„Sve će proći, samo će istina ostati„ /Dostojevski/

Povezani članci

• Sergio Šotrić, Mostarac koji odbija pokornost: Hrabrost zaboravljenih
• “Oda radosti” ponovo na sceni
• Mlada financijska stručnjakinja našla rješenje za problem bh. likvidnosti
• GAZDE NA RIJEKAMA Pastrva pliva preko bazenskih pločica i uz zidove mostarskih imućnika
• Plenkistan i Herceg-Bosna
• REPERTOAR NARODNOG POZORIŠTA U MOSTARU ZA 02. MJESEC 2015.

Kako to lijepo napisa, naš veliki pjesnik, mostarac, Aleksa Šantić:

„Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca“….

Kao, mostarski Sarajlija, bosanski Srbin, visoki intelektualac i živi svjedok svih prethodnih događanja u gradu Mostaru, zaista me i bole rane moga roda, te bih želio o njima i nešto napisati.

Uvijek je bilo ugodno pogledati vjekovne istorijske spomenike, koje simboliziraju ovaj grad, kao monumentalna graditeljska djela njegovih neimara, iskorak civilizacije i kulture, u nekim ranijim vremenima, kao što su to, Stari most i Crkva naša,  Saborni hram, Sv. Trojice.

Spomenici graditeljstva i kulture, vjekovni ukrasi Mostara, Stari most i Crkva Sv. Trojice 

Odoljeli su zubu vremena, kao i svim prethodnim ratovima, posebno u Drugom svjetskom ratu, ali nažalost, nisu to uspjeli u ovim agresorskim napadima, sa istoka i zapada. Varvarsko-barbarska armada, nadojena mržnjom i zlim nakanama, nacionalističkim porivima, u službi suludih ideoloških htijenja, bili su im jača strana, od bilo kakvih ljudskih, humanih ili nekih drugih interesa i potreba.

Horde zla, u oba slučaja, tzv. „crnokošuljaši sa njihovom šahovnicom„ tako ih ja nazivam, gađali su Stari most i isti je utonuo u Neretvu, ali je ponovo izronio, noviji i ljepši. Isto tako, gađali su, minirali i potom zapalili Crkvu Sv. Trojice, ali se, evo, obnavlja i uskoro će služiti svim vjernicima, Srbima, kako je to i služila, do posljednje liturgije u Sabornom hramu na cvjetni dan, nedelja 11.04.1992. godine, s  mostarskim parohom Momčilom Pejičićem.

Ova Saborna Crkva je zapaljena, 15. juna 1992. godine, od istih snaga, crnokošuljaša sa šahovnicom, tzv. pripadnika lijepe njihove, tuđmanovske agresorske armade.

Istoga dana, u tim trenucima, posmatrao sam sa prozora moga stana, upravo je okrenut ka Crkvi, kako se vatra širi i gusti dimni oblaci odlaze u visine, prema planini Velež. Jedna je moja susjetka, toga trenutka, sa terase naše zgrade, glasno povikala, neka gori, to im i treba, vjerovatno misleći na Srbe, a ne osvrćući se i na moje prisustvo na prozoru moga stana?

Ovo mi je i dalo povoda da ozbiljno razmišljam, kao građaninu srpske nacionalnosti, da li nam je ovo zaista i trebalo ili ne?

Nas, veoma mali broj Srba, je ostalo u gradu Mostaru, veliki broj je napustilo grad, zahvaljujući i pomoći JNA, u transportu na razne načine, drugi su se snalazili sopstvenim prevozom i tako su krenuli ka istoku, do krajnje destinacije boravka, da li Beograd, Vojvodina ili u treće zemlje.

Tih, zlih godina, uslijedio je i zvanični „Proglas„ od strane crnokošuljaša sa šahovnicom, u stilu i sadržaju, kako slijedi i isti je bio dostavljan na sve adrese građana Mostara:

GRAĐANI MOSTARA ?

*SNAŠLO NAS JE ZLO,

KOJE SE ZOVE SRBI.

*SNAŠLO NAS JE ZLO, KOJE SE ZOVE VOJSKA.

* IGNORIRAJTE SRBE NA ULICI,

U SUSJEDSTVU, U ULAZU,

NA POSLU, U UDRUŽENJU…

*NE PRUŽAJTE NIKAKVE USLUGE SRBIMA,

 PSIMA (NEK OPROSTE PSI)

U SRBOČETNIČKOJ VOJSCI.

*VRŠITE DIVERZIJU OBJEKATA I SREDSTAVA, KOJI

PRIPADAJU SRBIMA U VOJSCI.

*O SADRŽAJU LETKA OBAVIJESTITE

SVE SVOJE PRIJATELJE, RODBINU I POZNANIKE.

 *ONI UBIJAJU, ZAR NE!

*BOLJE I SAMI NEGO S NJIMA.

Istina je, da sam i lično ovaj tekst i sadržaj, predao glavnoj tužiteljici Haškog tribunala, gospođi Carli de Ponte, prilikom njenog boravka u Mostaru, godine 2003.

Kako se kaže, da je istorija učiteljica života i ako se dobro ne pročita i nauči, redovno se ponavlja, što je doprinijelo i mojim sugrađanima Srbima, koji su to dobro shvatili iz perioda 41-45. godina na ovim prostorima, upravo od crnokošuljaša sa šahovnicom, bivše im NDH, tvorevine, njihovih kama i progona, tako su se na vrijeme sklanjali i napuštali svoje domove.

Međutim, nesreća je i sramota, za cio srpski rod, što su iza sebe u ovom gradu ostavili i takve mrlje zločinstva, neljudskosti, zla, mržnje i sopstvenih nacionalističkih poriva, na lokalitetu  Uborka, i stradanja, nevinih žrtava, preko 100, naših komšija i susjeda, koje su na zvjerski način pobili. Ako je Srebrenica i genocid u njoj planetarnih razmjera, od istih naših sunarodnjaka srpske nacionalnosti, u vremenskim trenucima i razmjerama ovoga prostora, svakako je i ovaj slučaj Uborka, za istu takvu osudu i trajno i vječno pamćenje i odavanje pijeteta ovim žrtvama.

Crkva Sv. Trojice u Mostaru iz 1873. god. minirana i zapaljena 15.06.1992. god.

U fazi obnove i izgradnje, godine 2017.

U tim zlokobnim danima agresije na našu zemlju i naš Mostar, bila je bitna i nužna podrška i Crkve i njenih vjerodostojnika, od kojih su neki i slali poruke evanđeoske, da njihovi vjernici i sunarodnjaci u dolazećim teškim trenucima, budu dostojanstveni, hrišćani, da pokažu svoje hrišćansko, bratsko lice, i da pomognu onima kojima je ta pomoć potrebna, ali bilo je i onih drugih, što se moglo uvjeriti uz silnu slikovnu dokumentaciju, gdje su vjerodostojnici blagosiljali svoje postrojbe, koji su zatim odlazili i ubijali nevine žrtve, posebno naše dobre komšije Bošnjake, primjera je bezbroj.

Iako su sve ove tzv. „Božije kuće“, ma kojem narodu pripadale, svetinje koje se nisu smjele rušiti, jer nam je jedan Bog ili Allah ili zvan na različite načine.

Tako je i ovaj naš Saborni hram istinski bio dijamant i simbol grada Mostara, te ga danas i obnavljamo, kako bi obnovili i prijateljstvo, ostvarili pomirenje i organizovali suživot, vrijedan ljudskosti i ljubavi, kakva je nekada vladala u ovome gradu.

Međutim, kao građanin srpske nacionalnosti, kao građanin u gradu Mostaru, koji je ostao u njemu i u teškim danima, dao svoj neizmjerljivi doprinos u realizaciji i ostvarivanju mnogih normalnih aktivnosti u gradu, mogućem suživotu, od biranog vijećnika u dva saziva i njenog Predsjednika/ podpredsjednika Gradskog vijeća, od profesora koji je obrazovao generacije tehničara elektrotehničke struke, preživio sam teške dane i doživio i neviđenu golgotu, od strane istih mojih susjeda i njihovih crnokošuljaških sa šahovnicom, nacionalističkih elemenata i povampirene nacionalističke stranke HDZ –a i njenih doglavnika, po scenariju njihovog Poglavnika Franje Tuđmana, sve opisano u mojoj knjizi „Prognanik u svome gradu„.

Danas se, nad Mostarom i njegovim Srbima, nadvila i dalje jedna tamna najezda „dodikovaca„ sa uticajem i djelovanjem i ovih istih Crkvenih vjerodostojnika, sa Vladikom Grigorijem i njegovim istomišljenicima. Isti su poslušnici i realizatori nacionalističke ideologije, njihovog mentora, guslara iz Laktaša, Milorada Dodika.

Nisu se služili osnovnim postulatima iz Evanđelja, da bi u svojim Božijim služenjima propagirali, slogu svih Srba, kako to i nalaže postojeće geslo sa srpskoga grba „Samo sloga spašava Srbina„ već su sve činili da među Srbima Mostara čine razdor. Njihovi javni televizijski istupi, Dodika i Grigorija, o statusu nas Srba, ostalih u Federaciji i gradu Mostaru, a koji se nismo povinovali njhovim suludim ideolozima sa Gazimestana, psihijatra sa Pala i inih drugih, krste nas kao neke „rezervne Srbe„. U Mostaru, formiraju i svoju, paljansku Prosvjetu, pored već davno postojeće i normalne Prosvjete, kako bi mogli ostvarivati svoje recidive ideološke zaluđene matrice iz prošlih osvajačkih vremena..

Ogavno je i degutantno već postalo, bilo šta pisati i govoriti, o tome mafijašu i kriminalcu iz Laktaša, Miloradu Dodiku, ali je realna velika nesreća, što je pružio svoje hobotničke pipke „dodikovštine„ u cijelu Hercegovinu i posebno u grad Mostar, uz saučesništvo Vladike i njegovih Crkvenih vjerodostojnika.

Našao je pogodnog jarana, sličnih karakteristika i uloge kriminaliteta, diskriminatorskih radnji i pouzdanog partnera, u Draganu Čoviću, radi odbrane interesa genocidnih tvorevina i RS i famozne Herceg Bosne.

Dakle, taj isti drznik, guslar iz Laktaša, nije se nikada ni zapitao zašto mu je jaran, orguljaš iz Mostarskih bara, najurio, diskriminisao i protjerao radnike srpske nacionalnosti, kao pse, iz firme Aluminija. Zašto, u kontinuitetu sa svojim koalicionim partnerom SDA, ignoriše prisustvo predstavnika Srba, bilo kojim dogovorima i razgovorima o statusu grada Mostara, kao i Srba u njemu, kao naroda koji u ovom Kantonu još uvijek nije konstitutivan. Zašto?

Dakle, lukavi mu latin u sred Banje Luke, prodaje m..a za bubrege, brinući se za srpske interese u strukturama vlasti, kao i u izbornim aktivnostima i zakonskim aktima. Da li je, moji poštovani građani Srbi iz RS-a, taj vaš suludi guslar i luckasti Mića iz Laktaša čitao istoriju, da li svjesno odlazi u Jasenovac i dolazi u Mostar, da bi tamo pričao neke bajke i pričice za malu djecu, jer mu interese njegovih Srba „dodikovaca„ u gradu Mostaru čuva orguljaš, Dragan Čović i njegov HDZ. Godinama ima svoju srpkinju, člana HDZ-a, kao savjetnicu gradonačelnika, gospođu Radmilu Komadinu, a šta bi to „dodikovci„ više i htjeli?

Jadni ste vi i čemerni, moji sunarodnjaci u RS-u, kada takvu rugobatnu strvinu i neznalicu birate za svoga slijepog vođu, tobože da vas predstavlja, kako bi na Dedinju preko stranaca, sebi u džepove  inkasirao silne dolare. Ako zagusti, dolaskom neke pravne države, imao bi gdje i pobjeći, jer se već i pobrinuo za pasoš Republike Srbije. Kao, bivši savezni parlamentarac u Saveznoj skupštini u Beogradu i graditelj mnogih privrednih objekata u Srbiji, danas sam samo i njen penzioner, ali nisam razmišljao, kao Srbin, o njenom pasošu, jer je moja domovina Bosna i Hercegovina. Upravo, takva lica sa po dva naličja, doprinijela su i raspadu bivše nam domovine, evropskih vrijednosti, tzv. Jugoslavije?

U ime Boga i Sv. Trojice i dobrobiti za cio srpski rod, sa naših bosansko hercegovačkih prostora, bilo nam svima bolje, oslobodite se te nacionalističke obotnice, koja se širi sa svojim pipcima i bogati u svojim sopstvenim interesima, ali sa vaših grbača.

Mijenjajte svoje čipove i pamet u glave.