ENG
Sjedinjene Države Evrope?
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
Izdvajamo
- Naravno, da su i Francuska i Njemačka svjesne toga da će u bilo kojem obliku Evropske unije, pa i u onome što bi bio zametak Sjedinjenih Država Evrope, igrati ključne uloge, već zbog svoje ekonomske moći. No, nije zaista interes samo tih dviju država da se razbije tabu i da se kaže kako Evropa ima perspektivu na svjetskoj sceni samo kao zaista ujedinjena, a ne kao projekt što na gospodarskim osnovama (čitaj: interesima krupnoga kapitala) povezuje evropske zemlje, dopuštajući im i dalje, pa čak i sve više, politiku što je obilježavaju manifestacije nacionalizma, uskogrudnosti, netolerancije, ksenofobije, pa i antisemitizma. Schulzova ideja nešto je, što bi moralo biti prihvatljivo svakome istinskom Evropljaninu. Da li je dobro procijenio treutak kada ju je iznio, pokazat će vrijeme. Interes Evrope govori njemu u prilog. Samo, postoje i drugi interesi . . .
Povezani članci
Na evropskoj pozornici duhove je uzburkao šef njemačkih socijal-demokrata (upravo ponovo izabran s 81% glasova na stranačkom kongresu), neuspješni kandidat za kancelara, Martin Schultz. Prilično neuobičajeno za političara, pogotovo za nekoga tko dolazi iz struktura EU (dugogodišnji predsjednik Evropskog parlamenta), Schultz je “skinuo rukavice” i dirnuo u temu koje se nitko u onome što zovemo ujedinjenom Evropom, nije usudio dohvatiti. Rekao je: “Naš cilj mora biti stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Taj ćemo projekt podastrijeti ostalima, a kome se ne sviđa – taj će otići iz Evropske unije.” Dakle, nikakvo oklijevanje, nikakvo taktiziranje tipa: mi ćemo ponuditi, a bit će kako vi odlučite. Ne, Schultz je najavio ideju, projekt će dati na raspravu i s onima koji ga prihvaćaju ići će na stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Dirnuo je tako u nešto, što se objektivnom promatraču čini koliko logičnim, toliko i neminovnim (ako Evropa zaista želi igrati ikakvu spomena vrijednu ulogu u svijetu
Piše: Tomislav Jakić – portalnovosti.com
Ako se polovicom rujna ove godine još činilo mogućim, dapače za vlastito mentalno zdravlje poželjnim, reći da se ostaje na odmoru s kojega neće biti povratka, onda se polovicom prosinca iste godine čini ne samo mogućim, ili poželjnim, nego upravo imperativnim govoriti i pisati. I nastaviti tako dugo dok bude moguće, ili dok Sabor nekom rezolucijom ne proglasi slobodno izraženo mišljenje o ovome ili onome kaznenim djelom. Pa tako idemo dalje.
Tema – na pretek. Od “vrhunske” Trumpove diplomacije prema kojoj se poslovični slon u radnji s porculanom čini kao bezazlena dječja bajka, preko spirale zaoštravanja novoga hladnoga rata što kulminira u sve besmislenijim optužbama protiv Rusije (protiv koje se zaista vodi hibridni rat, sada putem sportskih sankcija), preko Hrvatske koja se opet jednom dobrano osramotila najprije podižući emocije i tenzije nakon presude tzv. BiH šestorki, da bi potom – nakon zvučne pljuske što ju je iza kulisa, ali i otvoreno – medijski, dobila od međunarodne zajednice, naglo promijenila poziciju. Pa sve do Evrope, točnije rečeno: Evropske unije.
A na evropskoj pozornici duhove je uzburkao šef njemačkih socijal-demokrata (upravo ponovo izabran s 81% glasova na stranačkom kongresu), neuspješni kandidat za kancelara, Martin Schultz. Prilično neuobičajeno za političara, pogotovo za nekoga tko dolazi iz struktura EU (dugogodišnji predsjednik Evropskog parlamenta), Schultz je “skinuo rukavice” i dirnuo u temu koje se nitko u onome što zovemo ujedinjenom Evropom, nije usudio dohvatiti. Rekao je: “Naš cilj mora biti stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Taj ćemo projekt podastrijeti ostalima, a kome se ne sviđa – taj će otići iz Evropske unije.” Dakle, nikakvo oklijevanje, nikakvo taktiziranje tipa: mi ćemo ponuditi, a bit će kako vi odlučite. Ne, Schultz je najavio ideju, projekt će dati na raspravu i s onima koji ga prihvaćaju ići će na stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Dirnuo je tako u nešto, što se objektivnom promatraču čini koliko logičnim, toliko i neminovnim (ako Evropa zaista želi igrati ikakvu spomena vrijednu ulogu u svijetu). Jer, usprkos svim zaklinjanjima u svoje evropejstvo, države Staroga kontinenta zarobljenici su uskogrudnih nacionalizama. Zbog toga se prije nekoliko godina odustalo i od ideje donošenja Ustava EU (jer ustav imaju države), zbog toga se odustalo i od poznate plave zastave sa zlatnim zvijezdicama i himne -Beethovenove Ode radosti kao službenih simbola Unije (mada se i zastava i himna i dalje koriste, ali neformalno). Osjećaj nacionalnoga, što se posljednjih godina sve više pretvara u otvoreni nacionalizam, potiskivao je i samu pomisao na Sjedinjene Države Evrope ili kao naivnu iluziju, ili kao ne manje naivnu utopiju za koju nema izgleda da ikada bude ostvarena. Napokon i famozni Brexit, izlazak Velike Britanije iz Evropske unije izravna je posljedica takvoga razmišljanja, odnosno odbijanja i same pomisli da bi evropska integracija mogla (ili smjela) ići dalje od primarno ekonomski povezanih suverenih država.
I onda se pojavi Martin Schultz i jasno i glasno kaže kako cilj mora biti stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Prva su reagiranja suzdržana, čak s jasnom dozom nevjerice, ali ima i onih analitičara koji su odmah prorekli da će zbog toga njemački socijal-demokrati na čelu sa Schultzom izgubiti iduće parlamentarne izbore. Što nas dovodi i do vjerojatnog razloga koji je naveo Schultza da se upusti u – objektivno gledano – vrlo rizičnu političku igru. Nakon izgubljenih izbora ove jeseni on je najavio kako njegova stranka odlazi u oporbu. Bez imalo kolebanja. No, nakon što su propali pregovori kršćanskih demokrata, Liberala i Zelenih o formiranju koalicione vlade, socijal-demokrati su iznenada postali “tražena udavača” s velikim mirazom. O njima, naime ovisi hoće li Njemačka napokon dobiti vladu (nema je već osamdesetak dana), hoće li to biti tzv. velika koalicija (što u Njemačkoj ne bi bilo ništa neobično), hoće li na čelu nove vlade biti Angela Merkel ili netko drugi iz redova kršćanskih demokrata, ili će se ići na nove, prijevremene izbore. A tih se izbora, i to s dobrim razlogom, boje čak i kršćanski demokrati, jer ni njima nije u interesu jačanje ne samo popularnosti, nego i političkog utjecaja krajnje desne Alternative za Njemačku (kojoj se jasno i bez oklijevanja odupiru i centristi i lijevi, za razliku od Hrvatske gdje upravo oni koji sami sebe nazivaju političkim centrom, odnosno ljevicom ili šute, ili pušu u isti rog s nacionalističkim vrhom države, nerijetko zatvarajući i oči i uši pred manifestacijama fašizacije što grabi krupim koracima).
Koliko god da na prvi pogled može zvučati paradoksalno, nije nerealno očekivati da bi Schultz najprije mogao dobiti podršku iz Francuske, zemlje u kojoj je nacionalni element tradicionalno snažno izražen. Novi je francuski predsjednik Macron, nema tome davno, zatražio korjenitu reformu Evropske unije (čija se neučinkovitost najbolje očituje u odnosu prema rješavanju izbjegličkog problema, ali i u nemogućnosti zauzimanja čvrstog, jedinstveng stanovišta prema diktatu Amerike i njezinih istočnoevropskih poslušnika na području energetske politike. Macron je rekao kako će zemljama-članicama EU dati pola godine da se izjasne o njegovim prijedlozima. I – bio je dočekan rječitom šutnjom. Naravno, da su i Francuska i Njemačka svjesne toga da će u bilo kojem obliku Evropske unije, pa i u onome što bi bio zametak Sjedinjenih Država Evrope, igrati ključne uloge, već zbog svoje ekonomske moći. No, nije zaista interes samo tih dviju država da se razbije tabu i da se kaže kako Evropa ima perspektivu na svjetskoj sceni samo kao zaista ujedinjena, a ne kao projekt što na gospodarskim osnovama (čitaj: interesima krupnoga kapitala) povezuje evropske zemlje, dopuštajući im i dalje, pa čak i sve više, politiku što je obilježavaju manifestacije nacionalizma, uskogrudnosti, netolerancije, ksenofobije, pa i antisemitizma. Schulzova ideja nešto je, što bi moralo biti prihvatljivo svakome istinskom Evropljaninu. Da li je dobro procijenio treutak kada ju je iznio, pokazat će vrijeme. Interes Evrope govori njemu u prilog. Samo, postoje i drugi interesi . . .
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
