Kristalna moć

Povezani članci

• Slobodanka Komljenac Macanović: Žrtve zaslužuju istinu o Kazanima
• Konferencija “Mevlana Dželaludin Rumi – Okean znanja”
• Kako da joj pošalješ piće
• Zašto je Turska ukinula veto za ulazak Švedske i Finske u NATO?
• Čolo odgovara Čoviću: Venecijanska komisija ne podržava etničke izborne jedinice

Danski filozof Soren Kierkegaard sjajno je sažeo problem znanosti i teologije, pojasnivši kako teologija nastoji, i to joj je sverha, cilj i posao da ljude uvodi u raj, a znanost se trudi da otkrije postoji li raj. Soren je svoj život utkao u borbu sa svjetovnim kršćanstvom za koje je držao da je svjetska obmana. Kierkegaard je svoj zadatak i shvaćanje gradio oko filozofije religiozne egzistencije, koja je manipulirala strahom, tjeskobom, zloupotrebom ljudske izgubljenosti, i Kierkegaard je naglašavao krizu duha i vremena u kojoj njegovo, današnje društvo egzistira.

Znamenite su prepiske tog danskog znanstvenika iz 1841. godine i Hegela, upravo je u Hegelovoj filozofiji Soren nazirao novo doba, a u svojim suvremenicima F. Engelsu, Jakobu Bureckhardu i Bukunjinu istomišljenike i modernizam koji se naslanjao na znanost. Nije poznato koliko je Soren tada bio upoznat sa Marksovim „Kapitalom“ , no Soren je jasno razlučio dvije istine koje su problem modernog odnosa znanosti, društva i religije, tvrdeći kako je osnovni problem od početka problem „dvije istine“ tj. dvije istine koje jedna drugoj proturiječe, a istina jest po Sorenu samo jedna i do nje treba doći, a to može isključivo znanstveni pristup i vječni ljudski poriv za progresom, preispitivanjem. Filozofi tog doba teolozima su ostavljali probleme dogmatike, a za sebe su ostavljali principe mišljenja i razložnosti.

Crkva je u modernim filozofima tog doba vidjela ograničavanje apsolutnosti teološkog učenja, dok su filozofi istovremeno tražili mogućnost i društveni okvir da djeluju van teologije, drugim riječima da se oslobode utjecaja Crkve koja se odlučno borila za primat teološke folozofije, koja je imala kriterije da egzistira u mišljenju izvan sadržaja. U stalnim diskusijama i međusobnim antitezama filozofija koja je težila znanosti bila je apsolutno sigurnija, no teologija je tada nove spoznaje uporno stigmatizirala unatoč razumu, što je dugoročno imalo upravo porazne konzekvence za teologiju, koja je u svojstvu religije prkosila zdravom razumu, a to filozofija nije, niti je htjela razumjeti.

Marksizam ulazi u filozofiju tog vremena po sistemu naučne analize religijskog fenomena kojeg rasčlanjuje i razotkriva, no taj put Crkvi nije davao jasne naznake kako kritika može biti zdrava i logična, već je Crkva imala razložan strah za egzistenciju, koji će obilježiti dvadeseto stoljeće, ali i naše doba, u kojem Crkva ima još uvijek negativan stav prema marksizmu, prema oktobru, njegovim zasadama i idejama. Religija treba da živi u skladu sa vlastitim principima, dogma treba da živi u činjenici da se bog otkrio, i ova generacija ne odlikuje se ničim čega su se odlikovala prethodna pokoljenja odgojena pod patronatom svete matere Crkve, no tada se u igru uplela, ili bolje kazati pojavila, liberalna teologija.

U velikoj diskusiji koja se provodila tog doba vjerovalo se da je liberalna teologija kriva interpretacija, početak nečega što nema jasnu perspektivu, a značajno su se za nju zauzeli protestanstki filozofi, posebno Rudolf Baultmann koji je teze sažeo u „Liberalnoj teologiji i najnovijim teološkim pokretima“, a koja je na scenu postavila novu neizvjesnost za Crkvu, koja se snažno protivila luteranskim shvaćanjima svijeta i religije, tj. tumačenju pojedinih dogmi koje su držali neprijateljskim aktom prema bogu. Ali i svom egzistencijalizmu, koji kao nikada do tada nije bio tako ugrožen i to na raznim aspektima. Znanost se u velikom mahu, potaknuta industrijskom revolucijom, uvodila u škole i progres je bio nezaustavljiv, sa istoka su dolazile otvorene prijetnje fundamentima religije za koju se otvoreno držalo da je „opijum za narod“, a luterovski karakter modernog shvaćanja religije držao je kako je svaki rad čovjeka direktna služba bogu – bez dodatnih posrednika, tj. katoličke Crkve.

Novi duh protestantske ideologije brzo se širio, previše brzo za ukus Vatikana, a izopćeni teolozi upravo iz redova klera postali su četiri stupa takozvane „dijalektičke teologije“ koja je okarakterizirana kao „teologija krize“, ili teologija koja na posve novi način istražuje odnos boga i čovjeka, što je katoličkoj Crkvi bilo neprihvatljivo. Na veliku scenu tada stupa Karl Marks, koji donosi nove i revolucionarne ideje u kojima drži i smatra kako povijest nema svršetka i naglašava upravo ono dijalektično u povijesti. Vječna je samo promjena, sve je drugo relativno, ključna je teza u kojoj Marks i Engels ističu entmitoligiziranu i sekulariziranu prakršćansku eshantologiju. Iz socijalno – društvenih stanja i subjektivnosti psiholoških uvjerenja, oblikovane su i razotkrivene kategorizacije religije. Ne religija pa povijest, grmio je Marks, već zbiljnost – pa religija.

Socijalizam, kapitalizam, eksploatatori, radnička klasa, građansko društvo, sve su to bile nove i skandalozne sintagme u kojima katolička Crkva nije mogla pratiti suvremenost, jer nije imala u svojim redovima pripremljenu i dobro spremnu filozofsku kastu da se nosi sa tim novim, društvenim spoznajama. Borba za ravnopravnost, podizanje socijalnog standarda, jednakost među ljudima, ma koliko su zvučale kao Kristov nauk, katoličkoj Crkvi bile su strane i skandalozne.

I tada se na sceni pojavio fašizam.

Na današnji dan, na dan kojeg povijest obilježava kao „kristalnu noć“ službena katolička Crkva sa simpatijama i bez jasne osude gledala je na činjenicu da se javno, osim židovskih knjiga i nauka, spaljiva i novo, moderno učenje Marksa, liberalne teologije i filozofije tog vremena u kojoj katolička Crkva nije vidjela ništa dobro do vlastite ugroze. Ugroze vlastite egzistencije. I to je krimen katoličke Crkve kroz razdoblje holokausta. Taj rascjep u kojem se našla, između vlastite egzistencije i pogroma, između Krisova nauka i holokausta, između brige za svoje zlato i tamjan, do potrebe da se stane uz one koje se spaljuje.

A tih dana spaljivala se znanost, spaljivala se filozofija, spaljivalo se vrijeme koje je čovječanstvu garantiralo napredak. Od tog dana katolička Crkva se nikada nije oporavila. I tu leži problem Stepinca i Jasenovca, tu leži problem Hrvatske 2017. godine, taj dan je generalni problem Crkve uopćeno. Jer je tu noć, tu „kristalnu noć“ bez glasa dozvolila da se spali sve što je bilo do tada, a počelo je od tada, jer je tu noć uz fašizam vezala svoju „kristalnu moć“, moć koja će u budućnosti iziskivati žrtvu i patnju, osudu civilizacije, ali i noć koju će svijet zaboraviti jer ponovimo jednog danskog filozofa sa početka ovog teksta, cilj katoličke Crkve jest da ljude uvede u raj, a ta karta je odvajkada itekako zamamna i itekako ima razložnost u ljudskoj psihologiji.

No što je sa svima onima koji su upravo tu „kristalnu moć“ prepoznali kao zločin prema civilizaciji, prema svemu onom gdje je čovječanstvo trebalo stići danas bez da mu se dogodio fašizam? Takvi ljudi ne vrijede! Jer nedjeljom ne škrope oltare i ne odvajaju za svetu materu Crkvu. Istu onu koja im je na lomačama spaljivala knjige, knjige za koje je sam Isus Krist rekao da su njegova krv i tijelo.

Jer jebeš i krv i tijelo bez duha.

Onog svetog, ili onog koji propitkuje.

Svejedno.