Boris Buden: Historijski debakl

Izdvajamo

• Ako se nastavi kao do sada, do kraja ovog stoljeća hrvatski narod će se biološki prepoloviti, ostat će samo starci bez penzija, mladi ljudi bez budućnosti, radnici koji rade za kikiriki i nostalgija za maršalom Titom. Tuđmanu je uspjelo ono u čemu su partizani spriječili Pavelića - samouništenje vlastitog naroda.

Povezani članci

• Zlo pred kojim čovjek nema riječi
• TITO I STRAŠNI U ZVONU
• Neodoljivi Mavro el Greko
• Esad Bajtal: Mi smo po svojoj autentičnosti Bosanci i ne možemo biti ništa drugo
• Pogled na Stari most
• Bauljanje po devedesetima

A što se države tiče, ona je odavno napustila iluziju interveniranja u tu stvarnost u smislu nekog općeg, društvenog interesa. Došlo je vrijeme da se otvoreno zapitamo trebamo li uopće takvu državu ili je ona samo još jedna identitetska iluzija. Socijalno do kraja ispražnjena politička ljuska jednog iluzornog nacionalnog identiteta koja postoji samo još u interesu privilegiranih

Kad bismo svodili račune, uza sve što nam se dogodilo i što nam se događa, što smo postigli i što još nismo, kakva bi bila vaša ocjena hrvatskog društva danas, nakon 25 godina samostalnosti i neovisnosti?

– Četvrt stoljeća dovoljno je dugo razdoblje da bi se mogla ispostaviti bilanca, a ona je više nego porazna. Može se opisati samo jednom frazom – historijski debakl. Ne samo da obećanja hrvatskih nacionalista iz devedesete nisu održana, oni su, štoviše, upropastili i ono što su naslijedili od Jugoslavije i jugoslavenskog socijalizma – solidnu materijalnu, kulturnu i socijalnu bazu za odlučujući napredak nakon uklanjanja, kako se tada činilo, jedine prepreke koja je dijelila hrvatski narod od svijetle demokratske budućnosti, takozvanog komunističkog totalitarizma. Uzmimo kao primjer suverenost.

Iz današnje perspektive jasno je da 1990. ne samo što nije ostvarila tisućljetni san o državnoj suverenosti, nego se čak može reći da se taj san pretvorio u realnu moru. U mjeri u kojoj fraza o hrvatskom narodu i njegovoj tisućljetnoj državotvornosti uopće ima smisla, razdoblje socijalističke republike Hrvatske u okviru titoističke Jugoslavije njezin je najviši doseg. Nikad prije i nikad poslije hrvatski narod neće uživati toliko suverenosti kao tada. Hrvatska je danas u ekonomskom, političkom i kulturnom smislu gotovo beznačajna kolonija na periferiji takozvanog euroatlantskog imperija, koji je i sam zahvaćen dubokom krizom, imanentnim procesima dezintegracije, historijske regresije i provincijalizacije.

U Hrvatskoj kriminalno kompradorske elite, koje osim svojih privatnih reprezentiraju interese samo još svojih euroatlantskih gazda, nisu danas više u stanju svome narodu, koji navodno beskonačno vole ni obećati bolju budućnost. Ako se nastavi kao do sada, do kraja ovog stoljeća hrvatski narod će se biološki prepoloviti, ostat će samo starci bez penzija, mladi ljudi bez budućnosti, radnici koji rade za kikiriki i nostalgija za maršalom Titom. Tuđmanu je uspjelo ono u čemu su partizani spriječili Pavelića – samouništenje vlastitog naroda.

Zvučite odveć apokaliptično, osobito kad je riječ o Tuđmanu, no vratimo se na problem nacionalnog identiteta, napose u kontekstu globalizacije. Što s njim, identitetom?

– Globalizacija zapravo potiče identitetsku politiku. Narodu koji je ostao bez svega, svojih tvornica, hotela i banaka, svojih prirodnih resursa i javnoga dobra, svoje socijalne države i političke suverenosti ostaje samo još iluzija zvana identitet, koja se politički artikulira u ekstremno desnoj radikaliziciji tradicionalnog nacionalizma, dakle u različitim formama rasističke i neofašističke mobilizacije, odnosno u kulturnoj sferi u svođenju cijele kulturne prakse na identitetsku funkciju. U tom smislu teba shvatiti Hasanbegovićevo ustaštvo. On se kao bivši ministar kulture i danas kao političar nameće kao apsolutni hegemon cijele simbolične dimenzije društvenog života u Hrvatskoj, kao neka vrsta nacionalnog nadkustosa koji kulturu, odnosno cijelo polje simbolične reprezentacije rekreira kao muzej identiteta, kao instituciju čija se jedina svrha sastoji u tome da očuva nacionalni identitet u njegovoj apsolutnoj čistoći, dakle bez stranih elementata, srpskih, jugoslavneskih, komunističkih ili bilo kojih drugih. To je moguće samo tako da se retroaktivno kreira sasvim nova, čista i neproturječna prošlost.

Zato on danas, umjesto Tita i njegovih partizana, mora napokon pobijediti u Drugom svjetskom ratu. Ali naknadna simbolična pobjeda u prošlosti ne isključuje poraz u današnjoj historijskoj realnosti. Naprotiv. u tome se i sastoji suvremeno ustaštvo, ne u ustaškim kapama i u “za-dom-spremni”, nego u paradoksu da je dobilo Drugi svjetski rat, ali izgubilo Domovinski, dakle u tomu da je uspjelo ponoviti ustaški poraz, to jest konačno, dakle ovaj put nepovratno, upropastiti vlasititi narod.

Tranzicija iz socijalizma u kapitalizam – kako smo se snašli na tome putu u posljednjih 25 godina?

– Temeljni učinak, odnosno historijska legitimacija takozvane postkomunističke tranzicije, kako kod nas tako i u drugim zemljama bivše istočne Europe, sastoji se u bezuvjetnoj i bespogovornoj integraciji cijelog tog postkomunističkog prostora u globalni kapitalizam. Da je ta integracija obavljena po logici neoliberalne transformacije, znači samo to da u procesu njezine realizacije nije samo demontirana takozvana socijalna država, plod stogodišnje borbe radničke klase koji je u razdoblju industrijske moderne, kako na Zapadu tako i na Istoku, garantirao relativnu socijalnu stabilnost industrijskih društava, nego je i uništeno i društvo kao takvo, dakle društvo kao politički, ekonomski, kulturno odnosno čak psihološki relevantni faktor. Pojam “hrvatsko društvo” fraza je bez realnih učinaka. U Hrvatskoj žive Hrvatice i Hrvati, njihove obitelji, žive poduzetnici, radnici, penzioneri, sirotinja i bogataši, ali oni svi skupa ne čine više nikakvo društvo. Tu čak nije riječ ni o klasnoj podjeli. Iako se društvo klasno raspalo, odnosno propalo u ponor klasnih razlika, ne može se govoriti o nekakvim formiranim društvenim klasama koje bi mogle stupiti u neku političku interakciju, bilo u smislu sukoba bilo u smislu kompromisa. Kapitalisti, u čijim je rukama sudbina hrvatskog naroda ne stanuju u Hrvatskoj. A ono što nam se pričinja kao domaća kapitalistička klasa ili su njihove tragikomične karikature ili njihovi lokalni namjesnici, egzekutori njihove volje, ukratko, goniči robova.

Postoje li regionalni antagonizam između juga, sjevera i istoka RH, i, ako postoji, čega je on posljedica?

– U istom smislu kao što sam već naglasio treba sagledati i te lokalne regionalne razlike, koje su posljedica kaotične dezindustrijalizacije i integracije u globalni kapitalizam. One su učinak svođenja ekonomske aktivnosti na manje-više jednu jedinu industrijsku granu koja ovdje, osim države kao poslodavca, još uvijek funkcionira, a to je turizam. Pri čemu se ne zna je li činjenica života u turističkoj destinaciji više privilegij ili prokletstvo. Dok neki više u rentijerskom nego u poduzetničkom smislu još uvijek uspijevaju pristojno preživjeti, drugi su prepušteni sezonski i socijalno prekarnoj egzistenciji jeftine radne snage u sferi turističkih usluga. A što se države tiče, ona je odavno napustila iluziju interveniranja u tu stvarnost u smislu nekog općeg, društvenog interesa. Došlo je vrijeme da se otvoreno zapitamo trebamo li uopće takvu državu ili je ona samo još jedna identitetska iluzija. Socijalno do kraja ispražnjena politička ljuska jednog iluzornog nacionalnog identiteta koja postoji samo još u interesu privilegiranih. (D.J.)

Dr. phil. Boris Buden, teoretičar kulture, filozof, publicist i prevoditelj, predavač na Bauhaus-Weimar Universitätu

 Glas Slavonije