Promovisana knjiga Bekima Sejranovića “Dnevnik jednog nomada” u Sarajevu

Povezani članci

• Iz Evrope istjeruju mrtve, a iz Bosne žive!
• Molitva za Mahirove zlostavljače
• Što ostaje od Auschwitza?
• Nidžara Ahmetašević: Pitanje je dana kada će se palice kojima policija tuče migrante okrenuti na građane BiH
• KAD ZVJEZDAMA PJESNIK KREĆE
• ROMEO I JULIJA

Sinoć je u knjižari Buybook promovisana knjiga Bekima Sejranovića „Dnevnik jednog nomada“ objavljena u ediciji „Savremena bh proza“ Izdavačke kuće Buybook.
Osim što se ovom knjigom iznova potvrđuje kao jedan od najznačajnijih južnoslavenskih pisaca, Bekim Sejranović je, sudeći po odzivu publike i atmosferi na promociji, i dalje omiljeni književnik, odnosno najdraži nomad južnoslavenske književnosti kako volimo najčešće reći.

„Pozivam se na Danila Kiša koji kaže da je jedini piščev zadatak da piše istinito. To istinito treba shvatiti i doslovce, i simbolično i ironično. Znate što mislim. Može se i lagati, ali od srca“, napisao je u knjizi „Dnevnik jednog nomada“ Bekim Sejranović i od srca, bez laži, ponovo ispisao uzbudljive stranice o vlastitim potragama, odlascima i dolascima koji su odredili njegov život. Uprkos činjenici da ne može „pobjeći od sebe“, uspio je u nakani da ovaj roman ne bude samo nastavak avantura započetih u „Nigdje niotkuda“ i nastavljenih u romanu „Ljepši kraj“.
U tu cjeloživotnu pustolovinu koja se najčešće odvija u okvirima Bosna i Hercegovina-Hrvatska-Norveška, smjestio je golemo poznavanje književnosti, kako savremene domaće i regionalne, tako i istorije svjetske književnosti, te njegov Dnevnik možemo posmatrati i kao vodič kroz čitanje i pisanje.
„Svi mi živimo jednu te istu stvarnost, ali je tu stvarnost moguće opisati na bezbroj načina. Ovo novo što pišem, krenuo sam s namjerom da bude sasvim drugačije, da nema veze sa mnom, ali nakon tri stranice opet je Bekim izvirio, tako da čovjek ne može pobjeći od sebe“, rekao je na početku promocije Bekim Sejranović povodom novog rukopisa u nastanku.

„Ja zbilja ne mogu pisati u trećem licu jednine, izmisliti nekog lika i dati mu ime Alija Bekrić ili Josip Horvat i onda pisati o sebi objektivno. Objektivnost je laž, ona jednostavno ne postoji. Svi želimo pisati o sebi, o svojim svjetovima, ili svojim viđenjima tuđih svjetova. Netko to možda i ne vidi ovako i to je u redu. Jer jedino u umjetnosti možeš kako hoćeš. Razlika između umjetnosti i zanata je da umjetnost trpi grešku u formi. Poput života. Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa stvarnim životom. Inače je tek oponašanje, promašaj, vježbanje života, kič, loša gluma, bend koji svira tuđe pjesme, stakleno oko koje pilji u prazno pretvarajući se da vidi, voditelj Dnevnika na televiziji, dizajniran za ugodno priopćavanje loših vijesti i nepotrebnih informacija,“ dio je iz „Dnevnika jednog nomada“ koji je poslužio i kao tema za razgovor o eventualnom pisanju po narudžbi, na temelju velikog talenta i opšteg obrazovanja, na šta je Bekim odgovorio da nije spreman i da je ranije ponude za pisanje scenarija naprimjer, odbijao.

Osim o velikanima svjetske književnosti, Bekim Sejranović u „Dnevniku jednog nomada“ piše o savremenicima i savremenicima, književnicima/ama s kojima druguje, pohodi književne večeri, festivale književnosti i rezidencije, ili onima do čijih knjiga dođe slučajno, kao bilo koji kupac u knjižari. Čini to toplo i prijateljski, bez ikakve namjere da sa vlastite, etablirane pozicije, dijeli lekcije. Dio je to njegovog ukupnog odnosa prema književnoj kritici i pisanju, te vjere da se ne može svima posrećiti da im prvo djelo bude prepoznat i nagrađeno.
„Ako se neka knjiga meni ne svidi ili ako je ta knjiga objektivno loša, ne vidim zašto trošiti papira po nekim novinama ili prostor na portalima, pa je dodatno cipelariti.
Kao prvo, postoji nekoliko mogućnosti, jedna od njih je da se meni u tom trenutku knjiga ne sviđa, bilo je puno knjiga koje mi se nisu svidjele, pa su me nakon mjesec-dva ili godinu-dvije, oduševile“, objašnjava Sejranović.

„U jednom od nebodera na Zametu sam posljednji put vodio ljubav s djevojkom kojom sam se trebao oženiti, ali ipak nisam, iako sam je jako volio. Iz straha od ljubavi. Ta vrsta straha te najviše uništi. Učini da se oženiš nekom drugom, koju ne voliš, samo zato što se ne plašiš. Jedini lijek protiv straha je činiti upravo one stvari kojih se najviše bojiš“, takođe je dio iz „Dnevnika jednog nomada“ i tema kojom je završena promocija knjige Bekima Sejranovića. Uz razgovor o ljubavi, suočavanju sa strahovima koje je uvijek jedna od prvih psihoterapijskih lekcija, puno smijeha, zagrljaja i potpisivanja okončano je još jedno književno druženje koje je i jedna vrsta podsjetnika kako je sve lakše i ima više smisla onda kada postoji kontinuitet. Kontinuitet odličnog pisanja i publike koja ga cijeni i prepoznaje.