Zašto je strah boje mraka

Povezani članci

• Žene iza ruskih književnih klasika
• Edin Pobrić: Abusus abusum invocat
• Panel-diskusija „S bh. književnicama o bh. književnicama danas“: Radnice i radnici u kulturi najčešće potplaćeni i neplaćeni
• Izložba slika Anela Jakirovića “Pozornica” u Sarajevu
• Književno veče s Nenadom Rizvanovićem
• Božica Jelušić: Riječi ubojite i one druge

Tivatski notturno za Luku Šehovca

Popodnevni zvon iz
Šumice, onkrajne,  zvon
Ciliku sličan, obasjava
Zvukom crkvište, staro.

Harmonike zvuk rivi dragost
Podaruje, dok prepleteni prsti
Začinju igru u korablju
Ljubavi naše, svemoćne.

Dok Luna Sunce sporo tihne,
A zvjezda se prva kotvi
Na nebesima, ljubavnike zovući
U ples beskrajni, trnce osjetim.

Trncima nade u nebosklonu svi,
Baš svi, zavještavamo nadanja.
Luka, poklisar evanđelista, veli:
Zašto je strah boje mraka?

Zatvaram oči predajući se snu,
Dok jedrenjak drevni uspomene
Čuva, kao signal sudbe,
Kao priča kojoj kraj se ne sluti…

Ponavljam u sebi Lukin
Upit, što snu na oči ne daje…
Ponavljam strofe u sebi,
U ljepoti usnivanja tihog.

Zašto kradeš pitanje moje,
Zašto ne smisliš svoje?
Poklisar se Luka
Podrugljivo javlja meni.

Iz neobjavljene zbirke Svjetline Laništa