Jesu li ljudi glupi?

Izdvajamo

• Ljudi nisu glupi, ali baš zato samo riječi i ideje nisu dovoljne. Prvi mali koraci su već počeli, ali do nekog većeg uspjeha neće se moći doći ako će nam jedina analiza biti da su „ljudi glupi“. Bez realnog shvaćanja situacije ne može biti ni društvenih promjena.

Povezani članci

• Entuzijazam ponavljane farse
• Što je više kleveta i laži, Čović nam je miliji i draži!
• U spomen na Vladu Gotovca čovjeka koji se suprostavio Tuđmanovoj niskosti i mržnji
• Babo, kupi mi zatvor, helikopter i romobil
• DRŽAVNI UDAR
• Tomislav Jakić: KUBANSKA KVADRATURA KRUGA

Photo: flickr/Joshua Rappeneker

Nacionalizam je, pojednostavljeno, ideologija koja ima uvjeriti potplaćenu blagajnicu u dućanu da je dio iste zamišljene zajednice (nacije) kao i vlasnik trgovačkog lanca u kojem radi, te da mora mrziti ne onoga tko se bogati parazitirajući na njezinom radu, nego blagajnicu u susjednoj zemlji jer ima nešto drugačije ime, a pop u crkvi u koju nedjeljom ide nije glatko obrijan nego ima bradu

U Hrvatskoj su netom završili lokalni izbori. Kao i obično, javili su se liberalni komentari (koje ne iznose nužno svjesni liberali, nego i mnogi koji se smatraju ljevicom) o tome da su „ljudi glupi“ i „birači krivi“ jer je npr. HDZ opet pobijedio u svim živim, kako je to naslovom cinično-elitistički rekao jedan portal, „vukojebinama“. Naravno, ocjena da su „ljudi glupi“ nema veze s nikakvom progresivnom analizom i politikom. U takvim izjavama nema ništa lijevo, riječ je o elitizmu, potpuno voluntarističkom neshvaćanju politike i izostanku svake realne političke analize. Da se politika tek tako može promijeniti, već davno bismo imali svjetsku revoluciju – a valjda nam je svima jasno da stvari nisu baš tako jednostavne.

Zašto je, onda, npr. HDZ i opet pobijedio širom osiromašene i opustjele Slavonije ako to već nije zato, kako to liberali kažu, što su „ljudi glupi“? Treba, kao prvo, sići s apstraktnih visina i voluntarističkih ideja poput „trebali su glasati za nekog drugog“ i pogledati na sve iz malo realnije i materijalističke perspektive.

Kao prvo – treba pogledati realne brojke. Kada govorimo o, recimo, pobjedi HDZ-a na lokalnim izborima (i na parlamentarnim, ali pogotovo na lokalnima) tu se ne radi o tome da je 99% stanovnika nekog gradića ili sela izišlo i glasalo za HDZ. Uglavnom je tu riječ o izlaznosti manjoj od 50%, gdje onda nerijetko imamo npr. 30% glasova za HDZ. Dakle, realno je riječ o recimo 15% glasova, što, čak i kad bi se njihovi glasovi mogli objasniti uvijek i samo kao „glupost“, teško da bi govorilo o tome da su svi glupi.

Što je s ostalima, s onima koji ne glasaju? S njima je svašta – razočarani su, ne vide smisla u glasanju, ne vide prave opcije (a najčešće je stvarno i nema), obeshrabreni su, atomizirani (žive svoje živote najbolje što mogu i pokušavaju se ne miješati u politiku koja ih samo rastužuje i demotivira), u velikoj su mjeri apolitizirani i o politici ne žele ni razmišljati… To nije slučajno. To je upravo sistemski proizvod liberalne demokracije – „demokracije“ koja dopušta izbor između uglavnom istih kandidata svake 4 godine, u kojima se bira netko tko će odlučivati u ime vas sljedeće četiri godine ne pitajući vas ništa, biranje koje uvelike ovisi o novcu (za kampanju, propagandu itd.) i kontroliranim medijima te „stručnom“ komentarijatu (iz medijâ, s fakultetâ, banaka i sl.), a koji stvaraju i održavaju hegemoniju dominantne ideologije (kojoj je glavni cilj održati status quo, tj. pozicije ekonomsko-političke elite i njihovih podređenih ešalona). Unatoč tome što mainstream politika redovno zaziva veći izlazak na izbore, činjenica je da upravo politika koja se provodi dovodi do pasivnosti, neaktivnosti i apolitiziranosti. A to zapravo održavanju statusa quo i više nego odgovara.

S druge strane, nikako se ne može zanemariti opijum nacionalizma. Nacionalizam je od nastanka modernih kapitalističkih nacionalnih država u 19. stoljeću vezivno tkivo koje veže društvo – ideologija koja nastaje s gubljenjem starih feudalnih pogleda na društvo (vladar postavljen od boga, aristokrati koji vladaju po svojoj plavoj krvi…) i slabljenjem utjecaja religije (koja je u međuvremenu doživjela revival u mnogim dijelovima svijeta). Nacionalizam je, pojednostavljeno, ideologija koja ima uvjeriti potplaćenu blagajnicu u dućanu da je dio iste zamišljene zajednice (nacije) kao i vlasnik trgovačkog lanca u kojem radi, te da mora mrziti ne onoga tko se bogati parazitirajući na njezinom radu, nego blagajnicu u susjednoj zemlji jer ima nešto drugačije ime, a pop u crkvi u koju nedjeljom ide nije glatko obrijan nego ima bradu. Nije nikakvo čudo da takva ideologija cvate u osiromašenim područjima na kojima se prije četvrt stoljeća vodio nacionalistički rat – mnogima je to, pogotovo onima koji su rat izravno osjetili na svojoj koži, jedina simbolička utjeha i način za kanalizaciju svog bijesa i ogorčenosti. I tu nema ništa čudno. Ako je takav narativ praktički jedino što vam se nudi kroz medije, crkve, veteranske udruge… – je li čudno da to mnogi onda i prihvaćaju? Pri čemu treba naglasiti da su u posvećenju nacionalističke ideologije osim HDZ-a (i drugih aktera poput Crkve i „inteligencije“) itekako sudjelovale na svoj način i tobože nenacionalističke opcije poput SDP-a, svojim barem pasivnim prihvaćanjem nacionalističkog mainstream-a (podsjetimo, recimo, na to da je upravo Ivica Račan, SDP-ov premijer, uveo pokroviteljstvo Sabora nad ustaškim dernekom na Bleiburgu).

Nacionalizam pak ne izniče sâm od sebe – njega se gradi. Kroz Crkvu, školstvo, medije, institucije… A ideološka hegemonija ne nastaje u nekakvoj apstraktnoj političkoj areni, gdje svi iznose svoje stavove i ideje i onda ljudi slobodno prihvaćaju ove ili one. Politička je borba prije svega izrazito asimetrična – npr. netko tko zastupa primarno interese kapitala i očuvanja statusa quo nikako nije ni otprilike u istoj poziciji kao netko tko zastupa suprotne stavove. HDZ i Crkva imaju infrastrukturu – tome praktički nitko ne može parirati. Oni su u svakom selu, svugdje imaju prostore, mjesta gdje se ljudi skupljaju, kadrove, novac za propagandu, prostor u medijima, potporu lokalnih „poduzetnika“ itd. U mnogim je malim mjestima (pa i kvartovima većih gradova) Crkva, te s njom (i HDZ-om) povezana tijela, praktički jedino što postoji. A što ima onaj tko bi htio artikulirati drugačiju politiku osim političke analize, dobrih namjera i ideja? Dobre namjere i ideje su daleko od dovoljnoga za ozbiljno bavljenje politikom. Pitanje retorike i dobrog ili lošeg agitpropa do izražaja dolazi uglavnom kad imaš jednak broj milijuna kao i protivnik – ako protivnik ima 10 milijuna za kampanju, a ti 10.000, pitanje retorike je uglavnom nebitno. Dobre ideje i retorika ništa ne znače ako ih većina nikad neće čak ni čuti – a nije dovoljno ni da se nešto samo jednom čuje da bi se shvatilo ozbiljno, a kamoli da bi se ideje uhvatile i postale materijalnom stvarnosti.

Također, što se to zapravo nekome na glasačkom listiću u nekom malom mjestu u Slavoniji zapravo nudi? Ako ne HDZ, a koga onda? SDP? HDSSSB? Donose li takve opcije stvarno nekakvu bitno drugačiju politiku? Što bi se realno promijenilo da se HDZ zamijeni SDP-om? Realno više-manje ništa. Dapače, u nekim okolnostima to može realno i pogoršati stvari – npr. ako je u državi i županiji na vlasti HDZ, a u nekom selu recimo pobijedi SDP ili HDSSB, to u situaciji visoke centraliziranosti u upravljanju državom može značiti gubitak velikog dijela sredstava koja bi inače možda išla u to selo i npr. bila bar dijelom iskorištena za obnovu lokalne škole. Situacija nije baš tako crno-bijela kao što to često zamišljaju liberali puni velikih ideja u svojim foteljama u Zagrebu.

Također, i nikako ne posljednje i najmanje bitno, sve ovo što smo dosad spomenuli ima još jednu ključnu dopunu – klijentelističke mreže. Velik broj onih koji glasaju npr. za HDZ (ili za neke druge mainstream stranke u određenim mjestima) imaju vrlo realan materijalni interes u tom glasanju. Brojni su npr. „poduzetnici“ kojima poslovi ovise o sklapanju deal-ova s određenim lokalnim upravama. Brojni su i oni koje je npr. HDZ zaposlio po županijama, općinama, javnim firmama (pa i u privatnom/kapitalističkom sektoru!)… Ogroman broj ljudi prima veteranske penzije koje im je osigurao HDZ i od toga žive. Tisuće i tisuće veteranskih udruga primaju silan novac od tog istog HDZ-a. A svi ti ljudi imaju još i svoje familije. Tako da često vjerojatno i tri četvrtine glasova od onih 15-ak% ili više koje smo spominjali može odlaziti na to.

Tu onda dolazimo do pitanja – a što je s drugim opcijama, pravim alternativama? Zašto one ne postoje ili, ako postoje, zašto su preslabe? Zašto npr. Radnička fronta nema svoju infrastrukturu u svakoj općini, svakom malom gradiću i selu? Odgovor je sâm po sebi jasan iako se često zanemaruje i zaboravlja. Kao što je već napomenuto, dobre ideje, ispravne namjere i privlačna retorika su sve samo ne dovoljno. Ljudi su razočarani, skeptični i ničemu ne vjeruju. To što će nešto jednom vidjeti na Facebooku, pročitati u novinama (ako uopće dođe u novine) ili usput pročitati na letku – ne znači ništa. Nije dovoljno jednom negdje reći nešto pametno. Buka je u javnosti ogromna, indoktrinacija je strašno jaka, suparnik ima daleko jače i moćnije naoružanje, svi svašta govore i obećavaju, progresivne ideje se unaprijed ocrnjuju… Traže se konkretna djela i konkretna prisutnost – a toga nema bez novca, infrastrukture i kadra. Riječ je zapravo o vrzinu kolu – bez kadrova, infrastrukture i novca nema ni uspjeha (npr. na izborima), a bez uspjeha (npr. na izborima) nema ni kadrova, infrastrukture i novca.

Pa ipak, iako je sistem kapitalističkog parlamentarizma, koji se uvelike bazira na „mekoj moći“ i izgradnji pristanka, izrazito čvrst i stabilan (čak obično daleko stabilniji od otvoreno autokratskih i diktatorskih režima), on nije potpuno neprobojan, statičan i bez napuknuća. Određene je uspjehe i u ovako teškim okolnostima ipak moguće postići. Sistem je uvelike zatvoren, ali ne u potpunosti – prolazi i niše ipak postoje. To se vidjelo na proboju Živog zida (koji nije ljevica, ali koji je pokupio velik dio političkog tijela koje bi trebalo predstavljati prirodni adresat ljevice) koji je pritom, uz veliku upornost i nužno probitačnost, iskoristiovrlo specifične okolnosti. A to se, u konačnici, vidjelo i po uspjehu progresivnih snaga na ovim lokalnim izborima.

Bivši premijer Zoran Milanović u jednom je intervjuu prije nekoliko mjeseci usput spomenuo da su lokalni izbori možda i najznačajniji za stranke što se tiče izvora financiranja. To će itekako osjetiti i male radikalne stranke poput Radničke fronte, koje su ostvarile određeni uspjeh na lokalnim izborima u Zagrebu – riječ je o, za početak, sasvim solidnim svotama koje će redovno sjedati na stranački račun (a koje će biti podebljane time da će se predstavnici RF-a u političkim tijelima odricati svih ili dijela svojih prihoda od gradske skupštine, vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora u korist stranke), a koje će se onda usmjeravati u rad na terenu, izgradnju infrastrukture, umrežavanje i povezivanje te konkretne programe. U kapitalističkim „demokracijama“ novac je taj koji sve pokreće, a ne tek puki voluntarizam i apstraktni svijet idejâ. Ideje su bitne, ali samo ideje i dobre namjere nisu dovoljne. Nije dovoljno samo govoriti za radništvo i običan narod a protiv kapitala i očekivati da će se to tek tako ozbiljno shvatiti – uostalom, kapitalizam neće biti srušen sutra, niti može biti srušen samo u Hrvatskoj. Antikapitalizam u praksi i antisistemska pozicija općenito moraju se oglédati u konkretnom dosljednom zauzimanju za radnu većinu i sve potlačene u društvu u svakodnevnoj politici – radikalna je ideologija tu u svakodnevnoj praksi tek svojevrsna garancija da u odsudnom trenutku neće doći do toga da će se zauzeti „realna pozicija“ i ipak podržati „razumna opcija“, a što u pravilu podrazumijeva „kompromis“ s kapitalom, elitama i statusom quo na štetu većine društva.

Ljudi nisu glupi, ali baš zato samo riječi i ideje nisu dovoljne. Prvi mali koraci su već počeli, ali do nekog većeg uspjeha neće se moći doći ako će nam jedina analiza biti da su „ljudi glupi“. Bez realnog shvaćanja situacije ne može biti ni društvenih promjena.

Proletter

Mate Kapović (Zagreb, 1981) je lingvist, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te politički aktivist. Autor je više knjiga te niza znanstvenih radova i društvenokritičkih tekstova