Kako iznajmiti nacionalni spomenik

Izdvajamo

• Ako pređemo preko same činjenice iznajmljivanja nacionalnog spomenika kulture, turističkoj agenciji, još uz to i stranoj, ostaje sporan i način na koji je to urađeno. Zašto za to radi za tako nisku i sramnu cijenu? Kad sam pisao prvi pasus namjerno sam stavio cifru od milijardu eura, da cijela priča djeluje koliko toliko realnije. Iznajmiti zaštićeni nacionalni spomenik za dvije i pol hiljade maraka mjesečno, toliko dođe kad se iznos od milion preračuna na mjesečnu osnovu, sramotna je činjenica. Sramota u sramoti. Za veću cijenu se iznajmljuje sto kvadrata poslovnog prostora u centru bilo kojeg većeg grada. Opet ako zanemarimo da iznajmljujemo nešto što se ne iznajmljuje, zašto se to dalo prvom koji je naišao? Zašto nije raspisan veliki međunarodni konkurs? Sigurno bi bilo i boljih ponuda od ove Fidan Turizma.

Povezani članci

• ONLINE AFERA (1): Čitajte “Aferu”, zaustavimo pljačku!
• Balkanskom ulicom
• I najneupućenijima bi konačno moralo biti jasno da su HDZ-hobotnici najveći nacionalni interes kase javnih poduzeća
• Generacijski susret, za ponos i poštovanje
• Karić: Stanivuković i ja želimo pokazati da možemo raditi drugačije
• VIKTOR IVANČIĆ: PERADARSKA FARSA

Islamska Zajednica, tačnije Vakufska direkcija izdala je Blagajsku tekiju, zaštićeni nacionalni spomenik najvišeg ranga, turskoj turističkoj agenciji Fidan Turizm na naredne 32 godine. Vrijednost ugovora je milion maraka, a taj će iznos agencija uložiti u projekta renoviranja prirodno-graditeljske cjeline Blagajske tekije na vrelu Bune, tako bar stoji u vijestima. Agencije još prenose produhovljenu poruku mostarskog muftije kako je tekija spomenik islamske arhitekture, kulture i duha.

Vlada Republike Francuske i Grad Pariz iznajmili su na trideset godina Eiffelov toranj avio kompaniji Emirates. Avio prevoznik i turoperator iz Ujedinjenih Arapskih Emirata platit će čak milijardu eura, te u narednom periodu uložiti još toliko u renoviranje samog tornja, gradnju pratećih objekata po Champ de Mars (Marsovim poljima), kao i nautičke marine na rijeci Seine pokraj koje se i nalazi sami toranj. Na drugoj etaži tornja, iznad čuvenog restorana Jules Verne narednih godina stajat će velika reklama kompanije Emirates koja će se tako moći vidjeti iz svih djelova Pariza.

Jeste li već čuli za vijest koja se nalazi u prvom pasusu, a koju su prenijeli svjetski mediji? Niste?! Naravno da niste kad je prvi pasus samo plod moje mašte i vjerovatno nikad neće biti realnost. Bar ne u Francuskoj i Parizu. Kod nas pak ništa nije nemoguće. Bez neke velike buke, tiho, uz pokoji odobravajući komentar prošla je vijest kako je Islamska Zajednica, tačnije Vakufska direkcija izdala Blagajsku tekiju, zaštićeni nacionalni spomenik najvišeg ranga, turskoj turističkoj agenciji Fidan Turizm na naredne 32 godine. Vrijednost ugovora je milion maraka, a taj će iznos agencija uložiti u projekta renoviranja prirodno-graditeljske cjeline Blagajske tekije na vrelu Bune, tako bar stoji u vijestima. Agencije još prenose produhovljenu poruku mostarskog muftije kako je tekija spomenik islamske arhitekture, kulture i duha.

Derviška tekija u Blagaju jedan je od najznačajnih kulturno istorijskih spomenika u Bosni i Hercegovini, izgrađena je oko 1446. godine. Sama tekija nalazi se na izvoru rijeke Bune, pored prekrasne pećine, iz čije utrobe izlaze 43 kubna metra vode u sekundi, što taj izvor čini vodom najbogatijim u Evropi. Cijela slika okvirena je ogromnom, okomitom stijenom koja na svom vrhu nosi Stari grad Hercega Stjepana Kosače. Blagajska tekija na vrelu Bune jedan je od najslikanijih i najprepoznatljivijih motiva u cijeloj Bosni i Hercegovini. Objekat takvog značaja bi u svakoj normalnoj zemlji bio strogo javna institucija, muzej najvećeg značaja, finasiran iz držanog budžeta i od prihoda iz vlastitog poslovanja, sa reprezentativnim postavkama, ozbiljnim i stručnim kustosom.

Iznajmiti zaštićeni nacionalni spomenik nekoj turističkoj agenciji, još uz to i stranoj, uz opciju preuređenja i dogradnje, vijest je koja ulazi u rubrike vjerovali ili ne, automatski postaje vic, a novinara koji je to objavio vjerovatno čeka suspenzija jer nije shvatio da je riječ o nečijoj neslanoj šali. Naravno, ako pretpostavimo da živimo u normalnoj zemlji. Priznat ćete da blagajski slučaj neodoljivo podsjeća na neke ranije radove predratne Top Liste Nadrealista. Još jednom smo svjedoci kako je posljednjih dvadesetak godina ispremješalo ozbiljno i neozbiljno, pa stvari iz viceva gledamo u životnoj zbilji. U istoj toj Turskoj, čija jedna turistička agencija iznajmljuje zaštićene kulturno istorijske spomenike po našoj zemlji, slični objekti se malo drugačije tretiraju. Istanbulske dvorace Dolmabahçe Sarayi ili Topkapı Sarayı, objekte sličnog kulturno istorijskog značaja kao što je tekija kod nas, ni manje ni više čuva vojska sa dugim cijevima.

Najčudnije od svega je to da niko nije reagovao, niko u ovome nije prepoznao ništa sporno. Zašto spava konzervativni dio javnosti, pa potpisnik ovih redova inače liberal po uvjerenju, mora pisati ovakve redove. Da li bi pomenuti konzervativci reagovali da nije u pitanju kompanija iz Turske?

Ako pređemo preko same činjenice iznajmljivanja nacionalnog spomenika kulture, turističkoj agenciji, još uz to i stranoj, ostaje sporan i način na koji je to urađeno. Zašto za to radi za tako nisku i sramnu cijenu? Kad sam pisao prvi pasus namjerno sam stavio cifru od milijardu eura, da cijela priča djeluje koliko toliko realnije. Iznajmiti zaštićeni nacionalni spomenik za dvije i pol hiljade maraka mjesečno, toliko dođe kad se iznos od milion preračuna na mjesečnu osnovu, sramotna je činjenica. Sramota u sramoti. Za veću cijenu se iznajmljuje sto kvadrata poslovnog prostora u centru bilo kojeg većeg grada. Opet ako zanemarimo da iznajmljujemo nešto što se ne iznajmljuje, zašto se to dalo prvom koji je naišao? Zašto nije raspisan veliki međunarodni konkurs? Sigurno bi bilo i boljih ponuda od ove Fidan Turizma.

U cijeloj apsurdnoj i tragikomičnoj blagajskoj storiji nedostaje samo jedan podatak. Podatak o tome koji je „naš čovjek“ najvažniji dio cijele priče i koliko je on „dobar“ u svemu ovome. Odgovor na to pitanje trebala bi dati pravna država, ako nešto takvo kod nas i postoji.