ENG
Tomislav Jakić: Srce moga grada
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
Izdvajamo
- Zagreb se budi i Zagreb pamti, a njegovo srce kuca sve glasnije i sve jače. I potpuno je nevažno što će i kako odlučiti gradske vlasti ili pak oni na Markovom trgu (da Pantovčak i ne spominjem). Povijest se može falsificirati neko vrijeme i u nekim segmentima, ali cijela povijest i trajno – ne može, to neće ići. Svi mi koji smo desetljećima prolazili preko Trga maršala Tita, prolazit ćemo preko njege i dalje i tako ćemo ga i dalje nastaviti zvati, bez obzira na to kakve table trenutni vlastodršci objesili na kuće na uglovima. Važno je samo jedno: da što veći broj mladih shvati kako to s naše strane nije dug nekoj bolećivoj nostalgiji za vremenima kada smo bili mladi, pa nam se sve činilo boljim, nego dug, zapravo obveza prema povijesti, prema činjenicama, prema onome što se doista dogodilo i događalo. Zapravo i dug prema našim potomcima. Oni moraju znati u kakvome gradu žive, oni moraju čuti i osjetiti njegovo srce.
Povezani članci
Malo srce Zagreba, srce na transfuziji, zakucalo je jače i glasnije uz zgradu Hrvatskog narodnog kazališta, na Trgu maršala Tita. Zakucalo je usprkos onima koji bi tome trgu htjeli oteti njegovo ime (što ga nosi dulje od sedam deseljeća), a koji bi time zaokružili projekt započet odmah po uspostavljanju višestranačkog sustava, projekt prekrajanja, odnosno falsificiranja hrvatske povijesti i brisanja iz te povijesti svakog spomena na herojsku antifašističku Narodno-oslobodilačku borbu, na njezine protagoniste i na čovjeka koji je tu borbu uspješno vodio i završio pobjedom, zaradivši – čak i po riječima nacista, njegovih najžešćih neprijatelja – titulu maršala (izjave Hitlera, Himmlera i Goeringa zabilježene su i domaći ih falsifikatori povijesti ne mogu ukloniti, koliko god da bi to željeli). Pamti probuđeno srce Zagreba, mojega Zagreba, Maršala i njegove posjete, pamti napr. kako je odmah nakon velike poplave početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća došao da se osobno uvjeri o tome kakvo je stanje, a pamti i to da je nakon toga posjeta podignut nasip uz Savu i Zagreb nikada više nije bio poplavljen. Pamti Zagreb i brojne strane državnike koje je primao kao Titove goste i zna da je taj Tito, kojega današnji poluinteligenti (s fakultetskim titulama ili bez njih, to je svejedno) posprdno nazivaju “bravarom”, a koji je – osim što je svojim ponašanjem zadivio i britansku kraljicu – nedvojbeno bio jedan od najznačajnijih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća.
Zagreb je moj grad, grad u kojem sam rođen, u kojemu sam odrastao, u kojemu sam proveo više od sedam desetljeća života. Poznavao sam Zagreb, znao sam da je u velikom srazu naci-fašizma i antifašizma imao veliko i hrabro srce. Znao sam da je moj grad – grad heroj. I onda su došla neka druga, nova, uvjeravali su me: bolja vremena, vremena u kojima sve što je do tada bilo – nije valjalo ništa, u kojima su dotadašnje vrjednosti postale mane i grijesi i u kojima je pripadnost antifašističkom pokretu postala nešto čega se čovjek trebao stiditi i što je trebao sakrivati, ako je htio biti prihvaćen u novom društvu skorojevića, potkapacitiranih nazovi-političara i čudnih likova koji su se otvoreno i nekažnjeno kretali uskom crtom što dijeli kriminal od normalnoga života, nerijetko iskoračujući u otvoreni kriminal. U tome neobičnom vremenu srce moga grada kao da je zamrlo, doživjevši šok. A nikoga nije bilo da priskoči i da ga oživljava.
No, srce jednoga grada nije isto što i čovječje srce. Ono može prividno zamrijeti, pa da to potraje godinama. A onda se početi buditi, uz transfuziju, smanjeno doduše u odnosu na ono nekadašnje, ali srce koje počinje sve glasnije kucati. I upravo se to dogodilo sa srcem moga grada. Kada je izgledalo da su uspjeli oni koji su ga umrtvili otrovom što su ga godinama uz potporu vlasti, ili u najmanju ruku uz nespremnost vlasti da im se odupre, a uz blagoslov s oltara, ubrizgavali u vene organizma (obrazovanje, mediji, kultura), kada je – dakle – izgledalo da je veliko, antifašističko srce grada heroja, Zagreba, mrtvo, ono se probudilo. Svatko, tko je bio u predvečernjim satima 22. lipnja godine 2017. pored zgrade Hrvatskog narodnog kazališta mogao se u to uvjeriti.
I nije uopće bitno koliko je ljudi tamo bilo da proslave Dan antifašističke borbe, ali i da jasno i glasno kažu: “ne” onima koji bi trgu htjeli oteti ime maršala Tita. Nije bitno koliko ih je bilo (jer njih se nije dovozilo plaćenim autobusima, niti organiziralo), bitno je da ih je bilo. Oni, ti ljudi, stari, stariji, ali i zamjetan broj mladih, oni su probuđeno srce moga grada. Oni su ti koji tome danas još malome srcu svojom srčanošću, svojom spremnošću da se izlože, da javno iskažu svoje uvjerenje, daju transfuziju koja ga je pokrenula. I ono sada kuca. Srce moga grada kuca, usprkos svima koji s njime nemaju nikakve veze, osim što trenutno u njemu žive i koji bi ga htjeli pretvoriti u nešto što Zagreb nikada nije bio, niti ikada smije postati: u zapuštenu, provincijaliziranu selendru (da ne kažem: palanku) kojom odjekuju “novokomponirane” tzv. narodne pjesme i kojom caruje duh primitivizma, netolerancije i mržnje prema svakome tko bi bio po bilo čemu drugačiji od “propisanog modela”, duh kojemu je strana i pomisao da nešto pročita, a knjigu će uzeti u ruku samo ako je treba uništiti, jer je tiskana na ćirilici, ili se bavi “zabranjenim” temama (sve se to događalo, odnosno još se događa i o svemu tome postoje dokumentirani prikazi). Da, srce moga grada kuca, jer to nije njihovo srce, srce mraka. To je srce našega, mojega Zagreba, srce puno svjetla, ili u najmanju ruku nagovještaja da bi svjetlo moglo probiti tamu uskogrudnosti i isključivosti, da bi se moglo oduprijeti strahu što mnoge i danas tjera da postupaju na način da se sami sebe stide (“imam ženu i dvoje djece”, reći će novinar koji piše suprotno svojem uvjerenju i zakonima profesije, “imam troje djece” reći će sutkinja odvjetniku kada je upita zašto je donijela, pod pritiskom, evidentno pogrešnu presudu; oba primjera nisu izmišljena).
Malo srce Zagreba, srce na transfuziji, zakucalo je jače i glasnije uz zgradu Hrvatskog narodnog kazališta, na Trgu maršala Tita. Zakucalo je usprkos onima koji bi tome trgu htjeli oteti njegovo ime (što ga nosi dulje od sedam deseljeća), a koji bi time zaokružili projekt započet odmah po uspostavljanju višestranačkog sustava, projekt prekrajanja, odnosno falsificiranja hrvatske povijesti i brisanja iz te povijesti svakog spomena na herojsku antifašističku Narodno-oslobodilačku borbu, na njezine protagoniste i na čovjeka koji je tu borbu uspješno vodio i završio pobjedom, zaradivši – čak i po riječima nacista, njegovih najžešćih neprijatelja – titulu maršala (izjave Hitlera, Himmlera i Goeringa zabilježene su i domaći ih falsifikatori povijesti ne mogu ukloniti, koliko god da bi to željeli). Pamti probuđeno srce Zagreba, mojega Zagreba, Maršala i njegove posjete, pamti napr. kako je odmah nakon velike poplave početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća došao da se osobno uvjeri o tome kakvo je stanje, a pamti i to da je nakon toga posjeta podignut nasip uz Savu i Zagreb nikada više nije bio poplavljen. Pamti Zagreb i brojne strane državnike koje je primao kao Titove goste i zna da je taj Tito, kojega današnji poluinteligenti (s fakultetskim titulama ili bez njih, to je svejedno) posprdno nazivaju “bravarom”, a koji je – osim što je svojim ponašanjem zadivio i britansku kraljicu – nedvojbeno bio jedan od najznačajnijih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća.
Zagreb se budi i Zagreb pamti, a njegovo srce kuca sve glasnije i sve jače. I potpuno je nevažno što će i kako odlučiti gradske vlasti ili pak oni na Markovom trgu (da Pantovčak i ne spominjem). Povijest se može falsificirati neko vrijeme i u nekim segmentima, ali cijela povijest i trajno – ne može, to neće ići. Svi mi koji smo desetljećima prolazili preko Trga maršala Tita, prolazit ćemo preko njege i dalje i tako ćemo ga i dalje nastaviti zvati, bez obzira na to kakve table trenutni vlastodršci objesili na kuće na uglovima. Važno je samo jedno: da što veći broj mladih shvati kako to s naše strane nije dug nekoj bolećivoj nostalgiji za vremenima kada smo bili mladi, pa nam se sve činilo boljim, nego dug, zapravo obveza prema povijesti, prema činjenicama, prema onome što se doista dogodilo i događalo. Zapravo i dug prema našim potomcima. Oni moraju znati u kakvome gradu žive, oni moraju čuti i osjetiti njegovo srce.
Zagreb je moj grad. U njemu sam se rodio i proživio praktično cijeli život. I neće mi ga nitko uzeti. Ne dozvoljavam! Niti će mi uzeti ni moj Trg maršala Tita, bez obzira što odlučivali i odlučili. Neće! Jer, baš onda kada mi se učinilo da je srce mojega Zagreba zamrlo, ono je ponovo počelo kucati. Otkucaji su – možda – još slabi, srce ponekada preskoči, na transfuziji je, ali kuca. I kucat će sve glasnije. Srce mojega grada, grada heroja. Srce koje je zakucalo u predvečernjim satima 22. lipnja godine 2017, i to tako da ga je morao čuti cijeli grad. Ako nije – čut će ga. Srce mojega Zagreba više nikada neće utihnuti.
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
