Mali (konstitutivni) narodi

Izdvajamo

• Raskoš u kojoj žive oni koji nas vode u propast i onih koji nam obećavaju bolju budućnost i bezobzirnost kojom to rade čak i ne skrivajući svoje namjere, čine male konstitutivne narode još manjim i jadnijim. Ono što je još i moglo bar kurcem mlatiti po tastaturi prizivajuću revoluciju, ode, pobježe glavom bez obzira ostavljajući borbu onima što više ni sklerotičnim prstima ne mogu mrdati.

Povezani članci

• Koncertom u Mostaru Sanel Marić Mara najavljuje novi album
• Eco-demonstracije: “naši” i “vaši” školarci
• Mašenjka Bačić: Kaj je pusti Agram kontra Splita grada
• Draško u raljama historijskog revizionizma      
• INFORADAR SAZNAJE: Ajnadžić pred odlazak tajno potpisao sporno rješenje za gradnju objekta na Drveniji!
• Devedeset godina od rođenja Predraga Matvejevića

Foto: interestingphotographers.com

Mogu, može im se, dalo im se. I dok Mile hajvani, Dragan obilazi dijasporinu dijasporu, Bakir pakuje TOPS prisjećam se da su na današnji dan, prije 22 godine započeli mirovni pregovori poslije kojih je svečano stvorena država malih konstitutivnih naroda. Na zdravlje joj!

Hajde recimo da sam prvi put povjerovao u iskrenost namjera stranaka okupljenih oko Nermina Nikšića, nekada i samog sportiste, rukometaša, da u njihovom zahtijevu za raspisivanje referenduma o nazivu sportske dvorane imenom Gorana Čengića nije bilo ničeg kalkulantskog, ničega što bi, obzirom na odluku da se referendum ne raspisuje, još jednom pokazalo ko zastupa, ko vlada opštinama, kantonima, državom. Da se skupe jeftini politički poeni jer davno još dok su ljevičari gradili državu za čovjeka sav se ovaj cirkus lako mogao riješiti majke radi, ako ništa drugo. Lako je bilo pretpostaviti koja će odluka biti donesena jer kad zastupnici prvi put, po nalogu nekoga koji nije dozvolio da se dvorana zove po Čovjeku, pojedu govno, svaki naredni put to lakše urade. A možda bi tragedija bila daleko veća da se taj referendum čak i održao. Nisam više siguran da bi rezultat bio drugačiji.

Nije, mada se to obično uzima kao mjerilo, brojnost ono što neki narod čini velikim. Odnos prema njegovim velikanima, priznatim i poznatim, onima od dobitnika Nobelove nagrade pa do Oskara, onima koji predstavljaju ovu zemlju ili, tačnije, da nije njih znali bi za nju samo po zvjerstvima učinjenim u zadnjem (da li zadnjem) ratu, onima po kojima su data imena ulica u zemljama širom svijeta ili onome, još živom, čije ime nosi jedna ulica u Austriji a u svom gradu od kućnog savjeta ne može da dobije saglasnost za izgradnju prijeko potrebnog lifta kojeg još gradi vlastitim parama. Valjda zato.

Odnos prema onima o kojima se pišu knjige, dodjeljuju, za života, brojna priznanja i nagrade a budu zaboravljeni i sahranjeni daleko od mjesta kome su sve dali a nisu ništa tražili. Mirza, Davor, Kemo, Jadranka……

Odnos prema sebi samima!

Ostavjeni smo u amanet, ne Turskoj nego onima koji vode ovu zemlju konstitutivnih naroda, i više ništa ne može iznenaditi i začuditi. Ni da se se sredstva za liječenje djece oboljele od malignih oboljenja skupljaju dobrovoljnim prilozima, da majke u bolnicama spavaju na podu pored bolesne djece, da ako neko želi da bude liječen (ne i izliječen) mora sam kupovati lijekove, da ljekari imaju plate kao i vozači tramvaja a profesori kao šalterski službenici itd, itd.

Raskoš u kojoj žive oni koji nas vode u propast i onih koji nam obećavaju bolju budućnost i bezobzirnost kojom to rade čak i ne skrivajući svoje namjere, čine male konstitutivne narode još manjim i jadnijim. Ono što je još i moglo bar kurcem mlatiti po tastaturi prizivajuću revoluciju, ode, pobježe glavom bez obzira ostavljajući borbu onima što više ni sklerotičnim prstima ne mogu mrdati.

Mogu, može im se, dalo im se. I dok Mile hajvani, Dragan obilazi dijasporinu dijasporu, Bakir pakuje TOPS prisjećam se da su na današnji dan, prije 22 godine započeli mirovni pregovori poslije kojih je svečano stvorena država malih konstitutivnih naroda.

Na zdravlje joj!