Treba otići

Izdvajamo

• Partizani ne spavaju mirno. Niti spomenici partizanima u ovoj zemlji nemaju pravo na dostojanstveno postojanje. Najbolji primjer je, dakako, Partizansko groblje u Mostaru

Povezani članci

• Holokaust: Od ljudi ljudima
• G.G. iz Splita
• Kemal Kurspahić: Bošnjak Željko protiv Hrvata Komšića
• SASVIM NEPRETENCIOZNO NAMIGIVANJE SLOBODE
• Marinko Čulić: Crveni četnici
• Sanja Modrić: Jak je hrvatski narod, jak kao konj,kada je mogao da izdrži vladavinu Franje Tuđmana

Foto: Dnevni list

Mostar će tako ostati grad po mjeri onih koji njime vedre i oblače od rata naovamo – selo u pokušaju. Njima ga, kao i cijelu ovu jadnu zemlju treba i ostaviti, a mi…Mi trebamo otići. Svi do jednoga. Ostaviti sve ovo onima koji si daju za pravo knjižiti što stignu kako god hoće a ljude prepuštaju stihiji i dragom Bogu. Ostaviti pustinju onima koji su se nameračili da je stvore na mjestu gdje se katkada činilo da je život moguć. 

Marko Tomaš: MOSTARSKA BOGOBOJAZNA JESEN: Partizani ne spavaju mirno

1. OPALI LIST

Ništa se zapravo nije dogodilo jer nitko o tome nije pisao niti govorio u medijima. Stvar se tek pojavila kao vijest na par lokalnih portala i to je to.

Ima tih situacija u kojima se sukobe argumenti s jedne strane i Bog s druge strane. Rasprave tu nikakve nema jer kako suočiti znanstvene argumente Bogu. Silni traktati, radovi ne pomažu jer na drugoj strani imate sugovornika koji kaže: Dragi Bog je tak odredio. I tu je svakoj mogućoj raspravi kraj.

Dragi Bog je tako po nekima odredio da ženama treba zabraniti pobačaj pod svaku cijenu. Uostalom, što bi se žene išta pitalo? To što je to samo segment ženskih prava, prije svega prava da same odlučuju o svom vlastitom tijelu stavimo sad na stranu. Od argumenata, kako rekosmo, nikakve vajde.

Ako nekoga interesiraju neka pričita sjajan intervju koji je Vedrana Bibić dala zagrebačkom tjedniku Novosti. Odgovor s druge strane barikade je da je dragi Bog htio da žena rađa pod svaku cijenu. Zagovornici takve argumentacije organizirali su nešto nalik na prosvjed što su nazvali 40 DANA ZA ŽIVOT.

Ono što je bosanskohercegovačkoj javnosti promaklo jeste to što su dotična gospoda rečenu akciju organizirala i u Mostaru. Nekolicina fanatika uglavnom muškog roda dala je sebi za pravo stajati ispred ginekološkoakušerskog odjela Sveučilišnog kliničkog centra u Mostaru. Tu su organizirali potpisivanje peticije. Osim toga maltretirali su žene koje je tko zna kakva muka natjerala ići u bolnicu što je samo po sebi bolesno i nepristojno. Ali, kako oni kažu, tako je dragi Bog htio.

Dragi Bog je očito htio i da sve to prođe potpuno neopaženo u bosanskohercegovačkoj javnosti jer što se nas imaju ticati prava žena da, recimo, u miru odu u bolnicu a da ih ne ometa gomilica vjerskih fanatika koje tko zna tko plaća da ljude vuku za rukav, pod nos im guraju peticije a u dlanove kemijske olovke.

Ništa se to nije dogodilo, jer nitko to nije primijetio. Ali ja imam jedno pitanje za predsjednicu republike Hrvatske.
Poštovana gospođo Grabar Kitarović, što ćemo sa uvozom katoličkog ekstremizma iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu?

2. OPALI LIST

Partizani ne spavaju mirno. Niti spomenici partizanima u ovoj zemlji nemaju pravo na dostojanstveno postojanje. Najbolji primjer je, dakako, Partizansko groblje u Mostaru. Devastirano, zapušteno, zapišano pokazuje odnos ovog društva prema samom sebi kao malo što oko nas.

Elem, pojavio se nekakav odbor za obnovu Partizanskog groblja čije namjere pozdravljam. To je spomenik visoke vrijednosti i kao takvog bi ga trebalo obnoviti i čuvati. No, problem leži u tome što neki ljudi smatraju da spomenik treba biti pod nadzorom sigurnosnih firmi. U tom grmu leži mali partizan. Jebeš ti društvo u kojem gradski park i spomenik nulte kategorije mora objezbjeđivati sigurnosna agencija. Jer mostarski gradski park stvarno jeste pod nadzorom sigurnosne kompanije. Inače tko zna na što bi ličio.

Ljudi su podivljali. Pogledajte samo kako se ponašaju u prometu i to će vam biti dovoljno. Nije bitno iz kojih su pobuda skloni devastirati sve oko sebe, ali gradske klupe ili kante z aotpatke u Mostaru mogu trajati najviše dva dana a da ne dožive oštećenja. Problem, na žalost, neće riješiti plaćanje legalnog reketa nabildanoj ekipi. Problem će i dalje postojati.

Ljudi su, kako rekoh, podivljali. Nemaju nikakav odnos spram društvenog dobra. Uostalom, kada vide kakav odnos vlasti imaju spram tog istog dobra valjda i oni pomisle da trebaju uništiti sve što ovi nisu rasprodali, podijelili među sobom ili stavili pod pasku osiguranja. Kakva je situacija u Mostaru pored svake bi korpe za otpatke trebao stajati jedan zaštitar. A to nije rješenje.

Društvo će biti dostojno bogdanovićevog grada mrtvih onda kada klinci ne budu imali potrebu iskaljivati bijes na autobusnim stajalištima, pomenutim kantama, gradskim klupama itd. A za takvo što nije dovoljno postaviti zaštitare ili policiju po gradu. Za takvo što ovo društvo treba mijenjati iz temelja. Ali bojim se da taj film nećemo gledati i što nam preostaje nego divljinu prepustiti divljima.

3. OPALI LIST

Nisam se mješao u tu priču o kandidaturi Mostara za europsku prijestolnicu kulture. Razgovarao sam s nekim ljudima o tome. Ali ostao sam po strani spreman dati doprinos ukoliko bude potreban. Čitao sam izvješća koja mi stižu na mail adresu. I to je to.

Razgovarao sam s ljudima koji su uspjeli u tomu da grad za koji su se zauzeli postane na jednu godinu europska prijestolnica kulture. I oni su bili spremni pomoći. Smatrali su obzirom na političku situaciju Mostar ima velike šanse u toj utrci. Konačno imamo šansu mane pretvoriti u prednosti. A ja sam se plašio samo jednog. Znao sam, naime, da samo Mostar može samog sebe sabotirati. I to se ovih dana počelo događati a da čak nije otpočeo ni proces apliciranja.

Po naputku mostarskog ogranka Stranke demokratske akcije iz cijele je priče isključen mostarski pjesnik, književnik i direktor Pavarotti centra u Mostaru Elvedin Nezirović. Otkud gospodi iz SDA pomisao da je njihovo da se odjednom miješaju u kulturu sasvim mi je jasno tek njihov argument je gadljiv? Elvedin Nezirović po njima nije dovoljno dobar Bošnjak kao da to ima ikakve veze s nečijim kompetencijama i kao da se članovi odbora trebaju birati po nacionalnom ključu.

Načulo se, čini se, nešto će se graditi, obnavljati, organizirati, možda bude posla za kumove, prijatelje, stranačke udvorice pa valja imati svog čovjeka na pravom mjestu a ne tamo nekog nelojalnog tipa bio on kompetentan ili ne.

Ono što je žalosno jeste da se nitko od Elvedinovih kolega iz odbora nije solidarizirao i istupio iz cijele priče čime daju prešutnu suglasnost da im se u posao koji imaju obaviti miješa tko god hoće i iz kojih god razloga želi. Zašto je tomu tako stvarno ne znam. Tu ima stvarno sjajnih, vrijednih, pravih ljudi na pravom mjestu, ljudi koje iznimno poštujem, ali ako nećemo progovoriti zbog nepravde onda se ne trebamo ni baviti kulturom. Ili pristajemo da nam se propisuje kakvom točno kulturom se imamo baviti i kako, i to nakon što se odredi jesmo li podobni.

Jebeš ti sve, ali častohleplje je ravno licemjerju. A to nam radi o glavi već godinama. I ja bih najradije šutio i držao se i dalje po strani, gledao svoja posla i uživao u predivnoj mostarskoj jeseni, ali neki mi đavo ne da mira, o nekim se stvarima ne smije šutjeti. Jer jeseni više neće biti divne, nema divnih jeseni za ucjenjene ljude koji nisu slobodni.

Ovakvom jednom projektu je potrebna politčka potpora. O tomu nema spora, ali diskvalificirati ljude zbog toga što vam se ne dopada što i kako misle i pišu je ispod svake razine. Demokratske i svake druge. Mostar će tako ostati grad po mjeri onih koji njime vedre i oblače od rata naovamo – selo u pokušaju. Njima ga, kao i cijelu ovu jadnu zemlju treba i ostaviti, a mi…

4. OPALI LIST

Mi trebamo otići. Svi do jednoga. Ostaviti sve ovo onima koji si daju za pravo knjižiti što stignu kako god hoće a ljude prepuštaju stihiji i dragom Bogu.

Pojavio se podatak da je u posljednjih nekoliko godina BiH napustilo 150 tisuća ljudi. Cijeli je to grad, veliki grad za naše prilike, puno veći od Mostara. A ljudi ne odlaze zbog posla, nisu to samo ekonomske migracije, ljudi više ne mogu trpjeti život u divljini, život među podivljalim ljudima jer se plaše da bi i sami mogli takvi postati, da će njihova djeca biti slika i prilika društva u kojemu žive, osjećaju da počinju gubiti i ono malo zdravog razuma što im je ostalo, a, kako rekoh, zaštitari to ne mogu niti će rješiti. Neće nikakav represivni aparat poboljšati situaciju jer i on je dio istog problema.

Zato treba otići. Ostaviti pustinju onima koji su se nameračili da je stvore na mjestu gdje se katkada činilo da je život moguć.

Marko Tomaš, I/c, OŠ Osman Đikić, Mostar, generacija 1978.

(zurnal.info)