Izetbegoviću, NE u moje ime!

Povezani članci

• SIROČE EVROPA
• Jugoplastika i hrvosvastika
• Bitka za Alepo: koji su “naši”?
• Svjetska obećanja i zaludna nadanja
• Enes Karić: Istina o unutarmuslimanskom sukobu
• Jovanka Broz pokopana u Kući cvijeća uz vojne počasti

Foto: vecernji list

Ne, ovo nije slučajno, niti je ovo gaf jednog predsjednika države jer priznat ćete da se dvije gluposti ne mogu ponoviti u kontinuitetu. A ako je ustavnim uređenjem iz Dejtona od ove države stvoren apsurd, onda sam dužan reagovati na ovakve gluposti bošnjačkog člana Predsjedništva i poručiti u svoje vlastito ime: „Izetbegoviću, NE u moje ime!“. Nije slučajno prenaglašena turkofilija Izetbegovića u njegovim političkim nastupima kao i podanički odnos u Erdoganovom kultu ličnosti. Jer za razliku od Čerčila koji je puno toga učinio za svoj narod Izetbegović će ostati upamćen po tome što nije učinio ništa.

Kaže se da posljednje riječi slavnih ličnosti uvijek ostaju poznate. Niko od nas u stvari ne zna što će nam biti na umu kada se budemo opraštali od ovozemaljskog svijeta, možda one otkriju neku tajnu ili budu zvučale čudne, možda se koriste za poslednje oporuke kao testamenti.

Winston Churchill (Vinston Čerčil) ministar – premijer Velike Britanije, najpoznatija ličnost  Drugog svjetskog rata,  često je znao da iritira svoj narod kao na primjer „Nemam što da vam ponudim osim, krvi, teškog posla, i suza!“  Njegove poslednje riječi prije nego što je pao u komu, 90 godina star, su bile: „Umoran sam od svega“.

Reggae ikona Bob Marley, samo 36 godina star,  na samrti 11. maja 1981. teško bolestan od raka kože, čije pjesme poput „No Women, no Cry“ i „Get up, Stand up i danas  žive, se obratio  svom sinu poslednjim riječima: „Ne možeš kupiti život novcem“.

Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsedništva BiH, tokom obilježavanja 14. godišnjice smrti Alije Izetbegovića, istakao je da je njegov otac ostavio BiH u amanet turskom predsjedniku Tajipu Redžepu Erdoganu. “On je u njemu prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu je u amanet brigu za Bosnu i Hercegovinu. Ja mislim da Erdogan itekako dobro nosi taj amanet. Pogledajte samo ovu novu akciju da se gradi put između Beograda i Sarajeva”, kazao je Izetbegović.

Sjetimo se takođe promocije Erdoganove knjige „Rađanje lidera“ u Visokom 2014. godine. – Ovde u Visokom, u Sarajevu, svi stojimo pred tobom iz poštovanja prema prvom muslimanskom lideru. Zato dignite visoko zastave u Konji za našeg lidera Tajipa Erdogana, za našeg predsednika – glatko je rekao Izetbegović, član Predsjedništva BiH.

Ne, ovo nije slučajno, niti je ovo gaf jednog predsjednika države jer priznat ćete da se dvije gluposti ne mogu ponoviti u kontinuitetu. A ako je ustavnim uređenjem iz Dejtona od ove države stvoren apsurd, onda sam dužan reagovati na ovakve gluposti bošnjačkog člana Predsjedništva i poručiti u svoje vlastito ime: „Izetbegoviću, NE u moje ime!“.

Nije slučajno prenaglašena turkofilija Izetbegovića u njegovim političkim nastupima kao i podanički odnos u Erdoganovom kultu ličnosti. Jer za razliku od Čerčila koji je puno toga učinio za svoj narod Izetbegović će ostati upamćen po tome što nije učinio ništa.

Mogao je Izetbegović junior prilikom obilježavanja 14 godišnjice smrti citirati rahmetli Aliju Izetbegovića i na drugi način.

Naprimjer;

“A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno.” (prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)

„Ako hoćemo Bosnu i Hercegovinu onda ne smijemo previše podcrtavati nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Trebamo pokušati da budemo ako je moguće Bosanci ubuduće što više, ne zaboravljajući naravno nikada ono šta smo, ne zaboravljajuci svoje tradicije. Niko ne treba da zaboravlja svoje tradicije i nigdje nije uvijet da budete dobar Bosanac, da zaboravite svoje tradicije. Upravo obrnuto stoji stvar. Svako treba da njeguje svoje tradicije ali i da njeguje jedan ideal bosanske države.” (1996.)“

Ili ovako;

“Gurajte te ljude iz stranke. I, kada je riječ o otvaranju stranke (otvaranju SDA prema novim članovima), nemojte ostavljati toliko vrata otvorena da nam se i nepošteni ne bi uvukli unutra. Mislim da u tom pravcu nismo imali kriterija, i opravdano nas nekada ruže, kritikuju, pokušavaju da ubiru političke poene, pa kažu da je taj i taj čovjek u SDA.” (govor Alije Izetbegovića, 12. januar 1994.)

Mogao je  Bakir da citira ali namjerno nije.  Da je slušao svog rahmetli oca ne bi danas u stranci držao kadrove poput Amira Zukića, Asima Sarajlića, te Mirsada Kukića, ljude iz samog vrha SDA optužene za kriminal, korupciju i nepotizam.  Siguran sam da mu otac ne bi bio sretan kad bi znao da je supruzi Sebiji na poklon predao Univerzitetski klinički centar (UKSC) u Sarajevu, slučaj o kojem se danas govori u cijelom svijetu kao primjeru nepotizma i sukoba interesa. Puno je toga na čemu bi mu zamjerio.

Bakirove izjave ali i djela će bez sumnje ostati u historiji zapamćeni, ali ne kao primjer onih velikana koji su puno toga dobrog učinili sa svoj narod i svoju državu. Ko imalo poznaje historiju Bosne i Hercegovine shvatiće da ovakve izjave vrijeđaju ljudsku inteligenciju ali i patriotski osjećaj svakog Bosanca i Hercegovca koji voli domovinu i razumije prkosni i bundžijski bitak bosansko-hercegovačkog čovjeka.

Čerčil je svojim građanima  u amanet ostavio krv, teški rad,  suze i znoj.  Ali i poraženi nacizam, demokratiju, odlučnu borbu protiv kriminala i korupcije te nadu u bolju budućnost u ujedinjenoj Europi. Umro je umoran i zadovoljan.

To su upravo oni ideali koji se ostavljaju svojim građanima u amanet, po kojima ih buduće generacije pamte. Volio bih da je Bakir bar frtalj Čerčila. Naša hijladugodišnja historija je pokazala da je Bosnu i Hercegovinu imao ko da brani i odbrani; „Njen čovjek koji je branio dobro u njoj, koji je branio čovjeka od nečovjeka i njene multietničke vrijednosti na kojima je i očuvana!“