Muslimanske diktature: Građani svijeta druge klase

Povezani članci

• Sto godina od genocida nad Jermenima
• Pariz želi da budžetska disciplina Unije bude van snage i 2021.
• Pola svjetskog bogatstva pripada jednom postotku stanovnika
• Talibani traže hitnu humanitarnu pomoć za Afganistan
• Lažne vijesti glavno oruđe češke predsjedničke kampanje
• Unutar Francuske katoličke crkve djelovalo tri hiljade pedofila od 1950. godine

Foto: Reuters

Ensaf Haidar bori se godinama za oslobođenje svoga supruga, uhapšenog saudijskog blogera Raifa Badawija.

Uredio: Ešref Zaimbegović

Posljednjih godina zapadne zemlje su počele drugačije shvatati muslimanski svijet. Najednom su prepoznali složenost društva tamo gdje su dugo vidjeli samo zatvorenu i konzervativnu zajednicu. Ono što sigurno nije bilo iznenađujuće je činjenica da muslimanski svijet sa mnogobrojnim kriznim žarištima i ratnim događanjima, u kojima islam nerijetko stoji u centru konflikta, stvarno odaje zabrinjavajuću sliku. I još: najkasnije sa hrabrim otporom blogera Raifa Badawija saudijskom režimu, za što je kažnjen sa deset godina zatvora i hiljadu udaraca bičem, izgledalo je iznenada kao da je arapski i muslimanski svijet dobio novo, do tada nepoznato lice.

Globalizacija informacija i ideja u posljednjih dvadeset godina igrala je u ovom zaokretu značajnu ulogu. Ona je bila za mnoge stanovnike muslimanskog svijeta katalizator, koji ih je pokrenuo da teže za emancipacijom i samoprosvjećenjem. Imali smo sreću da pripadamo generaciji koja je mogla posmatrati kako digitalni mediji polako ruše zidove cenzure u arapsko – islamskom području. Vremena u kojima je država autoritarno određivala šta ljudi smiju čitati su danas u mnogim dijelovima svijeta prošlost – uprkos pokušaja u mnogim zemljama da se cenzura održi. Da li će ovaj zaokret biti uspješan neizvjesno je i još nesigurno. Jer internet je raširio nove ideje ali do sada nije doveo do formiranja stabilnih institucija i političkih grupa koje bi pomogle u realizaciji novih razmišljanja. Danas internet koriste i autokrati i teroristi u svoje svrhe.

Hrabro sukobljavanje sa literaturom i naukom

Mentalno je to jedno oslobađanje. Kritičke knjige, koje su predstavljale prijetnju za autokrate i zato su bile cenzurisane ili zabranjene, mogu se sada bez problema nabaviti i čitati. Globalizacija ideja i razmišljanja nije stvorila samo most između muslimanskog i ostalog svijeta nego i između nas samih i naše prošlosti. Ljudi najednom mogu čitati djela Kanta, Frojda i Ničea i kritički se postaviti prema misliocima zlatnog doba islama. Ti mislioci su u starim školskim knjigama bili često iskrivljeno predstavljeni da bi se učenici doveli u zabludu. Religiozna skepsa nekih velikih filozofa bila je prešućena. Dobar primjer za to je Ibn Rušd, poznat pod imenom Averroes (1126. do 1198.), koji je davao prednost grčkim filozofima pred koranskim spisima i koji je smatrao da se religiozni spisi „trebaju ponovo alegorijski interpretirati ako stoje u konfliktu sa saznanjima filozofa kao što je Aristotel“. Kod nesuglasica u interpretaciji treba po Averroesu da pobjedi racionalnost.

Ovo hrabro sukobljavanje sa prošlošću i sadašnjošću filozofske literature i nauke inspirisalo je mnoge ljude da podignu svoj glas. Ukratko: zahtjev za univerzalna ljudska prava ne bi bio moguć kada ne bi postojao internet kao oruđe kulturne razmjene i globalizacije.

Reakcionarne snage nisu bile posebno oduševljene ovim tehnološkim napretkom i novim mogućnostima. Na primjer islamisti rade sve da svaki pokušaj zahtjeva za univerzalnim ljudskim pravima označe kao strani, imperijalistički plan za borbu protiv islama i kulturnu kolonizaciju muslimana. Abdul Aziz bin Baz, nekadašnji veliki muftija Saudijske Arabije, napisao je na primjer knjigu u kojoj osuđuje navodni imperijalistički napad na muslimanski svijet. On je vidio „podsticanje učenja zapadnjačkih jezika i otvaranje zapadnjačkih univerziteta u muslimanskom zemljama kao sredstvo kojim Zapad želi da proširi svoje ideje i nazore.“

Hamas i Hezbolah kao „prijatelji“

Oni hrabri ljudi koji u reakcionarnim oblastima vode borbu bivali su izopšteni, hapšeni, progonjeni i napadani kao izdajice vlastite kulture. Ove optužbe uglavnom dolaze od islamista kod kojih nije začuđujuće odbijanje napretka i modernizacije. U njihovoj mržnji prema Zapadu i renesansi dobijaju međutim često podršku od onih frakcija zapadne ljevice koje zastupaju kukturni relativizam i muslimane u cjelini uzimaju u zaštitu kao ugnjetavane žrtve zapadnog imperijalizma. Oni smatraju da čak i u islamistima mogu naći partnera u borbi protiv globaliziranog Zapada. Jedan primjer za ovu poziciju je i šef britanske laburističke partije Jeremy Corbyn koji terorističke organizacije Hamas i Hezbolah označava kao „prijatelje“.

U svome eseju „Ubilački identiteti“ francusko-libanonski autor Amin Malouf, već na početku novog milenijuma, kritikuje način na koji mnoge zapadne vlade, upravo u Evropi, tolerišu i previđaju povredu ljudskih prava u određenim zemljama. Za to je od mnogih kritikovan kao evrocentrista, čovjek koji sve vrednuje na osnovu evropskih normi. Sam Malouf  je tada zamolio da ga „posmatraju kao nekoga ko pripada istom čovječanstvu i nije građanin druge klase“. Ovaj koncept „građanina svijeta druge klase“ precizno opisuje kako kulturno relativistički ljevičari vide ljude drugih kultura. Oni označavaju svakoga, koji kao Malouf traže univerzalna ljudska prava za sve bez obzira na kulturu, religiju ili porijeklo, kao evrocentristu. Ovo fetišiziranje religije i kulture na račun ljudskih prava završava na tome da se uguše težnje za univerzalnim moralom, koji za svakoga sadrži isti standard, bez obzira iz kojeg kulturnog kruga dolazi ili kojoj religiji pripada. Još gore: sa takvom argumentacijom legitimiraju se i najgore antizapadnjačke diktature i teokratski režimi i njihovo povređivanje ljudskih prava je ignorisano ili čak relativizirano.

Ograničenje na „biti musliman“

Kad su iranske žene 8. marta 1979., manje od tri sedmice nakon iranske revolucije protestovale protiv pokrivanja glave i islamskih zakona, jedna od najjačih parola je glasila: „Nije zapadnjačko, nije istočnjačko, to je univerzalno!¨ Ovu parolu danas koriste mnogi mladi muslimani. Univerzalnost ne odvaja Zapad od Istoka, puno više ona približava Okcident i Orient, muslimansku filozofiju jedanaestog stoljeća i filozofiju evropske renesanse. Jesmo li dakle spremni da ljude koji žive pod teokratijom uzeti u obzir kao dio čovječanstva? Ili ćemo i dalje doprinositi njihovoj patnji time što ćemo ih, kao i njihove muslimanske vođe, ograničavati na njihovo muslimansko biće.

Odgovor nam ne treba praviti problem, posebno pošto trenutno lijevi i desni demagozi pokušavaju da iz djelimičnih propusta etablirane politike prave kapital i pokušavaju rasplamsati borbu između globalista i antiglobalista. U takvoj situaciji u obavezi smo da branimo univerzalne vrijednosti protiv antiglobalista svih boja.

faz.net