Kad sam sebe izgubiš, ili prodaš, nikakav ti dokument ne može pomoći da se nađeš

Izdvajamo

• Ako današnja Bosna neće da pamti svoj rodni list, onda to nije zato što ne znaju kada je ispisan, već zato što valja ispisati i ovjeriti neke druge rodne listove i datume rođenja. Današnji »banovi«, eto zato, ne žele ni postojanje onog dana državnosti Bosne i Hercegovine, upisanog u istoriju 1943., a kamo li onog od prije osam stoljeća, ili deset. Tadašnje jedno ime, jedan jezik, jedan »ban«, jedan grunt, jedna dobrohotnost prema susjedima...jedna istina o svemu tome – neće proći!

Povezani članci

• Basara: Vučić krenuo Tadićevim stopama?!
• Okvir u kojem živimo
• U Sarajevu danas razgovori o krizi u Agrokoru
• Hrvate za svijet boli lijevi testis
• Kustin prijemni ispit za nebeski narod
• OTAC NA SLUŽBENOM PUTU

Istorija kaže da se minulog utorka, 29. avgusta, napunilo 828 godina otkako je napisana i objavljena Povelja bosanskog bana Kulina. Na starobosanskom narodnom jeziku i ćiriličnim pismom bosančicom, uz verziju i na latinskom jeziku, bosanski vladar je izdao diplomatski dokument od jedne stranice dubrovačkom knezu Krvašu, ili Gervaziju, i ostalim Dubrovčanima koji, prema prevodu glasi:

»U ime oca i sina i svetog duha, Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovačkim pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.«

Uz ove riječi je i pribilježba pisara: »Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja…«

Istoričari se ovim povodom, uglavnom, slažu da je riječ o prvom diplomatskom dokumentu izdanom od strane jednog vladara Bosne knezu, vladaru druge države. Niko nikada nije mogao osporiti od tada do danas postojeću izreku koja je u narodu oslikavala doba kada je ovakav dokumenat mogao biti sačinjen, a koja glasi: »Od Kulina bana i dobrijeh dana…« Malo je ko pokušao, mada je bivalo i toga, negirati stoljećima kasnije činjenicu da je Povelja rodni list bosanske državnosti i kapitalni dokumenat u istoriji ovdašnjeg jezika. Vidljivo je da je Bosna u dvanaestom stoljeću imala za ona vremena uređenu državu i instituciju suverenog vladara, da se ne ide i do stoljeća desetog, u vezi sa čime također postoje dokazi.

Naravno, kao i kroz cijelu istoriju postojala su razna prisvajanja te realnosti, posebno one o jeziku, i pored činjenice da na samoj Povelji postoji odrednica »bosanski«. Činjenica je, tragom Povelje dokaziva, da je postojala organizovana trgovina sa susjedima, da su odnosi sa Dubrovnikom bili prijateljski a takvi su ostali kroz stoljeća, da je na tadašnjem banovom dvoru postojala pisarska kancelarija.

Sudbina Povelje je danas poznata. Neupitno je da postoje njena tri primjerka od kojih je jedan u Rusiji, u Sankt Peterburgu otuđen na pijaci u Dubrovniku u 19. stoljeću, a dva u Državnom arhivu u ovom gradu.

Mnoge su verzije o tome koji je primjerak original a koje su kopije. Važno je da je riječ ne samo o najstarijem očuvanom bosanskom dokumentu već i najstarijem državnom dokumentu kod svih južnoslavenskih naroda i država. Povjesničari se slažu da su sva tri primjerka bila napisana u isto vrijeme u skladu sa običajem da se takvi dokumenti rade u četiri primjerka (četvrti nikada nije pronađen), što im daje punu i jednaku istorijsku vjerodostojnost.

Ovo su osnovne činjenice uglavnom ponovljene kao i lani i minulih godina u isto vrijeme u rijetkim tekstovima kojima se savremena Bosna i Hercegovina sjetila kapitalnog datuma iz svoje zaboravljene, ili sve više i sve češće negirane »genetike«.

Naravno, uz svu neprimjerenost bilo kakvih poređenja sa vremenima što nas dijele od Kulina bana evo duže od osam stoljeća, puke tužno-šaljive i nepretenciozne misli došunjaju se čovjeku danas ovim povodom spontano. A prije svega i sada normalni osjećaj da ona legendarna o »dobrijeh danima« odavno već ne važi.

Nekoliko činjenica u vezi sa ovim je očigledno. Današnji vakat u kojem se skoro neprimjećeno pomenuo ovaj 828. istorijski rođendan obilježen je mnogo znakovitije, recimo, glasnom izjavom ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine Draga Mektića: »Ima li iko normalan u ovoj državi?! Ni Hitchcock ne bi mogao izrežirati stvari koje se dešavaju u BiH…«

I zblanutost iskazana pri tome mu je sasvim opravdana. Frustracija se više i ne tiče samo jedne dimenzije ovdašnje realnosti već svekolikog raspada onoga što su trebali biti »dobri dani« nove države. O tome se danas više niko čak i ne laže. Osim onih kojima to prevarantski treba, ne bi li imitirali banove u svojim malim iscjepkanim atarima.

Podjednako je zanimljiva i vidljiva nježno-romantičarska naivnost šačice učesnika rijetkog skupa u Sarajevu povodom rođendana banovine Bosne, pod nazivom »Za Kulina bana i dobrijeh dana – 828. godina Povelje Kulina bana«. Tribinu je upriličilo Udruženje bosansko-turskog prijateljstva »Bosfor«(?!) Nije ni Akademija nauka, ni Univerzitet, ni neko ministarstvo kulture, bilo koja »bosanska« institucija, pa ni politička partija što se kiti do besvijesti »bosanstvom…« Da se ne pominju, naravno, oni u čijem se okrilju dogovaraju pljuvanja zastave, himne, jezika i svega što određuje makar i formalnu legitimaciju države Bosne i Hercegovine.

Namjera sarajevskih patriota »Bosfora« je bila čestita i u okviru aktuelnih povijesnih sentimenata. Lukavost mudraca sa pravog Bosfora sa kojima Bosna Kulina bana istorijski nije imala nikakve veze, stvar je prihvaćene političke realnosti.

Sjećanja i zaboravi odavno nisu stvar fakata i istorijskih činjenica već manipulativne mudrosti u skladu sa interesnim trendovima. U tome, opet na narodno-poslovičnom nivou – ko prvi djevojci, njemu djevojka.

Ako današnja Bosna neće da pamti svoj rodni list, onda to nije zato što ne znaju kada je ispisan, već zato što valja ispisati i ovjeriti neke druge rodne listove i datume rođenja. Današnji »banovi«, eto zato, ne žele ni postojanje onog dana državnosti Bosne i Hercegovine, upisanog u istoriju 1943., a kamo li onog od prije osam stoljeća, ili deset. Tadašnje jedno ime, jedan jezik, jedan »ban«, jedan grunt, jedna dobrohotnost prema susjedima…jedna istina o svemu tome – neće proći!

Možda je danas malo blesavo ovo ovako povezivati, ali eto, nije van pameti ni ona ministrova, ima li normalnih u današnjoj državi. Ima, ali je ta normalnost sa druge strane pameti. Evoluiralo se civilizacijski pa je tako kako je.

Članovi »Bosfora«, eto, u najboljoj namjeri protiv surovog aktuelnog identitetskog naloga – mi zvanično opredjeljeni kao Bosanci i Hercegovci u BiH smo statistički »ostali« – okončali su svoju pomenutu tribinu dirljivim prijedlogom »svim građanima BiH da se ubuduće 29. avgust obilježava kao Dan domovine«. Profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Senadin Lavić kazao je da se ovim obilježavanjem pokušava »u identitetskoj historiji ukazati koliko je Povelja važna za današnju državu i društvo u BiH…« Eto zato se onaj predloženi Dan domovine odnosi na sve ljude koji su rođeni u Bosni, koji žive tu, bez obzira na njihovu etničku, religijsku, političku opredjeljenost…«

Žao mi je što ne mogu – a volio bih da mogu – podijeliti sa profesorom spoznaju o tome šta je sve danas već nemoguće ovdje normalno povezati, i na nivou organizacije »Hitchcock države« i na nivou politički uzgojene društvene realnosti«…Bez obzira na etničku, religijsku, političku opredjeljenost… Slično je i sa tačnom konstatacijom predstavnika Hrvatskog narodnog vijeća BiH Maria Pejića koji je na istoj tribini kazao kako je »žalosno da djeca u BiH više znaju o kralju Arturu i kraljeviću Marku nego o Kulinu banu…I da umjesto da budu ponosni na Povelju Kulina bana koja je simbol državnosti, slave godišnjicu Herceg-Bosne, simbola razaranja BiH…«

Tako se nekako, eto, Kulin ban prošetao ispotiha kraj Bosanaca i Hercegovaca, uz pomoć dalekog »Bosfora« i njegovih »Bosanaca« ovdje, te uz one što su u rezultatima popisa »ostali«. Naravno, i uz još neke iz tri »konstitutivna naroda« koji za dokument znaju, ali ga vidjeti ne mogu.

Povelja nije tamo gdje se rodila. Nova Bosna odavno je već ne traži onako iz srca, zajednički. Eno su i original Daytonskog sporazuma iz Pariza, potpisanog decembra 1995. godine, već negdje izgubili, ili ga neko nekome prodao. Kamo li onda rodni list od prije osam vjekova…

A kad sam sebe izgubiš, ili prodaš, nikakav ti dokument ne može pomoći da se nađeš. Tako je od Kulina bana do današnjih, loših dana.

Novi list