi oni koji su prešli tu granicu, i oni koji stoje iza njih, nisu je prešli u ime građana Sarajeva – ni njihovog izbora da ostanu u gradu, ni njihovog usuda opsade. Ko god da je prešao na tu drugu stranu (sudovi danas o tome presuđuju), prešao je u svoje lično ime a ne u ime kolektiva.

Povezani članci

• O smrti dječaka
• Zvonimir Nikolić: Izvini Mirza
• ”Hrvatsko-bošnjačko-srpsko” pitanje Sejdić-Finci: Od ukidanja Federacije do trećeg entiteta
• Prvi maj: radnička klasa, atari i plemena
• Čudo na Jablaničkom jezeru: ribe lete u nebo!
• Posljedice Tuđmanovog “tobože”

Jednostavno je, Premijer se igra našim simboličkim kapitalom (kad smo „upoznavali“ BiH po planinama i visoravnima u periodu 92-96), tražili naše ideale (da smo na pravoj strani) – pa ima li iko, ko mu je blizak,  da mu šapne: „Idi treniraj – ostavi se politike, možda opet zaigraš basketa (makar jedan na jedan), jer nada je čudo, nikad ne umire“!

Ne znam ko su optuženi, i dok sud drugačije ne odluči – ljudi su nevini, nadam se da će istina i pravda izaći na vidjelo, ma kakva bila. Ali, premijer Vlade KS Konaković je odlučio da izdvoji 300 hiljada maraka za odbranu osumnjičenih pripadnika Armije RBiH i MUP-a za ratni zločin, nudeći javnosti ostrašćeni govor o kolektivnoj odgovornosti:“…Optuženi su pravi heroji za nepostojeće ratne zločine i komandnu odgovornost.“ Premijer Konaković se dobro potrudio da u startu djeluje drugačiji od Plenkovića i da pokaže, za razliku od hrvatskog premijera koji se morao naknadno, nakon presude, udvarati naciji, ko je pravi domoljub odmah od početka. Pisao sam da je vrhunac solidarnosti ovih prostora, u stvari, u perverziji samog pojma solidarnosti. Mi smo solidarni unutar vlastitog etnosa jer nas historija (politika) opominje da drugačije niti smije niti može biti!? Osjećaj solidarnosti je najjači kada se oni, bez obzira ko su i šta su radili, s kojima izražavamo solidarnost smatraju našima, gdje to naš sada poprima novo značenje – ono je internije, lokalnije od pojma ljudskog roda. Dakle, da bi se dodvorio stranačkom šefu, da bi pokazao naciji ko je ko, i Konaković je solidaran. Ne može čovjek a da se ne pita: ko je taj Konaković? Ko je premijer Kantona Sarajevo koji tako ponižava građane Sarajeva, trošeći njihov novac samo kako bi pokazao kako je veći patriota od svih? Bivši košarkaš. Pitam se (i tragam po sjećanju), je li znao napraviti uzastopni dvokorak, je li znao proturiti „rolling“ s jednim udarom lopte pa dodati „pick and roll“ ili zabiti koš, jel’ imao takav pregled igre da tačno zna da mu pogled ne mora slijediti putanju lopte, jel’ se neko u njega mogao pouzdati, da odigra, jedan na jedan – nije! Ništa od toga. Ništa strašno – bio  prosječan. Igrao čovjek košarku. Možda je dao sve od sebe. Treba pitati njegove suigrače koliko se trudio. Ono što je strašno, nije netalentovanost u sportu: strašno je to što je taj isti košarkaš došao u politiku, nešto slično kada je zagospodario direktorskom foteljom KK Bosna (a znamo kako se ta priča završila) pa hoće da nas uvjeri da je oduvijek znao napraviti taj uzastopni dvokorak – pa uzastopno s njegovim obećavajućim riječima imamo neviđenu dramu oko vode u gradu Sarajevu itd. (neka čitatelji dopune ostale afere), jer on misli da niko ne vidi da, u stvari, pravi korake (sudija to obično sudi). Onda je pomislio da je najzad naučio taj, za njega, nedostižni rolling (a pri tome ima pogled, ne u daljinu nego ka sopstvenoj slici na ekranu), pa krivim okretom ubija sve ono na osnovu čega su stanovnici ovog Grada mogli uspravno hodati naspram svojih komšija i susjeda u regionu (sudija to svira kao tehničku). Jednostavno je, Premijer se igra našim simboličkim kapitalom (kad smo „upoznavali“ BiH po planinama i visoravnima u periodu 92-96), tražili naše ideale (da smo na pravoj strani) – pa ima li iko, ko mu je blizak,  da mu šapne: „Idi treniraj – ostavi se politike, možda opet zaigraš basketa (makar jedan na jedan), jer nada je čudo, nikad ne umire“!

Malo je 300.000 KM politike i lične promidžbe da bi se tako olako i jeftino preinačila bliža povijest (92-96) svih onih koji su je odabrali, ali u isto vrijeme, paradoksalno, nisu imali izbora – branili svoj dom, grad, državu (i pored saputnice smrti, mirno spavali); naspram onih koji su (u ovom slučaju, ako jesu) mislili da mogu odlučivati o životu i smrti, pa prešli granicu i nisu razumjeli šta je nužnost a šta zločin. Vrlo je jednostavno, svi oni koji su prešli tu granicu, i oni koji stoje iza njih, nisu je prešli u ime građana Sarajeva – ni njihovog izbora da ostanu u gradu, ni njihovog usuda opsade. Ko god da je prešao na tu drugu stranu (sudovi danas o tome presuđuju), prešao je u svoje lično ime a ne u ime kolektiva.