Humaniziranje zločina

Izdvajamo

• Višednevna histerija nakon zadnjih haških presuda i opet je otkrila ozbiljnu moralnu sakatost ovdašnjih naroda, a sva razlika između Hrvata i Srba u tome je da Srbi svoje zločince, poput Ratka Mladića, slave upravo zbog „herojskog“ ubijanja Bošnjaka, dok Hrvati svom mitskom junaku Praljku odbijaju u zasluge priznati ubijanja, silovanja i deportacije muslimanskog stanovništa Bosne

Povezani članci

• Povodom godišnjice srebreničkog genocida: Nepodnošljiva lakoća poricanja
• Bajtal: Probudite se i zaboravite svoje srpstvo, bošnjaštvo i hrvatstvo
• Dva spomenika, dvije Hrvatske
• Kamp crtanog filma u Muzičkom centru Pavarotti
• ZA RASPUŠTANJE SABORA POTPISALO 89 ZASTUPNIKA, IZBORI 4. RUJNA
• O Reviziji i oko nje

Slobodan Praljak, taj epizodni lik u tragičnoj bosanskoj predstavi, vođenoj od velikih političkih igrača u Zagrebu, do kraja je pak ostao vjeran patološkoj, nacionalističkoj ideji svoga vođe Franje Tuđmana o potrebi stvaranja zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, to jest pripojenja dijela Bosne Hrvatskoj. Po cijenu ubijanja, deportacija, silovanja i zatvaranja Bošnjaka u logore. Zato je tako strašno vidjeti svijeće za Praljka na središnjem zagrebačkom trgu, strašno je kada sjednica gradskog poglavarstva Splita ili ona u parlamentu počinje minutom šutnje za toga zločinca, strašna je ta komemoracija u dvorani predviđenoj za koncerte, umjetnost, humanizam…

Obavijest u svim novinama i na TV stanicama glasila je:  „Vozači se upozoravaju na posebnu regulaciju prometa, zabranjeno je parkiranje za sva vozila oko koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, a preporuka je svima koji dolaze osobnim automobilima da se parkiraju u blizini Zagrebačkog velesajma, odakle će ih gradski autobusi besplatno dovoditi do Lisinskog“. A možda je u Zagreb stigao Nick Cave, pa je darežljivi zagrebački gradonačelnik uoči Božića organizirao njegovim fanovima besplatni autobusni prijevoz do dvorane? Eh, bilo bi to super, ali nije. Nego je riječ tek o prostačkom, plemenskom derneku, o službenoj, generalsko-braniteljskoj-proustaškoj komemoraciji za ratnog zločinca Slobodana Praljka, mučenika hrvatskog, koji je sebi oduzeo život nakon izricanja presude od 20 godina zatvora pred Haškim sudom. Impresionirani patetičnim dramoletom javnog samoubojstva adoranti Praljkovi prepoznali su u njegovom činu odvažnost Sokrata i Šekspirovih junaka, a ne recimo Goeringa, pa je i na masovno posjećenoj komemoraciji Praljku uvodno čitan upravo jedan Šekspirov sonet.

Višednevna histerija nakon zadnjih haških presuda i opet je otkrila ozbiljnu moralnu sakatost ovdašnjih naroda, a sva razlika između Hrvata i Srba u tome je da Srbi svoje zločince, poput Ratka Mladića, slave upravo zbog „herojskog“ ubijanja Bošnjaka, dok Hrvati svom mitskom junaku Praljku odbijaju u zasluge priznati ubijanja, silovanja i deportacije muslimanskog stanovništa Bosne. Zato su u tom šizofrenom ludilu Hrvati jači, zato je politička vlast, od šefice države do premijera, s prezirom odbacila hašku presudu Praljku i drugovima, pa je Plenković u stranim novinama proglašen jedinim premijerom u Evropskoj Uniji koji brani osuđenog ratnog zločinca.

Treba li uopće zamišljati šta za preživjele žrtve Tuđmanovih kohotri u Bosni znači to histerično višednevno naricanje nad Praljkom i proglašavanje njegova teatralnog samoubojstva junačkim činom? Jer nema ovdje spomena na žrtve, ima samo iskrivljena vizura o junaku koji to nije i od kojega je više časti pokazao, recimo, Milan Babić, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji se također ubio u zatvoru, ali je prije toga javno iskazao kajanje za smrt nevinih ljudi „samo zato jer su bili Hrvati“. Slobodan Praljak, taj epizodni lik u tragičnoj bosanskoj predstavi, vođenoj od velikih političkih igrača u Zagrebu, do kraja je pak ostao vjeran patološkoj, nacionalističkoj ideji svoga vođe Franje Tuđmana o potrebi stvaranja zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, to jest pripojenja dijela Bosne Hrvatskoj. Po cijenu ubijanja, deportacija, silovanja i zatvaranja Bošnjaka u logore. Zato je tako strašno vidjeti svijeće za Praljka na središnjem zagrebačkom trgu, strašno je kada sjednica gradskog poglavarstva Splita ili ona u parlamentu počinje minutom šutnje za toga zločinca, strašna je ta komemoracija u dvorani predviđenoj za koncerte, umjetnost, humanizam…

Srela sam Praljka jednom prilikom ratne 1994. pa mi je onako pompozno teatralno, poput svih nerealiziranih kazališnih ljudi, kazao kako više vrijedi jedan prst njegova vojnika nego svi mostovi ovoga svijeta. I doista srušio je Stari most u Mostaru, kulturni spomenik čudesne ljepote i, kao general hrvatske vojske u tuđoj zemlji, izložio taj grad  višegodišnjoj patnji, protjeravši bošnjačko stanovništvo u  istočni dio grada. Minijaturnu enklavu od svega nekoliko ulica, gdje ih je 1993. bilo oko 10.000, da bi ubrzo, zahvaljujući Praljkovim akcijama čišćenja i deportacija, broj porastao na 50.000 ljudi. Izloženih neprekidnom bombardiranju, bez struje, vode i hrane.

I bio je Praljak itekako ponosan na svoje ratne uspjehe u Bosni, štoviše, egocentrično će 1993. potpisati Ediju Vulliamyju, dopisniku britanskog Guardiana, dozvolu za ulazak u Dretelj, pa će izvještaj i snimci bošnjačkih logoraša ubrzo zgroziti svijet, a Praljku u Haagu pridodati još koju godinu zatvora. „Vidjeli smo skladišni prostor u kojem su ljudi čučali u smradu, vrućini, raspadanju, pili su vlastiti urin. U tunelima, u mraku sjedili su mršavi ljudi, prestravljeni, nefokusiranih pogleda…“, zapisao je Vulliamy u svojoj knjizi o Bosni, proračanskog naziva „Rat je gotov, živio rat“.

Istina se, dakle, znala, sve je uostalom o Tuđmanovom krvavom pokušaju podjele Bosne zabilježeno u transkiptima koje je još prije petnaest godina objavljivao tjednik Feral Tribune i potom ih, skupa sa sarajevskim Danima, ukoričio u knjige „Stenogrami o podjeli Bosne“. I građanima i još više političkoj vlasti itekako su odavno poznata snimljena bulažnjenja hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, od toga da „suverena BiH nema nikakvih izgleda“, do toga da „održanje ovakve Bosne ne odgovara hrvatskoj politici jer bi time bila stalno frustrirana demografskim i teritorijalnim gubitkom BiH“. Jest, poznata je sva istina o tragičnom hrvatskom ratovanju u Bosni, i stoga je komemoriranje Praljka, u prisustvu članova vlade, ministara, raznih kriminalnih tipova koji se ovdje tituliraju društvenom kremom, zapravo odvratno službeno humaniziranje zločina. I još jedan korak dublje u moralnu mizeriju hrvatskog društva.

Mladina