Prijedlog puta ujedinjenja građanskih partija i pokreta u BiH

Izdvajamo

• Da li je ovakav prijedlog u ovom momentu utopija, i ako jeste, zašto jeste, treba pitati rukovodstva građanskih partija. Ali on nije ništa manje utopistički od tvrdnji da je put kojim se sada ide onaj koji će građansko u BiH sa uspjehom suprotstaviti nacionalnom. Vremena još uvijek ima. Pitanje je da li ima volje i hrabrosti da se prepozna trenutak, da se pređe sa ispraznih floskula na djela, da se društveni interesi pretpostave ličnim, suoči sa sopstvenom stvarnošću i odgovornošću, priznaju greške iz prošlosti, prizna kriza liderstva i identiteta, te na kraju, izađe iz autarhičnosti koja građansku ideju u BiH guši, nedozvoljavajući joj da se konačno depersonifikuje i bude to što jeste - najnaprednija ideja današnjice.

Povezani članci

• Ko krade novac Vlade Srbije namijenjen Srbima na Kosuvu?
• Gdje će se to zemlja tresti?
• Biografije svih kandidata za ministarske pozicije u Vladi KS
• Povratak u RS slovo na papiru: U 67 osnovnih škola nema bošnjačkih, u 95 nijednog hrvatskog đaka
• Zašto Milorada Dodika niko ne razume
• Stranac u Hrvatskoj – ŠIMUN FILIPOVIĆ

Nakon lošeg rezultata na lokalnim izborima 2016. godine i nastavka erozije u danima nakon njih, usvajanjem Jahorinske deklaracije na momenat se činilo da su prvaci građanske opcije u BiH postali svjesni nužnosti uvođenja radikalnih promjena strukturalne, organizacione, ideološke i političko-etičke prirode u cilju povratka poljuljanog kredibiliteta političkih subjekata koji sebe u političkom polju u BiH identifikuju sa građanskom opcijom. Pored toga što je ostavljala mogućnost za formalno ujedinjenje partija potpisnica, najveća vrijednost Jahorinske deklaracije bila je dostizanje nadstranačkog  konsenzusa oličenog u podršci i potpisu jednog  broja građanski orijentiranih, kredibilnih i nekompromitovanih vanstranačkih javnih radnika i intelektualaca. Upravo to je bila klica onoga što je prijeko potrebno da bi se pokrenuo proces koji vodi ka ponovnom povratku povjerenja stotina hiljada građana Bosne i Hercegovine-procesu povratka poljuljanog kredibiliteta.

Međutim, od tada do danas, stvari se nisu pomjerile naprijed. Naprotiv, u ovom momentu jedino je jasno da su nestranačke ličnosti koje su potpisale Jahorinsku deklaraciju gurnute u stranu, stranke potpisnice na izbore idu svaka sa svojom listom, dogovor o zajedničkom kandidtatu za člana Predsjedništva BiH se i ne nazire, a najava “zajedničkog djelovanja na terenu i u institucijama” (svedenog na dvije stranke) i dalje je mrtvo slovo na papiru.

Stoga, dok nije kasno, ultimativni zadatak i obaveza svih političkih partija koje za sebe tvrde da su građanski orijentirane, te pokreta i pojedinaca u čitavoj zemlji bio bi povratak ne samo na Jahorinsku deklaraciju, već i korak naprijed-organizovanje u jedan, ujedinjeni politički subjekat. Taj i takav proces dužne su, i jedino u stanju, pokrenuti upravo političke partije i njihovi lideri koji bi čim prije trebali afirmisati takvu ideju u svojim matičnim strankama i šire, imenovati radno tijelo koje bi u najkraćem mogućem roku odredilo vrijeme, mjesto, prijedlog Statuta, način izbora delegata i organizovanja Kongresa ujedinjenja.

Na Kongresu ujedinjenja izabralo bi se Prelazno predsjedništvo čiji bi sastav činilo 20-30 uglednih vanstranačkih ličnosti iz čitave Bosne i Hercegovine, te predsjednici političkih stranaka učesnica procesa. Odmah nakon Kongresa ujedinjenja, Prelazno predsjedništvo na svojoj prvoj konstituirajućoj sjednici izabralo bi predsjednika novoformiranog političkog subjekta a uz obevezan konsenzus predsjednika stranaka učesnica. Predsjednici istih, ne bi mogli biti kandidati za lidera nove, velike partije. Odluke Prelaznog predsjedništva bile bi obavezujuće za sve postojeće organe unutar stranaka učesnica procesa kao i za sve njihove izabrane predstavnike u zakonodavnim i izvršnim tijelima na svim nivoima. Članovi svih ujedinjenih stranaka automatski bi postali članovi novog političkog subjekta. Prelazno predsjedništvo donosilo bi odluke prostom većinom uz obavezan konsenzus predsjednika ujedinjenjih stranaka i imalo bi zadatak da vodi stranku do Prvog Kongresa koji bi se morao održati najdalje šest mjeseci od dana izbora 2018. godine, a na kojem bi se usvojio novi Statut stranke, a novi organi, uključujući i predsjednika, birali po sistemu “jedan čovjek jedan glas”. Niko ko je u prošlosti bio predsjednik bilo koje od ujedinjenih stranaka ne bi mogao biti kanditat za predsjednika. Sistem “jedan čovjek jedan glas” bio bi primjenjen i na sve niže nivoe.

Trenutne infrastrukture ujedinjenih partija, do Prvog Kongresa ostale bi nepromijenjene, ne bi se raspuštale, nastavljajući svoj rad, djelovanje i donošenje odluka u skladu sa Statutom nove stranke i odlukama Prelaznog predsjedništva. Njihovo eventualno spajanje u periodu između dva kongresa bilo bi poželjno ali ne i obavezujuće i provodilo bi se isključivo na bazi trenutnog raspoloženja i procjene na tom određenom nivou bez pritisaka viših instanci. Omogućavanje kontinuiteta funkcioniranja više odbora na jednom nivou (opštinskom, kantonalnom, nivou glavnih odbora) amortizovalo bi eventualno nezadovoljstvo u pojedinim strukturama, sačuvalo njihov politički identitet ali se i pozitivno odrazilo na masovnost, raznolikost i otvorenost novog političkog projekta i samim tim polučilo bolje rezultate na predstojećim izborima.

Ovakvo rješenje osiguralo bi efektno funkcionisanje novog političkog subjekta kako u nadolazećem predizbornom tako i u periodu nakon opštih izbora 2018. godine, na političku scenu BiH iznjedrilo jedan sasvim novi pristup, imalo potrebnu društveno-političku, ideološku i programsku širinu i otvorenost te stvorilo uslove za početak ukidanja nepotizma i klijentelizma u partijskoj strukturi. U isto vrijeme, kroz mehanizam konsenzusa predsjednika ujedinjenih stranaka, u prelaznom periodu između dva kongresa zaštitio bi se njihov, i partikularni interes stranačkih struktura iz kojih dolaze. One bi se mogle i dalje nesmetano razvijati, rasti, širiti ideje i uticaj kako u društvu tako i unutar nove stranke. Na kraju, uvođenje najviših demokratskih standarda unutar nove partije bila bi temeljna odrednica koja bi imala za cilj kvalitativnu promjenu dosadašnjeg načina upravljanja strankama koji se po inerciji preslikao na kompletan državni aparat i postao model upravljanja ne samo institucijama već i svim javnim dobrima.

Da li je ovakav prijedlog u ovom  momentu utopija, i ako jeste, zašto jeste, treba pitati rukovodstva građanskih partija. Ali on nije ništa manje utopistički od tvrdnji da je put kojim se sada ide onaj koji će građansko u BiH sa uspjehom suprotstaviti nacionalnom. Vremena još uvijek ima. Pitanje je da li ima volje i hrabrosti da se prepozna trenutak, da se pređe sa ispraznih floskula na djela, da se društveni interesi pretpostave ličnim, suoči sa sopstvenom stvarnošću i odgovornošću, priznaju greške iz prošlosti, prizna kriza liderstva i identiteta, te na kraju, izađe iz autarhičnosti koja građansku ideju u BiH guši, nedozvoljavajući joj da se konačno depersonifikuje i bude to što jeste – najnaprednija ideja današnjice.