Besima Borić: Pismo mojoj poznanici Katici

Povezani članci

• Odlazak argentinskog genija
• Aleš Debeljak: Negdje između
• ZVONIMIR NIKOLIĆ: SAVREMENA PRIČA O INDIJANCIMA
• Zemun Polje i Trebinje
• Sjećate li se korone?
• Drago Bojić: Hrvatska predsjednica daje opasne kvalifikacije bh. društva koje su netočne

Foto: Agencija DAN

Rekla si da lijeve snage zloupotrebljavaju djecu i da one stoje iza njihove pobune. Dao bog da je tako, ali nije, draga Katice. Mi IH PODRŽAVAMO, NARAVNO, ali niti smo ih upotrijebili niti zloupotrijebili. Saznali smo za ovo kad su se djeca pobunila. Zašto ih omalovažavaš i ponižavaš?

Draga Katice, znamo se dugo, zajedno smo pohađale bezbroj seminara i radionica na temu ženskih prava i unapređenja ravnopravnosti spolova, načina kako obezbijediti da žena bude više na mjestima odlučivanja i tako to. Neki to zovu ženske priče, a ja mislim da su jako važne razvojne priče.

Ako sam išta naučila, naučila sam da se u društvu nejednakosti ne može očekivati ravnopravnost, pa ni ravnopravnost spolova. Mislila sam da smo to sve mi shvatile i da naš interes za ove teme nije turistički i ne znam kakav, nego suštinski, kako bismo stvari mijenjale. Gledajući tvoje poteze danas, kada kao ministrica u Vladi imaš određenu moć, shvatam da smo džaba krečile.

Naravno, dolazimo iz različitih stranaka. Događalo se da se ponekad naši ženski interesi ne poklope sa interesima stranke, pa smo imale muke da to objasnimo našim saveznicama iz ženskih organizacija. Naravno i sebi samima, takođe.

Bile smo dovoljno solidarne, pa i pristojne da jedna drugoj ne spočitavamo različite stavove o pojedinim pitanjima, a zvale smo to ženskom solidarnošću. A zapravo je to lažna solidarnost!

Kad ste ti i tvoje drugarice odbile da glasate za Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji i za Zakon o transplantaciji organa u prošlom sazivu Parlamenta FBIH, gdje smo sjedile zajedno kao zastupnice, bila sam jako ljuta. Iza tog zasjedanja smo nas nekoliko odbile da idemo zajedno sa vama na ranije isplaniranu edukaciju parlamentarki. Organizatori to nisu razumjeli jer njima je najvažnije da im ne propadne projekt.

Slična stvar mi se dogodila na jednoj konferenciji o uvođenju ravnopravnosti spolova i rodne ravnopravnosti u školske kurikulume, a na kojoj si ti bila uvodničarka. Desilo se to nekako ublizu nakon tvoje odluke da kao ministrica obrazovanja u SBK uvedeš dva prosvjetno-pedagoška zavoda. Rekla sam organizatorici da želim to komentirati i napasti, a ona me zamolila da to ne činim, zaboga da konferencija ne dobije drugi tok. I tako ja nisam ništa rekla. Ne krivim tebe. Krivim sebe. A sad kad si ovoj sjajnoj jajačkoj djeci rekla da su nečiji instrument, da su zloupotrebljeni, odlučila sam da ti se obratim. Dao bog da međunarodna zajednica ima ovakve mehanizme, pa da svi mladi, pa da svi ljudi u ovoj BIH ustanu protiv nacionalnih podjela, segregacije i diskriminacije. Rekla si da lijeve snage zloupotrebljavaju djecu i da one stoje iza njihove pobune. Dao bog da je tako, ali nije, draga Katice. Mi IH PODRŽAVAMO, NARAVNO, ali niti smo ih upotrijebili niti zloupotrijebili. Saznali smo za ovo kad su se djeca pobunila. Zašto ih omalovažavaš i ponižavaš? Da li mi koji smo u politici dugo mislimo da niko drugi ne može smisliti ništa pametno i bolje nego mi, političari. Da li ne vidiš da su se ova djeca spontano pobunila i sami, vjerovatno, iznenađeni koliki su interes izazvali? A potpuno si u pravu kad kažeš da je ovu nakaradu koju zovemo “dvije škole pod jednim krovom” smislila međunarodna zajednica! A politika tvoje stranke i nekih njima sličnih jedva dočekala! Izgleda da je međunarodna zajednica shvatila kakvu je glupost uradila, pa krenula podržavati ovu djecu. Ali vi nikako da shvatite. Agresivnije nego ikad ranije vučete poteze koji treba da nas potpuno podijele i konačno dokrajče.

A šta ćemo, Katice, sa ravnopravnošću spolova? Kako da je integriramo u politike podjela I nejednakosti? Šta ćemo, Katice, sa našom djecom koja nam odoše van svoje domovine da služe drugima? Šta ćemo sa našim komšilukom, sa našim prijateljima? Šta da odgovorim poznanicima koji me pitaju da li smo se mi zalagali da ovakvih žena bude više na mjestima odlučivanja?

Da odemo svi malo u disko, prođuskamo, preznojimo se, ohladimo glave i kažemo da je dosta?

Uvijek sam nekako naivno mislila da kad nas žena bude više na mjestima odlučivanja da ćemo svijet okrenuti, vratiti dostojanstvo ljudima, usaditi ljubav prema domovini BIH, urediti sistem da svi ljudi uživaju u plodovima svoga rada, raditi na istinskoj ravnopravnosti i tako dalje.

Ovako, izgleda da smo šetale od seminara do konferencije, od planine do mora i završile u praznom disku. Možda se i tako stiže u Europu, ne znam.