Skener za politikantske krivotvorine

Izdvajamo

• Skenirana poruka glasi: zašto RH „svojim“ Srbima daje tolika prava, a Srbija to isto ne daje „svojim“ Hrvatima? Čista svinjarija. Za to nema obligatnog reciprociteta, nego je stupanj manjinskih prava mjerilo demokratske zrelosti i civilizacijskih vrijednosti neke zemlje. Srbija, recimo, ima Hrvaticu s otoka Krka (Ana Brnabić) za premijerku, a kad ovakva Hrvatska bude imala Srbina premijera - na vrbi će rasti grožđe i slavit će se konjski Božić. U općoj protusrpskoj huškačkoj fertutmi s ekstremne desnice i ni vrit ni mimo odgovoru Plenkovićeve anemične vlasti, eto, Karolina Vidović-Krišto marljivo dolijeva kerozin na vatru. Što kažu na HRT-u? A što bi, jadni.

Povezani članci

• Prosvjedna akcija ‘Država je odgovorna za ubojstva žena jer…’
• Hrvat il’ budala, pitanje je sad?
• Suci & sudbaši
• Dragan Markovina: Slučaj Rijeka i staroiransko porijeklo Hrvata
• Pantovčak u Grškovićevoj
• Vinko Grgurev: Komunizam – V. dio

Foto: facebook

Hrvatska ne oskudijeva novinarima tipa Karoline Vidović-Krišto, i neka ih, neka se bore za svoju koricu kruha u ovom nemilosrdnom svijetu, ali zaboga ne na HRT-u, ma kakav bio i ma tko njime upravljao. Talentirani novinar znat će inteligentno prodati i osobno stajalište koje se nekom ili nikom ne mora svidjeti, ali to će uvijek (u)činiti profesionalno i s mjerom za dobar ukus. Neprofesionalno i čak ratoborno forsiranje konzervativnog jednoumlja debele manjine u inat svemu i svima nema veze ni s talentom niti inteligencijom. Na javnom je mediju iritantno i odbojno. Velika je mana mnogih što su iz dijaspore – po „domoljubnom“ i kriteriju „pravih krvnih zrnaca od stoljeća sedmog“ – zapasali javni prostor, a kritično su ne-svjesni i mjesta i vremena svog angažiranja u domovini svojih predaka. Naime, učili su i odgajali se za Hrvatsku kakve više – nema. Iluzija može biti pogubna za mentalno zdravlje, a time i sjeme velikog osobnog i kolektivnog zla

Marijan Vogrinec

HRT-ovoj novinarki Karolini Vidović-Krišto – iza lisičjeg osmijeha napadno inficiranoj zadrtim ideološko-političkim desničarenjem koje se ni ne trsi prikriti na javnom mediju gdje bi se kruh za brojnu obitelj morao zarađivati profesionalnom nepristranošću te uvažavanjem druge strane – nije do vjerodostojnog skeniranja tjednih top-tema u stranim medijima. Iz tjedna u tjedan, svakog petka eto Vidović-Krišto u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ u kojoj prodaje onima što je žele slušati/gledati ideološku isključivost, protusrpsku netrpeljivost i tvrdo svjetonazorsko nazadnjaštvo. Taj je kontaminirajući, negativan, propagandistički, a ne novinarski respektabilan aktivizam primjeren javnoj medijskoj kući, anonimku iz dijaspore (rođena u bogobojaznoj obitelji u Münchenu) ubrzo nakon dolaska na HRT (1996.) lansirao u žarište društveno-političkih prijepora.

Ispodprosječna novinarka s izrazitom averzijom prema elementarnim normama tog zanata – obaveznom uvažavanju stajališta druge strane, drukčijeg/ih mišljenja i drugih svjetonazora – napadno je zaokupljena agresivnim nametanjem tema i interpretacija iz nacionalističko-konzervativnog dijapazona interesa ekstremne političke desnice i najrigidnijih dijelova Katoličke crkve. To su mahom (bez)vrijednosti trulih zabluda i idealističkih, somnambulnih fantazija o krvi i tlu, o svojima na svome, s kojom je popudbinom – najbolje to objašnjava insajder, kontroverzni novinar i publicist doseljen iz Argentine Drago Pilsel – (pro)ustaška emigracija 1990-ih počela osvajati sav javni prostor RH. Prvenstveno državne institucije i medije, uključivo HRT. Naravno, ne bez žestokog otpora reinkarnaciji propale Endehazije i svjetonazorskog srednjevjekovlja.

Karolina Vidović-Krišto je militantno na strani otpora tom – otporu, pa je samo pitanje vremena kada će se opet naći netko demokratski osviješten u političko-upravnom mainstreamu RH i HRT-a, pa drugi put, sada trajno, „pakračkim dekretom“ vrednovati zauzetost te javne žurnalistice. Za 80 obligatnih kuna mjesečno ili 1,2 milijarde pretplatničkih godišnje, ideološko-političko-svjetonazorski neopterećena javnost nije dužna gledati/slušati privatna promišljanja u celofanu općeg državnog i nacionalnog interesa. Karolina Vidović-Krišto nije mjerilo svih stvari, kao što ni jedan novinar nije niti smije biti i kad mu se najviše vjeruje. Ipak, ona se agresivno gura biti arbitrom u pitanjima koja će ionako naraštajima ostati prijeporna. Novinar je zadnji, ako ne želi biti puki apologetičar/propagandist, koji smije izazivati ili pristrano sudjelovati u društvenim sukobima te izazivati podjele.

Hrvatska ima tu nesreću da se od 1990-ih godina namnožila u novinarstvu sva sila netalentiranih samouka – neki čak s diplomama novinarskih studija, koji su također svojevrstan strukovni problem – te ideološko-političko-svjetonazorskih zoroa, što u stotinjak riječi svog vokabulara ne samo ozbiljno kubure sa standardnim hrvatskim jezikom u govoru i pismu nego su i moralno kvarni. Dolaskom Antuna Vrdoljaka na mjesto glavnog ravnatelja HRT-a i također političkim instaliranjem Hidajeta Biščevića na mjesto glavnog urednika dnevnopolitičke tiskane vertikale Vjesnika, dva ključna medija u državi bila su prva na udaru čelične metle nove vlasti radi konstruiranja tog „novog, hrvatskog novinarstva“. Najteže, dalekosežno negativne posljedice sustavne čistke novinara i urednika tzv. listama „tehnološkog viška“ što su dnevno iskrsavale na oglasnim pločama u redakcijama još nisu zaliječene.

„Istraživačko novinarstvo“ za sprdnju

Na tom je valu političko-nacionalističke podobnosti/kvalificiranosti naplavljena na HRT i Karolina Vidović-Krišto. Ubrzo se pokazalo da novinarska začinjavka ima znatno veće ambicije i od vlastite žurnalističke osviještenosti/sposobnosti i od volje HRT-ovih šefova za udovoljti zaposlenici koja je pobrkala lončiće. Naime, HRT ipak nije privatni medij Vidović-Krišto i njezinih zadrtih istomišljenika što u biračkom tijelu ne uspijevaju skupiti više od deset posto potpore, nego vlasništvo svih građana koji, po formalnom slovu zakona, upravljaju njime posredstvom Hrvatskog sabora. E sad, ako je tako, a jest, onda na javnoj televiziji nema mjesta ni ekstremnom desničarenju niti radikalnom ljevičarenju, ni klerikalnom sentimentu prema srednjovjekovlju niti pak utopiji o besklasnom društvu ultimativne/apsolutne pravde.

Karolina Vidović-Krišto nije jedina doseljenica iz dijaspore, ideološko-svjetonazorski odgojena u konzervativnom dijelu te iseljeničke sredine, koja se slučajno ili ne obrela u hrvatskom medijskom prostoru, ali je valjda jedina na HRT-u koja svojim načinom „istraživačkog novinarstva“ (sic) permanentno dolazi u sukob s dijelom javnosti, ali i sa svojim urednicima i njima nadležnim šefovima. Njezino soliranje na ključnim pitanjima što razdiru hrvatsko društvo – nacionalnim, svjetonazorskim, manjinskim, političkim, ideološkim, pa i obrazovnim – već ju je nekoliko puta stajalo oduzimanja emisije, smjene, negodovanja gledatelja pa i izvanrednog otkaza ugovora o radu.

Procijenjeno je da nanosi štetu HRT-u kao suvremenom javnom servisu pluralnog, višenacionalnog, višemanjinskog, multikulturnog, multikonfesionalnog, svjetonazorski i političko-ideološki razvedenog društva u kojem novinar mora cijeniti sve vrijednosti i poštivati različite interese građana, zalažući se za progresivne ideje i trendove, a ne mitove i sentimente iz prošlosti.

Koncem 2012. godine smijenjena je s mjesta urednice i voditeljice HTV-ove emisije „Slika Hrvatske“, a taj je tv-format ukinut. Prevršila je mjeru korektnog novinarstva i strpljenje svojih šefova jednostranim, krajnje konzervativnim i neznanstvenim atakom na „stvarnu pozadinu globalno nametnutih spolnih odgoja u školama, pa i u vrtićima“ (Wikipedija) u trenutku kad se Hrvatska spremala uvesti zdravstveni odgoj u kojem je Katoličkoj crkvi i istomišljenicima osobito smetao tzv. modul IV. što su ga predložili istaknuti seksolozi i zdravstveni djelatnici na čelu sa sveučilišnim profesorom dr. sc. Aleksandrom Štulhoferom.

Od kardinala Josipa Bozanića naniže, u crkvenoj piramidi valjda nije bilo „pastira“ koji je birao riječi u bjesomučnom verbalnom šaketanju SDP-ove koalicijske vlade Zorana Milanovića, a svi ultraški kloaka-mediji i blaža desna glasila grmjeli su u istom tonu i doslovno skeniranim tezama. Ultrakonzervativnoj gerili zdesna agilno se priključila kontroverzna američka komunikologinja Judith Reisman. Čak je dolazila u RH i sama se pozvala držati predavanje studentima zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, gdje je pametnu mladež – isprovocirana neugodnim pitanjima – ideološki izvrijeđala.

foto: croatia.org

Ta je Reisman svjetonazorski i znanstveni (sic) pojam novinarki Vidović-Krišto te svoj klerikalno-politikantskoj bulumenti rigidnih desničara u tzv. pokretu konzervativne kontrarevolucije, u kojem su takvi kao Željka Markić, vigilaristi Johna Vice Batarela, sisački biskup Vlado Košić, pa čak i politički konvertit u poznim godinama Zdravko Tomac… Da ti pamet stane kad s HTV-ovog ekrana bubne u dnevni boravak ta vrst nastrane indoktrinacije jednim svjetonazorom za koji se mislilo da ga je definitivno demaskirala još Francuska revolucija, a digitalno doba i sekularna država izbacili iz javnog prostora društva zdravog razuma. Istog se časa panično hvataš daljinca. Jer tko normalan u doba renesanse znanja, čovjeka u Svemiru i ljudskog uma koji je uvjerljivo pobijedio boga u njegovim najvećim moćima još može podleći labuđem pijevu reinkarniranog srednjovjekovlja? I pristati da to bude budućnost njegovoj djeci.

Drastičan primjer antinovinarstva Karoline Vidović-Krišto, sankcioniran smjenom i ukidanjem „Slike Hrvatske“, bila je sramotno jednoumna epizoda „Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?“ u kojoj se manipulativno pojavljuju dijelovi kontroverznog filma o američkom seksologu Alfredu Kinseyju. Tvrdi se da njegova istraživanja imaju oslonac u pedofiliji te da se ta „sotonska, bolesna i neznanstvena“ kinsejevština nudi kao okosnica programa zdravstvenog odgoja u hrvatskim školama. No pasaran! – sugerira se iz istomišljeničkog tabora HRT-ove novinarke i Judith Reisman, koja se kasnije pojavljuje i kao (samo)zvana odvjetnica Vidović-Krišto čim je ova zapala u ozbiljne profesionalne nevolje.

Dodatan okidač za ukidanje „Slike Hrvatske“ i sklanjanje zauzete novinarke ukraj, na hlađenje, jamačno je bila i njezina nadobudna najava da će se u idućim emisijama pozabviti temama o lustraciji pripadnika bivšeg jugoslavenskog režima, neustavnom abolicijom srpskih ratnih zločinaca, lažnom pomirbom Hrvata i Srba, kriminalnom privatizacijom… Sve odreda top-teme ekstremne desnice o kojima ne prestaje tutanj njihovih medija. Npr. „Bujice“ osuđenog dilera kokaina Velimira Bujanca na lokalnoj Z1 televiziji, gdje odreda gostuju najrigidniji desničari, čak deklarirani ustaše, te svi HDZ-ovi političari iz prvog reda važnosti, počevši s prvim predsjedničkim intervjuom Kolinde Grabar-Kitarović upravo Bujančevom kloaka-formatu. Vidović-Krišto očito ne živi s nogama na zemlji kad bi se bavila temama koje više ne korespondiraju ni s vremenom niti sa stanjem razvojno disfunkcionalne, podijeljene i posvađane zemlje s umirućom budućnošću manje žitelja od polovice Londona.

foto:  Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSEL

Lustracija je prošlo svršeno vrijeme, jer svatko koga bi se po logici stvari moralo lustrirati ili je već umro ili će sutra umrijeti, a prije 27 ili koju godinu manje čak ni Franji Tuđmanu i Gojku Šušku takvo što iz čisto pragmatičnih razloga uopće nije padalo na um. Danas i trezveniji desničari tvrde da lustracija više nema smisla i da pred državom sada stoje neusporedivo ozbiljniji izazovi – od prijetnje demografskom i iseljeničkom eutanazijom do gospodarskog trokiranja u odnosu na svjetske trendove. Neustavna abolicija srpskih ratnih zločinaca? Ni jedan nije i neće biti aboliran, ako je počinio ratni zločin, što bi jednako trebalo vrijediti – a ne vrijedi – i za hrvatske ratne zločince, koji su okrvavili ruke ubijanjem nedužnih Srba i Bošnjaka u RH i BiH. Samo, treba dokazati da je netko ratni zločinac, a ne govoriti paušalno, napamet i ocrnjujući cijeli jedan narod kao četnički ili ustaški.

Abolicija pripadnika vojske pobunjenih Srba u RH, kojima nije dokazan nikakav ratni zločin, dio je međunarodnih uvjeta i dogovora srpskih pobunjenika i vlasti RH o mirnoj reintegraciji istočne Hrvatske te napokon okončanja Domovinskog rata, bez novih žrtava i razaranja. Abolicija je – objašnjavao je Franjo Tuđman uvjete međunarodne zajednice kao svoj mudar državnički potez – znak dobre volje ratnog pobjednika i prvi korak u stvaranju pretpostavki za pomirenje i suživot dotad suprotstavljenih građana zajedničke domovine. Ako je Vidović-Krišto znala poimence Srbe koji su, gdje i kada počinili ratni zločin, i za to ima dokaze, zašto ih nije prijavila policiji? Za te ne vrijedi abolicija niti će ikad vrijediti, jer ratni zločin ne zastarijeva. Ni u sporazumu o mirnoj reintegraciji dotad okupirane istočne Hrvatske niti u zakonima RH ne piše da se aboliraju i ratni zločinci. Bilo tko da su. U protivnom, njezina interpretacija teme o aboliciji može biti samo zlonamjerno podrivanje onog što naziva lažnom pomirbom, a toj vrsti antinovinarstva nema mjesta u ozbiljnom mediju, kamoli na javnoj televiziji.

Farsično suđenje HDZ-ovim alfa političarima

Normalni ljudi čiste savjesti i s hrvatske i sa srpske strane nemaju se što međusobno miriti – da bi neka zadrta HRT-ova novinarka procjenjivala je li to lažno ili nije – jer se pošteni i šovinizmom neostrašćeni sugrađani nisu svađali jedni s drugima niti si učinili bilo kakvo zlo. Nisu se dali, nisu prodali obraz ni kad su ih vlasiti sunarodnjaci gurali u zlo. Nije ih mali broj koji su to platili glavom, radnim mjestom, šikaniranjem članova obitelji, itsl. Dvadesetak tisuća hrvatskih Srba – što se 22 godine kukavički prešućuje u RH – sudjelovalo je u odorama hrvatske vojske u obrani domovine od agresije JNA i svojih pobunjenih sunarodnjaka. Tko se treba pomiriti s njima i njihovim obiteljima što su se žrtvovali za RH, ali u pravilu nisu na popisima masnih braniteljskih apanaža? Čak i kad imaju Spomenicu Domovinskog rata 1990.-1992., pisano priznanje Franje Tuđmana i Medalju za hrabrost. Ali zato se RH ni Hrvatski generalski zbor ne srame pred svom javnošću i poštenim braniteljima zbog lažnih generala u svojim redovima (npr. Ivan Bobetko, sin Janka Bobetka, partizanskog prvoborca 1941. iz legendarne sisačke šume Brezovice i Tuđmanovog stožernog generala u Domovinskom ratu) te lažnih vojnih invalida i ničim zasluženih visokih činova.

Kriminalna privatizacija 1990-ih po Tuđmanovom receptu „150-200 bogatih hrvatskih obitelji“ koje će, po mantri o pošteno stečenim milijunima kojekakvih rockefellera, vanderbilta i sličnih likova iz fame o američkom snu, odnijela je građanima RH oko 300 milijardi eura. Karolina Vidović-Krišto će raskrinkati mafiju u kojoj pinku ima sam „državotvorni“ vrh iz praskozorja hrvatske „samostalnosti, suverenosti i neovisnosti“ i HDZ-ovi prvaci svih 20 godina na vlasti od 27 godina RH? Ma, dajte… Svojedobno je redikulozni političar i umirovljeni general HV/HVO-a Ljubo Ćesić Rojs skandalizirao javnost onom: „Tko je jamio, jamio je“. Farsična suđenja HDZ-ovim alfa političarima Ivi Sanaderu, Nadanu Vidoševiću, Petru Čobankoviću, Božidaru Kalmeti… potvrđuju da je vehementni Rojs itekako bio u pravu. Doduše, fanatici božice Pravde vjeruju u oni „kad-tad“ i „zaklela se Zemlja Raju…“, no to je realno koliko i drugi silazak Isusa Krista među griješne potomke Adama i Eve. Za Vidović-Krišto nem tu kruha.

Nakon izvjesnog rada u leru, kad je već bilo izvjesno da SDP-ova koalicija Hrvatska raste neće dobiti parlamentarne izbore i opstati na vlasti, jer su stožeraško-šatoraški derneci usred Vukovara i Zagreba te pasivnih krajeva RH i sinergija Crkve već silom izgurali HDZ-ovu „ženu iz naroda“ na Pantovčak, a Tomislav Karamarko se bahato unaprijed proglasio novim premijeroma, Karolina Vidović-Krišto je osjetila snažan zov nadolazećeg vremena i internim e-mailom kolegama na HRT-u izvrijeđala glavnog ravnatelja, „komunjaru“ Gorana Radmana. „Radman je svoja iskustva i poimanje države, ali i nacionalnih medija, stjecao u režimu koji je kao totalitaran osuđen pa je razumljivo da nije u stanju razumjeti demokraciju, slobodu čovjeka i ljudska prava, te bi glavnom ravnatelju trebalo pomoći da se oslobodi svih javnih funkcija koje nije u stanju obnašati“, napisala je za lustraciju spremna Vidović-Krišto i time samu sebe oslobodila solidno plaćenog radnog mjesta na HRT-u.

foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Jer, Radman nije časio časa, nego joj brzopotezno – brže nego Andrej Plenković koalicijskim mostovcima – isporučio 5. siječnja 2015. izvanredni otkaz ugovora o radu. Na desnici se digla neviđena dreka, a tu se našao i neizbježni Ivan Zvonimir Čičak iz tek na papiru postojećeg Hrvatskog helsinškog odbora, koji se rasplakao nad sutonom medijske demokracije i slobode govora te „majkom četvero djece od koje najmlađe još doji“. Eto, majka sad mora na burzu. Nečuveno u zemlji gdje je Hrvat napokon svoj na svome, a Vidović-Krišto „istraživačka je novinarka“ par excellence i rasna Hrvatica do te mjere da joj sam Otac Domovine nije do gležnja. No nije pala u očaj, nego presavila tabak i tužila HRT zagrebačkom Općinskom sudu koji ju je već u kolovozu privremeno, do okončanja sudskog spora, vratio na posao.

Raspoređena je u produkcijski tim za međunarodne kanale u Informativnom medijskom servisu HRT-a. U međuvremenu je po crkvenim i nekim prostorima desnih udruga i stranaka u RH i BiH, u crnom društvu kojem pripada i dušom i svim srcem, sudjelovala na tribinama, promocijama i okupljanjima, držala predavanja o temama za tu publiku, davala intervjue čudnim medijima i naopakim „novinarima“…

Napokon, evo zore, evo dana… Početkom 2016. godine, kad je Grabar-Kitarović već brojila prvih 365 dana među Titovim paunima i visokom divljači na Pantovčaku, HDZ je zadesila grdna nesreća da mu birači nisu apsolutno prolaznom ocjenom vrednovali predizborne derneke u stilu „oba su pala, oba će pasti“, proganjanje komunističkih aveti i partizanskih zločina nad Hrvatima samo zato što su Hrvati, krivotvorenje bliže i dalje prošlosti, otvoreno koketiranje s proustaštvom i klerofašizmom, protusrpsku mržnju i javno huškanje na sve dublje ideološke podjele u društvu. Karamarku nije dano postati premijerom, ali ni HDZ-u formirati saborsku većinu i vladu bez cijelog seta marginalnih političkih priljepaka s krajnje desnice (npr. HSP AS). Sve ekstremno i najekstremnije crnilo s ideološkog i svjetonazorskog društvenog dna pokuljalo je na površinu i HDZ je morao vraćati dug svima iz 555-dnevne buntovničke šatre na Savskoj 66 u srcu Zagreba, svima koji su hodočastili Đuri 25.000 Glogoškom i Josipu Klemmu pod platneni krov i svima koji su na bilo koji način pridonosili tom derneku.

Dakako, najgora/najnakaradnija vlast u povijesti RH nije trajala ni punih godinu dana, tako disfunkcionalna – s izmišljenim premijerom iz Kanade (Tihomir Orešković) te dvojicom na pas mater posvađanih potpredsjednika (Tomislav Karamarko i Božo Petrov) – profućkala je građanima cijelu 2016., ali nije propustila učiniti dar-mar na HRT-u. Smijenjeno je blizu 100 urednika i novinara, a Karamarko je na vodeća mjesta doveo svoje ljude od osobno najvećeg povjerenja. Nema veze što su bili trećerazredni i čak petorazredni „profesionalci“, uključujući v.d. glavnog ravnatelja Sinišu Kovačića, tada i šefa paralelne Hrvatskom novinarskom društvu tek osnovane udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP), u kojem se okupilo tek nekoliko desetaka desnih i ekstremno desnih propagandista ideološkog crnila i katoličkog fanatizma (npr. Velimir Bujanec, Marko Jurič, itsl.). Plenković je, dolaskom na vlast u HDZ-u i RH u drugoj polovici 2016. povukao neke poteze i sklonio dio hnipovaca s brisanog prostora, ali ne i s visokih koeficijenata za plaću, pa je HRT nastavio bauljati.

Skener za rigidno desničarenje

To je u bitnom ozračje u kojem je i Karolini Vidović-Krišto sjekira pala u med, pa je i sudski spor s HRT-om miroljubivo okončan, a njoj se – ta njezini su, kako to vole reći,  preuzeli odgovornost (sic) – otvorio širok prostor najprije napredovanja na ljestvici utjecajnih i bolje plaćenih radnih mjesta, a potom i autorskog djelovanja. Ali, avaj, ni to joj nije donijelo osobitu sreću. Opet se sukobila, sada sa svojima u uredničko-upravnom traktu HRT-a, jer opet nije odoljela neprofesionalnom soliranju kakvo, kao i prije, napadno iskače iz koordinata uređivačke politike i boljih medijskih običaja HRT-a kao javnog servisa. Suspendirana je s mjesta urednice HRT-ove emisije „Studio 4“.

„Radna jedinica Komunikacije HRT-a“, obznanio je portal Libela, „na upit kojim je portal Crol tražio potvrdu i razloge suspenzije Karoline Vidović-Krišto, odgovara kako ‘Karolina Vidović-Krišto zbog nepridržavanja profesionalnih standarda odnosno iznošenja osobnoga mišljenja do daljnjega neće raditi za emisiju Studio 4 na Četvrtome programu Hrvatske televizije (HRT – HTV 4)’. U ponedjeljak, u dijelu emisije Studio 4 u kojem se pregledava dnevni tisak, Karolina Vidović-Krišto ponovno je iznijela svoj osobni stav o ‘takozvanom spolnom odgoju koji je temeljen na pedofiliji’.“ Glupost. Zaštita zdravlja nije ideološko pitanje niti je odgoj za seksualno odgovorno ponašanje mladih vjerski zabran u kojem znanost nema što tražiti. Na tom će se pitanju, vjerojatno ključnom za ideološka i svjetonazorska razračunavanja u RH, jamačno srušiti i pokušaj nastavka kurikulne reforme školstva.

Negdje od ljeta, nakon što se „nestašnu“ Vidović-Krišto uhljebilo petkom u HTV-ovoj emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“, gdje u rubrici „Skener“, kao, skenira ključne teme iz stranih medija tog tjedna, gotovo u svaki svoj nastup pred tv-kamerama nakrcava i osobna stajališta, neprimjerena i temi i važnosti te teme za najšire gledateljstvo.

„HRT-ova ‘stručnjakinja’ opet je kardinalno pogriješila u eteru“, pisao je 16. srpnja  2017. portal Index.hr. „Prije dva dana, u emisiji Dobro jutro, Hrvatska, generalizirala je o nasilnom antifašizmu (u povodu oštrog sukoba američkih ekstremnih desničara s protuprosvjednicima, koje je predsjednik Donald Trump izjednačio s nasilnicima, op. M.V.). Što je najgore, Vidović Krišto se pozvala na malo poznati austrijski tjednik Wohen blick kao i na Info Wars, američki tabloid koji je u prošlosti više puta bio pod optužbama da je širio lažne vijesti. To je stranica koju je osnovao kontroverzni radijski voditelj i teoretičar zavjere Alex Jones.

Riječ je o čovjeku koji je tvrdio da su pucnjave po američkim školama namještene, a koji je vladu optuživao da je bila umiješana u razne napade unutar SAD-a kao i u napad 11. rujna. Osim toga, on tvrdi da je američka vlada lažirala put na Mjesec. Jasno, kao ekstremni desničar, tvrdi da vlasti žele uvesti novi svjetski poredak, a kritičari ga opisuju kao konzervativca, ekstremnog desničara i čovjeka koji širi prorusku propagandu. U predsjedničkoj kampanji prošle godine upravo je Jonesov Info Wars, na kojeg se poziva Vidović Krišto, bio jedan od glavnih portala koji je gurao besmislenu priču o pedofiliji članova obitelji Clinton u jednoj pizzeriji u Washingtonu. Jones se naknadno morao ispričati.“

Je li taj lažljivac, prevarant i teoretičar zavjere relevantan izvor i HRT-u, ako već jest njegovoj novinarki, koja se poziva na njegov u SAD-u potpuno irelevantn medij? Je li to sadržaj za koji se pretplatnicima HRT-a uzima 80 kuna mjesečno, a od tih kuna daje plaća Karolini Vidović-Krišto?

U tom se javljanju temeljito trsila ogaditi antinacifašizam i u bivšoj SFR Jugoslaviji, Hrvatskoj i u svijetu, povezala to s Trgom maršala Tita u Zagrebu i, kako piše Index.hr, „na javnoj televiziji donosi ulomke kolumne Ivice Šole za Slobodnu Dalmaciju. On tako zaključuje, a ona ponavlja bez ikakve ograde od njega, da Tito nije bio antifašist nego ‘crveni fašist’“. Šola i Vidović-Krišto, dvije u svakom smislu beznačajne buhe rušile bi slona!? Ma, dajte…

To nije prvi, bogme ni zdnji put da ta HRT-ova van-unutra-van uzdanica usrećuje HRT-ove pretplatnike neprovjerenim informacijama i kvazinovinarskim komentarima što nanose veliku štetu najvećoj medijskoj kući u zemlji. I izvrgavaju ju ruglu u svijetu i među obavještenijom/inteligentnijom domaćom javnošću. Treba li Prisavlju Karolina Vidović-Krišto ili je njoj ipak mjesto uz Velimira Bujanca u „Bujici“, odnosno Glasu Koncila uz vlč. Ivana Miklenića? Njima i njihovoj publici će itekako koristiti njezina tako originalna promišljanja o pobačaju (doduše, nakon članka u Indexu.hr priznala je laži te se ispričala), antinacifašizmu, spolnom odgoju i tako tim temama, koje joj ne daju mirno spavati, pa ih svako malo mora javno izbaciti iz sebe.

Novinari Indexa.hr pitali su HRT hoće li tražiti objašnjenje Vidović-Krišto zašto se ne poziva na „relevantne svjetske medije, nego na vrlo kontroverzne, koji pritom nisu poznati široj javnosti, a imaju jako upitnu vjerodostojnost“. S HRT-a je stigao sljedeći odgovor: „Obavješćujemo Vas da su mjerodavni urednici zatražili očitovanje kolegice Karoline Vidović Krišto te će utvrditi sve okolnosti i odgovornosti i odlučiti o daljnjemu postupanju“. To je bilo sredinom srpnja 2017. Istovrsni i slični neprofesionalni ispadi i neutemeljeno solidanje „kolegice“ Vidović-Krišto nastavilo se nesmanjenim tempom i nepromijenjenim porukama, što temeljito demantira onu o vuku, dlaci i njegovoj ćudi, ali i svjedoči o naravi i profesionalnoj odgovornosti upravljačke strukture HRT-a.

„Skener“ u petak 15. rujna 2017. i eto opet Karoline Vidović-Krišto u glavnoj ulozi. Tri je teme izabrala kao ključne za prošli tjedan, a ni jedna nije od značenja koje bi bilo vrijedno osobite pozornosti gledateljstva ni u samom gradskom kvartu te novinarke. U Srbiji se mijenja zakon o nacionalnim manjinama, gdje su Hrvati i dalje tragičari, nema ih ni od korova, nemaju ništa od prava i državnog novca što ga imaju Srbi u RH i to je sramota. Na jedan euro za hrvatsku manjinu u Srbiji, srpska manjina u RH dobiva 37 eura, ima tri zajamčena mjesta u parlamentu i zamjenička u lokalnim i regionalnim upravama. Hrvati u Srbiji to mogu samo sanjati, kaže „glasnogovornik“ iz Subotice Tomislav Žigmanov, koji godinama nikako da uđe u Skupštinu Srbije.

Skenirana poruka glasi: zašto RH „svojim“ Srbima daje tolika prava, a Srbija to isto ne daje „svojim“ Hrvatima? Čista svinjarija. Za to nema obligatnog reciprociteta, nego je stupanj manjinskih prava mjerilo demokratske zrelosti i civilizacijskih vrijednosti neke zemlje. Srbija, recimo, ima Hrvaticu s otoka Krka (Ana Brnabić) za premijerku, a kad ovakva Hrvatska bude imala Srbina premijera – na vrbi će rasti grožđe i slavit će se konjski Božić. U općoj protusrpskoj huškačkoj fertutmi s ekstremne desnice i ni vrit ni mimo odgovoru Plenkovićeve anemične vlasti, eto, Karolina Vidović-Krišto marljivo dolijeva kerozin na vatru. Što kažu na HRT-u? A što bi, jadni.

Druga skenirana „vrišteća“ tema: Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, ili tzv. Istambulska deklaracija, koju treba ratificirati i Hrvatski sabor, trn je u oku Karolini Vidović-Krišto i konzervativnoj desnici na čelu s katoličkom udrugom Vigilare što ju vodi izvjesni povratnik iz dijaspore John Vice Batarelo. Taj je dokument, tvrde, marksistička podvala i eksperiment, jer sadrži „neprihvatljivu rodnu teoriju (gendizam), što se protivi naravi čovjeka, a time i pravu roditelja da odgajaju djecu prema svojim vjerskim i svjetovnim uvjerenjima. Vidović-Krišto žarko sugerira vigilarističko stajalište: RH treba odbaciti „sotonsku podvalu“ kao što je to učinila Slovačka. Zemlja kojom vlada rigidna desnica, kao Poljskom i Mađarskom. A po običaju nespretni Davor Meštrović Meštar, s Karmelom Vukov Colić suvoditelj „Dobrog jutra…“, koji ni na „kolegičino“ odvratno protusrpstvo nije reagirao, ništa ne razumije i pitanjem dovodi skeneristicu u neugodan položaj: „A kako su hrvatski europarlamentarci u EU glasovali o Istambulskoj deklaraciji?“ Jedva je prošaptala: od njih 11, dvije su bile protiv (dakako, desničarke Marijana Petir i Ruža Tomašić), „jedna suzdržana, a ostali su bili za“. Pametnom dosta.

Privatna diskreditacija države

A raspoloženje političke pozicije i opozicije u zemlji je sasvim suprotno od stajališta Vidović-Krišto, Katoličke crkve i vigilarista svih nijansi crne boje. SDP šalje u saborski postupak svoj prijedlog zakona o ratifikaciji Istambulske deklaracije te poziva sve parlamentarne stranke da to podrže. Premijer Plenković je, pak, još 25. studenoga 2016. dao punu potporu ratifikaciji deklaracije Vijeća Europe. Ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Ana Murganić (HDZ) upravo je zamolila stranačkog kolegu na mjestu predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića da temu ratifikacije uvrsti na dnevni red parlamenta. Što radi HRT? Dopušta svojoj skeneristici da u neobjektivnom prikazu pisanja stranih medija sabotira vlastitu državu za račun konzervativne isključivosti klerikalnog jednoumlja? I to na javnom servisu. I s kruhom je to – neprobavljivo. U Glasu Koncila nije, pa nije zgorega da joj netko odgovoran s Prisavlja pomogne pronaći put u redakciju vlč. Ivana Miklenića.

Skorašnji referendum u Kataloniji o odcjepljenju te najbogatije španjolske pokrajine od matične države također nije hit-tema bez koje HRT-ovi pretplatnici ne mogu spavati dok ne čuju od Vidović-Krišto kako narodi imaju pravo na osamostaljenje, kao što je i RH imala pravo izaći iz „totalitarne Jugoslavije u kojoj je bila neravnopravna“. Vidović-Krišto s negodovanjem spominje svjetskog teniskog asa Rafaela Nadala, koji podržava zabranu odcjepljenja Katalonije odlukom Ustavnog suda Španjolske te se pita koje će javne osobe svjetskog ranga podržati Katalonce, jer „oni ni po koju cijenu neće odustati od referenduma“ makar je zaprijećeno uhićenjem oko 400 katalonskih gradonačelnika. Je li se Karolina Vidović-Krišto, prije no što se ukazala na tv-ekranu, savjetovala u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova o službenom stajalištu RH u katalonskom slučaju? Nije.

A HRT je državna medijska kuća – ono javna je epitet u koji ionako nitko ne vjeruje – pa sve što s Prisavlja ide u eter i na tv-zaslone smatra se u svijetu i kod kuće državnim stajalištem. Dakle, privatno istrčavanje pred diplomatsko rudo službenog Zagreba može nanijeti znatnu štetu i HRT-u i hrvatskoj vanjskoj politici. Koja je jest nevjerodostojna, netransparentna, nekoordinirana i bez kontinuiteta, ali ipak…

Hrvatska ne oskudijeva novinarima tipa Karoline Vidović-Krišto, i neka ih, neka se bore za svoju koricu kruha u ovom nemilosrdnom svijetu, ali zaboga ne na HRT-u, ma kakav bio i ma tko njime upravljao. Talentirani novinar znat će inteligentno prodati i osobno stajalište koje se nekom ili nikom ne mora svidjeti, ali to će uvijek (u)činiti profesionalno i s mjerom za dobar ukus. Neprofesionalno i čak ratoborno forsiranje konzervativnog jednoumlja debele manjine u inat svemu i svima nema veze ni s talentom niti inteligencijom. Na javnom je mediju iritantno i odbojno. Velika je mana mnogih što su iz dijaspore – po „domoljubnom“ i kriteriju „pravih krvnih zrnaca od stoljeća sedmog“ – zapasali javni prostor, a kritično su ne-svjesni i mjesta i vremena svog angažiranja u domovini svojih predaka. Naime, učili su i odgajali se za Hrvatsku kakve više – nema. Iluzija može biti pogubna za mentalno zdravlje, a time i sjeme velikog osobnog i kolektivnog zla.