ENG
Radosna sova: upoznavanje s protezom
Autor/ica 👤Goran Sarić
Povezani članci
Pošto je važan “lik” u ovoj priči, opet se vraćam na protezu. To jest, na dan kad sam je “upoznao”. Čudan osjećaj. Gornji dio čini takozvani “koker” (ne znam kako se to kod nas kaže), ide skroz do korijena noge, ispod guzice. Donji je komplicirana štanga, kao kod onih trkača-invalida, s umjetnim koljenom i kalupom za cipelu. Baš dobro. Tako barem neću morati bacati drugu cipelu u smeće, haj!
Prvog dana, u toku mjerenja, par puta stao uspravno, držeći se za hodalicu, da mi protez-majstor sve dobro izmjeri i premjeri, da ne bi bilo kao u onoj: “Triput režem, a opet kratko?”. Ali, i da na patrljku malo osjetim ovog “monstruma”.
Ovako iz prve, teško mi je zamisliti da bih već za nekoliko mjeseci mogao hodati s njom. Sa ili bez štapa, svejedno. Ne znam, daću sve od sebe, od ovog tijela lakog kao ćat.
Nakon puno mjerenja i provjeravanja, “majstor” veli da je “koker” malo preširok, pa će ga morati suziti. Vježbanje se odgađa do naredne hefte.
Kažem mu kako mi je žao, a u sebi se zlurado kesim. “Lijepa”, bezbjedna, hodalica!
***
A sad nešto pozitivno: najstariji član naše male revalidacijske grupe, Jan, ima osamdeset i četiri (84!) godine. Slabo čuje, govori sebi u njedra, ali je pun volje i elana. Doduše, on ima onu mnogo lakšu protezu, ispod koljena i cilj mu je s njom hodati uz pomoć rolatora. Ipak… Kad njega vidim, bilo bi me sramota da ovu moju iznadkoljenku natjeram pokušati da “progovori”. Nije li Jan, hrabriša, “debelih” frtalj vijeka stariji od mene?
Druga “luča” u našem društvancetu je Majkl. Negdje sam ga već spomenuo. To je momak od dvadeset i kusur i protezom sličnoj ovoj mojoj. Kad taj piči dvoranom, da nema kratke hlače ni pod razno ne biste povjerovali da nema nogu! Prav k’o svijeća, gord kao paun, a brz k’o Kolašnac kad se stušti lijevom stranom travnjaka! Kao da hoće da kaže: “Šta je, šta zurite u mene? Jeste, imam samo jednu i po nogu, pa šta?”
Ali, ima i drugačijih primjera.
Štef, recimo. Moj vršnjak kome se rana od amputacije stalno otvara. Operisan je skoro pola godine prije mene, a odmakao u vježbama tek malo dalje od moje malenkosti.
Ili jedan kome ne znam ime, a koji je promijenio čak sedam proteza jer mu nijedan koker nije odgovarao. Na koncu je dobio specijalnu, tzv. “klik-protezu”, posljednji jauk mode, čiji gornji dio specijalnim sistemom kačenja ide direktno u kost. Tu protezu, navodno, više osjećaš kao svoju, “pravu” nogu.
Sa sličnom spravicom je jedna žena, ovdje u Nijmegenu, ove godine učestvovala na čuvenoj šetačkoj manifestaciji Vierdaagse, zvanično najvećoj te vrste na dunjaluku. Sto i dvadeset kilometara u četiri dana, sve klik-klak!
Ni zdrav to nisam mogao, a nekmoli…
Razloga za optimizam, svemu uprkos, bukadar. Uostalom, ovi redovi nisu ni zamišljeni kao žalopojka. Naprotiv. Njihov smisao je upravo suprotan: da pomognu svakome ko se nađe u sličnoj, ili još težoj situaciji. Da mu kažu da se ne treba osvrtati unazad, žaliti za onim što, u novoj situaciji, više ne može raditi. Treba, možda još i više nego prije, uživati u stvarima koje su nam još uvijek dostupne. A njih ima, uvijek. I ne malo.
Uostalom, u ovaj pozni čas – prošla je ponoć, svi na spavanju, vani urota vjetra i kiše, a ja, Radosna Sova, dok kuckam ove redove cijelim tijelom ćutim rolanbartovsko uživanje u tekstu.
I tu nije kraj. Staza do užitka, kao i ukusa, ima koliko i nas na Plavoj planeti, zar ne?
***
Osamnaesti avgust. Vanjin rođendan. Uvijek ga slavimo ovdje, u Holandiji. Iako kalendarski još uvelike ljeto, na taj dan nas rijetko obraduje lijepo vrijeme. Sjećam se, na dan kad je postao punoljetan, sjedili smo u našem stražnjem dvorištu, pod partytentom, uz muziku kiše, u debelim gunjevima. Šćućureni k’o pilići.
Čini mi se da ni danas nećemo biti bolje sreće.
Piši propalo. Mnoge stvari se mijenjaju, ali holandsko “ljeto” nikada.
No, kako rekoh: tvoje je da, u datim okolnostima, učiniš ono što možeš. Nek’ samo nije do tebe.
Autor/ica 👤Goran Sarić
