Mladost (ne) objašnjava privlačnost socijalizma

Izdvajamo

• U jednoj rečenici, naše uspomene i sjećanje na pristojnu egzistenciju nisu ništa više od mentalnog povezivanja s prirodnom pojavom bivanja u omladinskom uzrastu. U redu, stav je jasan, nije da nije, ali pretpostavka je, priznat ćete, bizarna: svi bili omladinci, svih 45 godina? Socijalizmu se puno toga može predbaciti, ali ne i to da tada nismo starili. Apologete postkomunističkog raja su malo pretjerale. Premda... Tito je ovdje.

Povezani članci

• Na današnji dan 1984. godine otvorene su Zimske olimpijske igre u Sarajevu
• Karamarko programira Hrvatsku s jurišnim odredima što mlate građane koji se usude misliti drugačije
• Pametno i Za grad zajedno na izbore u Zagrebu
• Kakva je Hrvatska
• Vrtnja ukrug
• Ljubomir Živkov: Istina je, nije više šala, Nole opet ubio Nadala

Foto: Vladimir Tkalčić/Flickr 

U čast 25. maja

Socijalizam je bio i te koliko bolji, a Tito je zvijezda.

Navedenu misao u usmenoj predaji ljeta Gospodnjeg 2017. srećemo u formi: Ovi današnji nisu u stanju okrečiti ono što je Tito izgradio. S obzirom na to kako brzo se  širi – forma, reklo bi se, pogađa u sridu nečeg važnog. Istine?

Sigurno ste čuli onu o niš-koristi-socijalizmu: “Ne mogu me tako malo platiti koliko malo ja mogu raditi”. Ili, onu o nezrelom sjećanju: “Čini vam se da je bilo lijepo jer ste tada bili mladi”.  Već dugo želim obje rastaviti na sastavne dijelove i ošmirglati – da vidimo koliki je njihov sjaj. Ili tama.

Prvo, o Jugoslaviji i njenom socijalizmu kroz pitanja i najlogičnije moguće odgovore.

• Kako je oslobođena zemlja od fašitstičke okupacije 1941-1945?

Osobođenje je bilo rezultat jednog nepoznatog ćiribu-ćiriba patenta koji se našao u Titovim rukama, a i njemački su fašisti popuštali izgladnjelim i oružjem siromašnim partizanima i dali im da pobjede. Drugim riječima: nema tu pobjede antifašista; kakav NOB, kakvi partizani, kakav narod Jugoslavije, kakvi bakrači! Kakvi bakrači, još jednom.

• Kako se zemlja otarasila staljinizma?

Jednostavno. Vještice su digle zle vradžbine s Jugoslavije i tako je oslobodile zla. A tko je Staljinu rekao NE  – ne zna se. Čuje se da će biti osnovana Komisija plenković za utvrđivanje autorstva.

• Kolika je bila uloga mrske i iskvarene komunističke ideologije?

Velika. Na primjer, bila je to samo optička varka u službi komunističke ideologije da se zemlja preobrazila iz zaglibljeno zaostale agrikulturne predratne kraljevine, u industrijaliziranu, stalno modernizirajuću zemlju. Čista prljava komunistička varka.

• Kako su mnogi stanovnici sa sela, iz šume i grada, naučili čitati i pisati?

Nema tu misterije. Uporno izgovaranje riječi “Abrakadabra” otrglo je milione od nepismenosti.

• Poznato je da su Jugoslaveni bili lijeni neradnici prvog reda. Nitko ništa nije radio. Socijalizam je uveo i živio parolu “ne mogu me tako malo platiti koliko malo ja mogu raditi”. Suvišno je pitnje odakle brojne tvornice, nove gradske četvrti, stambene zgrade, škole, bolnice, vodovodi, mostovi.

Zna se: padali su s neba. 

• Da li je ta nova država funkcionirala?

1945, nakon rata, uspostavljena je funkcionirajuća država. Ali, čudnog mi čuda – otišli u trgovinu i kupili jednu; nije bila iz antikvarijata pa naravno da je radila. 

• Mlada se država Jugoslavija hrvala s ostacima kvislinga, ali da li je to nešto?

Nije, jer svi su oni (kvislinzi) bili dobronamjerni, ne može biti dobronamjerniji prema antifašističkoj Jugoslaviji.

• Kako to da se zemlja Jugoslavija dobro nosila s pritiscima zapadnih sila?

Pa to je bar jasno, zahvaljujući čarobnjaku iz Oza (onom literarnom; ovdje nikako ne pomišljati na traženje metafore), i simpatizirajućem geografskom bogu.

• Kako su probijeni tuneli kroz planine i brda, i izgrađeni vodovodi i ceste na otocima kroz stijene Mediterana?

Ništa posebno. Svi znaju za tajni audio-ključ “Sezame, otvori se”.  Eto kako.

• Kako objasniti da su gradovi bili bolje osvjetljeni, a mnoga sela i otoci, po prvi put u historiji, dobili struju i tekuću pitku vodu?

Eh, kako! Nema tu tajne – sve donija Đed mraz.

• Što se položaja žena tiče, tko bi durgi nego Sile Natprirodne oslobađao žene okova zaostalosti i konzervativne tradicije?

To je cijela istina; tko bi drugi?

• Ne treba pitati što je bilo izgrađivanje svjetskog pokreta nesvrstanih.

Odgovor je: vašarski trik.

• Kako je stajala stvar s razvojem slobode, umjetničke i medijske? Je li bilo ikakvog pomaka na bolje, kroz vrijeme?

Da, ali naravno da se to zbivalo samo zahvaljujući Aladinu, njegovoj magiji i čarobnoj lampi. Jasno je k’o dan, bez Aladina ništa se dobrog ne bi moglo dogoditi u komunističkom mraku.

• Pitanje turizma – tobož je podignuto “bezbroj” hotela i izgrađen turizam?

Koješta, sve je to jedno morsko priviđenje, komunističko. 

• Tko je stvorio enciklopedije, izdavačke, filmske i diskografske kuće, ateljeje, knjižnice, radnička sveučilišta, teatre i orkestre, radio i televizju, sportske terene?

To mora da je učinak Sv. Vlaha, Sv. Save, Blažene Djevice Marije ili tako nečeg. Osim toga, ne treba od muhe praviti slona. 

• Jugoslavija je bila sekularna zemlja?

Poznato, ali potpuno nepojmljivo. Kako su njeni stanovnici mogli živjeti u zemlji takvog ustrojstva i standarda, a da ne posegnu za pomoći Gospodnjom (bar većina njih)? Još je veća zagonetka kako to da se zemlja nije survala u moralni haos – ipak se država odvojila od svih Gospodina Bogova.

• Da li se u Jugoslaviji živjelo bolje nego danas i da li su radnici imali veća prava?

Ne treba o tome diskutirati. Tvrdnja da se u Jugoslaviji živjelo bolje ne može biti ništa drugo nego bajka. I žal za mladošću. I gotova priča.

• Zar nije čudno i teško objašnjivo da se neki s nostalgijom sjećaju Jugoslavije?

Jako je čudno, i što više – porazno. Treba se suprotavljati tome. Stalno treba ponavljati kako je biti nostalgičan nešto primitivno. Stalno ponavljati.

U redu, sad vrijedi odšmirglati žal za mladošću. Dobro će poslužiti podnaslov:

Mladost, budućnost i izbijanje filma iz glave

Za početak mali, grubi podsjetnik. Kako bi sliku razvodnili, zvuk krčanjem zakrčili, sjećanje obezvrjedili i kompletno nam taj film o Jugi kao dobrom vremenu izbili iz glave, nastupit će ovi sadašnji s mladenačkim argumentom. Ustvrdit će da tih godina i nije bilo nečeg posebnog – danas ili ikad – vrijednog sjećanja i sanjanja, osim našeg prirodnog agregatnog stanja – mlađahno tijelo i pripadajuća mu zabavna ludost i veselje. Ustvrdit će poluljutito kako pogled na tadašnje dobro nema nikakve veze s kompliciranom idejom o društveno-ekonomskom sistemu. Još manje je takvo sjećanje potrebno za uspoređivanje s – napokon nekomunističkom (!) stvarnošću, te ga treba preskočiti i gledati u budućnost. Savjetuju da, za dobro jedinstva, ne kvarimo današnjicu slikama iz tog politički nekorektnog vremena – i ako se okrećemo povijesti, da se okrenemo finim prizorima kao što su oni o gospodi habsburzima, despotima, kraljicama natalijama, kraljevima tomislavima, svačemu ili ničemu iz Prvog svjet. rata ili stoljeća sedmog, koje slike su sve poželjne i svježe, za razliku. Već je vrijeme, naglašavaju, da shvatimo suštinu naše nostalgije – to je jedna obična, najobičnija žal (ženskog roda?) za mladošću.

U osnovi su, znači, biološke godine ugodne. Ta što bi drugo i bilo? Kako bi netko mogao cijeniti činjenicu da joj je posao bio siguran, plaća redovita, penzija garantirana, otkaz skoro nemoguć (zbog, zamislite, procedure koja štiti radnika)? Tko bi mogao misliti da ima nešto vrijednog u tome da radnica dobije društveni stan umjesto da se potuca kao podstanar ili vječno sanja hrpu novca s kojom bi kupila nešo malo? Tko da mari za sigurnost i pravi mir? Ne može se ni zamisliti da  bi neko priželjkivao da može otići kod doktora kad zatreba, bez da zagleda u novčanik. Koji bi odgovoran roditelj poželio da mu se djeca obrazuju i u tom poduhvatu stignu do najviših škola – besplatno?  Ma, takav se nije rodio.

U jednoj rečenici, naše uspomene i sjećanje na pristojnu egzistenciju nisu ništa više od mentalnog povezivanja s prirodnom pojavom bivanja u omladinskom uzrastu. U redu, stav je jasan, nije da nije, ali pretpostavka je, priznat ćete, bizarna: svi bili omladinci, svih 45 godina? Socijalizmu se puno toga može predbaciti, ali ne i to da tada nismo starili. Apologete postkomunističkog raja su malo pretjerale.

Premda… Tito je ovdje.