Faruk Šehić: Emigrant u kapi lavandinog ulja

Povezani članci

• PREDSJEDNIK SANADER, POTPREDSJEDNIK KARAMARKO
• Delegacija Memorijalnog centra Srebrenica u posjetu mjestima stradanja u Mostaru, Stocu i Grabovici
• Sarina Bakić: Kultura sjećanja je pitanje naše budućnosti
• Nije u mecima sve
• Jednosmjerna misao
• Stolac: Otvorena izložba „Boje života“ Mirsade Kadribašić

Foto: Zoran Kanlić

Jedino gdje je bio nedodirljiv bili su njegovi stihovi. Zato je Admiral bio pjesnik, jer je pisanje beskrajan osjećaj slobode, i ako hoćete, osjećaj moći, ne moći naspram nekog drugog, nego osjećaj nesputane snage i radosti življenja vlastitog života.

Jedna urbana sarajevska legenda kaže da je u osvit raspada Jugoslavije, ranih devedesetih, na nekom skupu u Domu pisaca Admiral Mahić uzeo riječ i rekao: «Ovo je svemir, a nije štala!»

Razlog zbog kojeg je Admiral uzviknuo rečenicu, koju bi mnogi čuvali kao dragocjen stih da su ga kojim slučajem napisali, bio je sarajevski režiser Emir Kusturica, koji je tada agitovao za politiku Slobodana Miloševića (poslije će Kusturica dobiti cijelu jednu planinu u svoje vlasništvo kao nagradu za revno služenje diktatoru). Onu politiku koja će dovesti do krvavog raspada Jugoslavije, čiji kraj raspadanja još ni danas nije završen.

Tako je reagovao Admiral. Daleko od toga da je njegova poezija puna političkog u sebi, niti je angažovanost ono što je temeljna odlika njegovog pjesništva, više se u ovom uskliku krije Admiralova pravdoljubivost, osjećaj za slabije, za sve one ponižene i uvrijeđene, jer pjesnik njegovog kova, prije svega, mora imati osjećaj za crno-bijelu sliku svijeta. Osjećaj za dozu naivnosti koja odlikuje dobre duhove književnosti, a Admiral je nesumnjivo bio takav.

Admiralova pjesnička slika bivše Jugoslavije je u mnogo čemu karnevaleskna, urnebesno duhovita, kao i njegova poezija u cjelosti, gdje on niže otkačene metafore o totalitarnoj strani jugoslavenskog režima, ali nikad ne revidira prošlost kako je to danas moderno, nego je njegova pjesnička kritika više pohvala nego pljuvanje, pomalo luckasta pohvala s osvrtom na paralelni svijet uhoda, milicajaca i drugih poluga vlasti. On je od ovih jugoslavenskih metafora napravio svoje lične metafore koje koristi i u poeziji koja nema nikakve veze s Jugoslavijom. Jer se ta država upisala u sve ljude rođene u njoj, dok je Admiral jedno od njene prve poslijeratne djece.

Teško je odrediti čega je zbir Admiralova poezija, zato što je to poezija koja je u neprestalnoj vlastitoj kosmogoniji; ona konstantno stvara svoje vlastite svjetove značenja, i počesto je odraz zaumnog, nadrealnog, ponekad i simpatično psihotičnog, luckastog pogleda na život i cijeli svijet.

Admiralova poezija je izdanak one struje whitmanovske poezije koja želi opisati sve što se na svijetu dešava, rađa, umire istovremeno. Njegova poezija je pogled u Borgesov Aleph, tačka u kojoj se sijeku sva vremena i svi prostori. Ona je jedno ogromno ključanje života, svetkovina u kojoj se život iskreno slavi. Admiralova poezija zadire u sve svjetove, od egzila u kapi lavandinog ulja do toliko spominjanih svemira, zvijezda, Sunca i univerzuma. Ideja bjekstva u bolji svijet jedna je od velikih tema svekolike umjetnosti. U Admiralovoj verziji te ideje on želi emigrirati u kap lavandinog ulja.

Njegova poezija je i isto tako sasvim jasno i precizno mediteranska, u njoj počesto dominira Sunčeva svjetlost, sočni plodovi, med, vino, smokve, morski valovi. To je i poezija neprekidnih putovanja, koja su stvarna, kao i imaginarna putovanja kroz povijest ljudske duše. Kroz filozofske ideje, metafore, istoriju, avanture duha i jezika. Ova je poezija velika avantura Admiralovog duha, tog famozno nemirnog pjesničkog duha, koji u jednom od autopoetičkih stihova, kaže za sebe, u pjesmi Kozija ćuprija: «Od zla me odvaja vjera u poeziju!»

Ko je poznavao Admirala znao je da on zaista živio svoju poeziju; da je on živio za poeziju, s njom lijegao u krevet, i s njom se ujutro budio. Jednom je rekao: «Kad kihnem eto metafore.» Njegova poezija vrvi metaforama, iako neke izgledaju smiješne, Admiralove metafore su provjerene nepatvorenim ljudskim iskustvom. Zato su često gorke, čak i kad predimenzionirano slave život, ili su humoristične iako opisuju teško razočarenje, rezignaciju ili depresiju.

Admiral Mahić je pjesnik ekstatične vizije svijeta, u njegovoj poeziji nema sredine. Njegove pjesme nisu dosadne čak i kada nabraja stvari, ili kada pjesme koristi kao kataloge zahvalnice ljudima koji su mu pomogli u životu. Može se reći da je Admiral čak i izmislio formu kataloških pjesama zahvalnica, gdje slavi ljudsku dobrotu, milosrđe, ljubav.

Možda je u svojoj suštini ovo, ipak, poezija o vječnoj potrazi za ljubavlju, bila ona stvarna ljubav prema drugom ljudskom biću, ili metaforička ljubav o kojoj pjeva Rumi; ljubav prema svim stvarima, prema Apsolutu. Pjesme su satkane od čulnosti, i od eteričnosti. Od seksa i od uzvišenih osjećaja.

Teško je svesti ovakvu vrstu ekstatične poezije na nekoliko imenitelja koji bi je kao trebali objasniti, jer je nemoguće objasniti imaginaciju i snagu Admiralove pjesničke vizije.

Da je živio u bilo kojoj drugoj zemlji, nekom drugom gradu, a ne Sarajevu, uvjeren sam da bi njegov život bio drukčiji, manje trnovit, a više zvjezdan, možda otud toliko zvijezda u Admiralovoj poeziji. Jer Sarajevo je surov i okrutan grad u kojem te ljudi i dan-danas gledaju poprijeko ako kažeš da si pjesnik. Zato se to uvijek izgovaralo skoro šapatom, kao da si za nešto kriv, jer primitivne sredine ne trpe drukčije ljude od sebe. Naravno, Admiral se nije stidio svoga zanata, nego ga je baš naprotiv i autoironično isticao, čime je samo otkrivao bolest svijeta u kojem živimo, jer pjesnik je antena vrste, kako je napisao Ezra Pound.

U jednom videosnimku, s njegove promocije neposredno prije rata u BiH, u kultnom jazz clubu Zvono vidio sam Admirala iz doba kada je bio mlad i na početku spisateljske karijere. Zapravo mi je bio isti onakav kakvog sam ga pamtio prije nego je umro. Samo mu je stas bio uspravniji, kosa tamnija i lice čisto i svijetlo. Na promociji Admiral se šarmantno obratio publici i promotorima, među kojima je bio i Miljenko Jergović, i govorio je kako on dosta čita, kako je obrazovan pisac, jer su promotori polušaljivo govorili o njegovoj poeziji kao o nečem neozbiljnom i slučajnom. U tom dokumentarcu se jasno vidio odnos cijelog društva prema pjesniku kao takvom, jer se smatralo da je pjesnik barbarogenije, prljavi alkoholičar, gladan i izbezumljen. Jurodivi koji priča s anđelima, u suštini neradnik i džabalebaroš, tojest štetočina. Niškorist u jednom sređenom malograđanskom društvu, kakvo je bilo ono socijalističko jugoslavensko društvo.

Takav je odnos prema Admiralovoj poeziji bio i u visokim akademskim krugovima, čast rijetkim izuzecima kao što je Marko Vešović, koji je pisao o njegovoj poeziji, i uređivao Admiralove rukopise.

Bilo mi je krivo, jer nisam Admirala poznavao iz njegovog mladog doba, i jer sam i sam znao nasjesti na odvratnu etiketu koju mu je čaršija zalijepila na leđa. Tek na tom videosnimku sam vidio ko je taj čovjek bio, i šta je od njega poslije napravila ova sredina. Od njega kao ljudskog bića kojem život nije bio baš sjajan. Jedino gdje je bio nedodirljiv bili su njegovi stihovi. Zato je Admiral bio pjesnik, jer je pisanje beskrajan osjećaj slobode, i ako hoćete, osjećaj moći, ne moći naspram nekog drugog, nego osjećaj nesputane snage i radosti življenja vlastitog života.

Legenda kaže da je Admiral posljednjeg dana svog života pitao ljude u staračkom domu, gdje je bio smješten, zašto se tu nalazi. Tražio je da ga premjeste u bolnicu, jer je htio da mu daju lijekove, koji će mu omogućiti da stane na noge i ode na svoju posljednju promociju.

Otišao je s potpunom vjerom u svoju poeziju. Konačno emigrirao u kap lavandinog ulja. Tamo gdje nema krivice u zvijezdama, u onom mitskom autobusu koji mahnito juri sjevernoafričkim drumom: Mogao sam se oženiti u Egiptu / jednom zrakom zalazećeg sunca / koja maestralno otvara kapije poljana / ispred autobusa koji mahnito juri / iz Kaira prema Port Saidu…