Država BiH nikad nije vratila novac onima koji nijesu dobili stanove, a uplaćivali su doprinose

Izdvajamo

• Država BiH nikad nije vratila bespravno oduzet novac onima koji nijesu dobili stanove a uplaćivali su doprinose. Jedino nije izvjesno kako bi se po tužbi nekog od oštećenih reagovao pošten domaćin ili strani sudija ili, recimo sud u Strazburu.

Povezani članci

• Ista meta, isto odstojanje, isti promašaji
• Patrick Lawrence: Kako američki ambasador razara umjetnost diplomacije
• Bilježnica Robija K.: Naši generali
• Koliko fašizma?
• Kako očuvati destabilizirajući status-quo (a neotpakovati zamrznute konflikte)
• Muke po Dodiku: “Potjernice” za “Laktaškim klanom” i u drugim gradovima RS-a

Foto: prelistaj.me  

Fenomen korupcije je  star  koliko  i  svijet. I stari Grci, očito dorasli  svim životnim izazovima, smatrali su  da se i bogovi  kupuju  zlatom. Ni krunisane glave, ogrezle u moći, novcu i koje kakvim porocima nijesu bili imuni na ilegalno stečen novac. Bivši iranski šah Rezu Pahlavija, inače jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, u zapadnim poslovnim krugovima su nazivali “Mister deset osto” jer je od svakog ugovora koji zaključi država, uzimao toliku proviziju, što je u ostalom bio manir u svim bogatim zemljama s velikim investicionim radovima. Slično stanje, ali u daleko manjoj mjeri, vladalo je i u zapadnim civilizacijama, o čemu svjedoče razni korupcionaški skandali čiji su akteri bili i visoki državni zvaničnici, čak i šefovi vlada i država. Po svojoj upornosti da dobije proviziju od svakog posla u kojem je posredovao bio je poznat i bivši italijanski ministar spoljnih poslova Đani de Mikelis, nazvan “Mister sedam odsto”.

On je imao probleme sa svojim sugrađanima koji su ga nazivali pogrdnim imenima kad ga ugledaju na ulici ili restoranu.

Korupcija je savremeno društveno zlo koje je u zemljama u tzv. “tranziciji” dobila epidemijske razmjere. Za BiH postoje pouzdani podaci da je za nekoliko godina opljačkan veliki dio nacionalnog bogastva. Čak su i međunarodne donacije i zajmovi završili u džepovima nevaljalaca iz samog vrha državne vlasti.

Za BiH, ne postoje egzaktni podaci o korupciji, premda strani izvori i nezavisni mediji tvrde da je ona kontaminirala kompletni društveni život i ušla u sve njegove pore. Sudski procesi koji su u toku ili su već okončani nijesu nikakav indikator pravog stanja stvari. Kod ove vrste kriminala, jer se radi o odnosu povjerenja, na optuženičkoj klupi ne sjedi ni dva posto prestupnika, dok drugi ostaju u sjenci. Što je još tragičnije, samo “sitne ribe” završavaju u mreži, dok krupni nitkovi nesmetano uživaju plodove neregularnih poslova.

Javnost  obično smatra da se korupcija očituje u “sitnim” davanjima i primanjima novca: da bi čovjek bio primljen u bolnicu, da se ne bi  platila carina, onemogućio sitan privatni biznis, kupio ispit u srednjoj školi i slično. Istina, i ovo je korupcija, ali sitna i bezazlena, koja se vidi i iritira običan svijet. Međutim, novac se “valja” u krupnim nezakonitim transakcijama koje su nevidljive i daleko od očiju javnosti.

One predstavljaju istinsku pljačku države jer se radi o ogromnim iznosima koji podrivaju nacionalnu privredu. To su razne financijske i druge transakcije u kojima učestvuju visoki prestavnici vlasti, krupnog biznisa i državnih korporacija, često u sinbiozi sa stranim partnerima. Unosna i profitabilna preduzeća preko noći mijenjaju vlasnike, javne nabavke su obavijene velom tajne, struja se nabavlja preko posrednika, donacije završavaju u džepovima ljudi iz vlasti ili bliskim njoj, tzv. nevladine organizacije dobijeni novac dijele prijateljima da bi se i same okoristile, koncesije za stambenu i drugu gradnju se  daju  “PROVJERENIM” da bi se i elitni predstavnik uprave okoristio. Uopšte, nemoguće je pobrojati sve moduse korupcije jer sve zavisi od spretnosti, inteligencije, kriminalnih kapaciteta učesnika u “poslu”. A što se toga tiče, dosadašnja iskustva su pokazala da smo dorasli, posebno BiH, i najsofisticiranijim zapadnim organizacijama koje se stotinjak godina bave ovim poslom u vidu zanata.

Interesantan je sa zakonskog, moralnog i kriminološkog stanovišta primjer kolektivne korupcije. Radi se o tzv. “otkupu stanova” koje su bivši korisnici dobili za bagatelnu cijenu. Pošteno rečeno, oni su im poklonjeni. To su u biti ljudi koji pripadaju srednjem i više srednjem sloju, ali i samom političkom i državnom vrhu. Svi su oni, čak i po mjerilima zapada, preko noći postali bogati ljudi, ali ne samo svojim radom nego pretežno doprinosom onih koji nikada nijesu došli u priliku da dobiju stan  iako su plaćali odgovarajuće doprinose za ovu namjenu. Problem nije u tome što se država pokazala izdašnom i galantnom kada je masovno poklonila stanove jednima uskraćujući isto pravo drugima. Problem nastaje tek onda kada se shvati da je ona poklonila tuđe stanove jer su oni sagrađeni od doprinosa za stambenu izgradnju onih koji od svojih uloga nikad neće imati koristi. Na žalost, i ovoga puta, to su oni najsiromašniji.

Na ovu legalizovanu pljačku siromašnih od strane bogatih niko do sada nije reagovao. Ćutali su razni etički komiteti, fiktivni humanitarci ali i SUD  BiH.

Država BiH nikad nije vratila bespravno oduzet novac onima koji nijesu dobili stanove a uplaćivali su doprinose. Jedino nije izvjesno kako bi po tužbi nekog od oštećenih reagovao pošten domaćin ili strani sudija ili, recimo sud u Strazburu.