Slavo Kukić: Prođe, hvala dragom Bogu, još jedan hadezeov pečat

Autor/ica 👤 Slavo Kukić 22.5.2017. u 09:06

Povezani članci

Znalo se, istina, i ranije da „Večernjakov“ pečat nema veze s onim kako ga se u javnosti predstavlja – i da je u funkciji devrova i planova „prvog“ u Hrvata. No, ovaj put je to i javno razobličeno. Umjesto ljudi iz tiskovine, koja tobože ovu priredbu i organizira, pokaže se da je stvarni organizator na sasvim drugoj adresi – u tajništvu Čovićeva HNS-a

Piše: Slavo Kukić

Ukori bosanskohercegovačkim vlastima, i to na svim razinama, dolaze sa svih strana – i izvana i iznutra. Prije izvjesnog vremena, recimo, francuska ambasadorica, u jednom od oproštajnih intervjua optuži domaće političare kako im cilj „nije ni pomirenje ni zajednički život“ nego, naprotiv, koncentracija ukupne pažnje na prostor koji sami kontroliraju.

Prije koji dan, potom, lekcijom ovdašnjim političarima gospođi ambasadorici se pridruži i njemačka europarlamentarka, inače dugogodišnja izvjestiteljica EU za našu zemlju. BiH, poruči im gospođa Pack, „nije ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka, već pripada svima koji u njoj žive“ – i umjesto da se spore oko toga pametnije bi im, veli, bilo da se osvijeste i počnu raditi ono čime će spriječiti „negativne tendencije poput odlaska mladih“.

Na prijetnje BiH ovih dana, u svome redovitom izvještaju, u Vijeću sigurnosti upozori i visoki predstavnik. Sve izraženija je, veli, korupcija, sve očiglednije nestabilnost institucija i povećanje nepovjerenja. No, zemlji i dalje, i to istim intenzitetom, stižu prijetnje iz RS-a, od njezina prvog čovjeka prije svega – među inim i zbog nedavne mu izjave kako će do referenduma o nezavisnosti RS-a jednog dana ipak doći. Za razliku, pak, od svih ranijih izvještaja, visoki predstavnik ovaj put upri prstom i na prijetnje koje, zbog pokušaja stvaranja federalne jedinice s hrvatskom većinom, dolaze i od hrvatskih političara u BiH.

Ovih dana, na koncu, na opasnosti koje prijete BiH upozoriše i američki dužnosnici. Prvo to učini jedan od zvaničnika američke administracije. Političari nacionalisti, reče on, „otvoreno testiraju demokratske norme i instutucije“, a sve to, opet, dovodi BiH u rizik “da postane propala država“. Ali, ako je po predstavnici SAD u UN suditi, američka administracija neće na to mirno gledati. Sasvim suprotno, podržati će „akcije protiv bilo koga u BiH tko ima namjeru da urušava institucije BiH ili djeluje van njenog pravnog okvira“ – kao što su uvele sankcije Miloradu Dodiku koje su, veli, „upozorenje svakome tko ima namjeru da ugrožava stabilnost zemlje“.

No, koliko sve to znači lideru SNSD-a – jer, očito je, i ovaj put se mislilo na njega – i koliko ga tjera na razmišljanje najuvjerljivije svjedoči njegova hitra reakcija na izjave američkih zvaničnika – i prijetnja mu također do čega bi njihova odlučnost mogla dovesti. Oni sve to, veli, rade kako bi izazvali pojačani intervencionizam međunarodne zajednice u BiH – a dođe li do toga, poruči im, BiH će se raspasti i nitko je više neće moći sastaviti.

Nije da Dodika treba previše ozbiljno shvaćati. Ali, ruku na srce, krajnje neozbiljno bi ga bilo i ignorirati. Njegov problem je, međutim, što sve snažniji ukori, među inim i na njegovu adresu, dolaze i iz zemlje – od domaće političke klase. Oporba u Narodnoj skupštini RS-a, recimo, prije koji dan potpisima 28 zastupnika zatraži smjenu entitetske vlade – i svoj zahtjev obrazloži na čak 220 stranica analize njezinih rezultata. A neki od njih su, iskreno, takvi da gotovo pale sve moguće alarme.

Javni dug RS-a na koncu 2016. godine je, pročitah, dostigao skoro 5,5 milijardi maraka – 1,4 milijarde više nego zadnji dan 2014. godine. I temeljem njega ovaj dio zemlje je relativno gotovo dva puta zaduženiji od Federacije. Ali sve to, dodaju, nije obeshrabrilo entitetsku vladu da s logikom zaduživanja nastavi i u ovoj godini – u nekim elementima čak i intenzivnije no godinu ili dvije prije. Istodobno, ako im je vjerovati, položaj građana je sve lošiji, u prilog čemu svjedoče i trendovi potrošačke korpe. Pokrivenost sindikalne potrošačke korpe prosječnom plaćom, naime, sa 57% u 2007. pala je na čak 43,9% u ožujku ove godine – a to je, izračunaše, pad životnog standarda od čitavih 23%.

Zahtjev za smjenu je pokrenut i u odnosu na vladu Federacije, a potpisao ga je 21 zastupnik SDP i DF. On je, istina, manji po obimu, ali također uvjerljiv, iz perspektive formalnih elemenata čak i uvjerljiviji – među kojima posebnu težinu imaju dva. Zastupnički dom, prvo, nije prihvatio Izvještaj Vlade Federacije BiH za 2016, a u parlamentu, potom, nije prihvaćen ni Izvještaj o izvršenju Proračuna Federacije BiH za 2016. godinu.

No, sve to vladajuće ne dotiče. Dodik, naprotiv, uz otklanjanje i najmanje mogućnosti za odlazak premijerke, uzvraća optužbama za izdaju i RS-a i srpstva uopće. Ljudi iz HDZ-a i SDA, koji u međuvremenu sve rjeđe i razgovaraju, također su složni. Jes’ da je u vlasti štošta netransparentno, jes’ da je ona na štetu Hrvata, odnosno Bošnjaka, ali ni na kraj im pameti podržati zahtjev koji bi u konačnici mogao značiti i definitivni odlazak s vlasti. A dokle im i drskost i bahatost sežu možda najbolje pokazuje slučaj Zukić. Čovjek je zbog optužbi za kriminal u pritvoru – i stoga je traženo njegovo uklanjanje s pozicije predsjedavajućeg Administrativne komisije Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH. No, ništa od toga, njegovi ga braniše i nogama i rukama – i obraniše a da se zbog iskazana nemorala niti ne zacrvenješe.

Zbog vrlo teških optužbi, koje na njegov račun prije izvjesnog vremena uputi prvi čovjek Federalne uprave policije, ne nasekira se ni lider HDZ-a. Iako, moralnu bi čovjeku zbog toga udarila krv u obraze. Ali, takve kao on Čović rješava na svoj način. U slučaju Lukača, tako barem on tvrdi, Čović bi rado primijenio uhodanu metodu – da ga smijeni i na njegovo mjesto dovede svoga. Razlog? Ako je direktoru Federalne uprave policije vjerovati, zbog istraga „o vrlo teškim kaznenim djelima“ ljudi iz ozbiljnih mafijaških krugova, zbog kojih bi na Lukačevo mjesto najradije doveo čovjeka kojeg može kontrolirati. No, nije to, barem što se Lukača tiče, i jedini krimen lidera HDZ-a. Naprotiv, na dušu mu ide i optužba za ratne zločine i hapšenje generala Matuzovića, sinonima obrane Bosanske Posavine – a sve to kako bi se, veli, stvorile pretpostavke za neke razmjene teritorija na relaciji hrvatsko-srpskih odnosa i eventualne buduće podjele u BiH.

I umjesto da se, nad onim što čini, ozbiljno zamisli – jer se svakodnevno pokušava prikazati istinskim vjernikom – čovjek ne odustaje od projekta apsolutne kontrole na prostoru pod vlastitom šapom. Naivno sam vjerovao kako bi, nakon neumskog debakla – kada je skup, na koji je priveo jedan broj ljudi i iz akademske zajednice, pokušao prikazati kao znanstveni, skup koji iz pera hrvatske intelektualne kaste u BiH treba dati odgovore na pitanja statusa Hrvata – od nastavka dovođenja pod vlastitu kontrolu svega i svačega ipak mogao odustati.

Nažalost, nisam bio u pravu. Ovih dana se, naprotiv, pokaza kako je u svome naumu odlučniji nego ikada do sada. Znalo se, istina, i ranije da „Večernjakov“ pečat nema veze s onim kako ga se u javnosti predstavlja – i da je u funkciji devrova i planova „prvog“ u Hrvata. No, ovaj put je to i javno razobličeno. Umjesto ljudi iz tiskovine, koja tobože ovu priredbu i organizira, pokaže se da je stvarni organizator na sasvim drugoj adresi – u tajništvu Čovićeva HNS-a. Jer, iz njegova su ureda, kao i u slučaju neumskoga „znanstveoga“ skupa, odašiljane pozivnice gostima – ali i vršena provjera hoće li se dodjeli priznanja „čitatelja“ Večernjega lista odazvati. Obznanjeno je, dakle, ono što se i do tada znalo – da to nije Večernjakov nego hadezeov pečat. No, to bi i ove, kao i svih prethodnih godina, ostalo obavijeno velom tajne da jedan od pozvanih nije bio nediscipliniran. I da ih, uz lekciju koju im održa, i javno ne priupita kakve veze s priredbom jedne privatne tiskovine ima HNS, nadstranačko tijelo koje bi se, kako reče, trebalo baviti sudbinom svoga naroda?

Koliko su, međutim, čitatelji tiskovine, koju se u javnosti tretira nekom vrstom hadezeova dnevnog biltena, stvarno i birali laureate pokazuju njihova imena. Za osobu godine, primjerice, „čitatelji“ izabraše personu za koju – iako, čovjek je vrijedan svakog poštovanja – barem 95% čitatelja navedenog biltena nikada ni nisu čuli. A tek ostali? Svi oni kojima priznanja dodijeliše? No, svi oni niti nisu važni. Važno je da se priznanje dodijeli onima koji mogu biti od koristi šefu i filozofiji koju on personificira – predsjedniku Suda BiH, predstavniku SAD-a zaduženom za europska i euroazijska pitanja, premijeru Hrvatske, šefu slovačke diplomacije. Ali i da se, onako „usput“, i istinski šef čitave te maskarade svijetu predstavi kao, kako stoji u naslovu dodijeljenog mu priznanja, „promotor europskih vrijednosti u BiH“. Zamislite, lider HDZ-a i europske vrijednosti? Smiješno.

Ali, kako bilo da bilo, najvažnije je da je, hvala dragom Bogu, završilo – da je adaktiran još jedan hadezeov pečat – i da se sada federalni „partneri“ mogu posvetiti drugim pitanjima. A nije da ih nema. Evo, u Jajcu im opet stvaraju probleme. Jer, umjesto da se pomire s dovršenjem projekta „dvije škole pod istim krovom“, tamo im muke zadaju prvo srednjoškolci – koji ne prihvaćaju da ih stjeruju u nacionalne torove – a onda i njihovi roditelji i profesori. Nedavna anketa, čitam, pokaza kako se guranju djece u plemenske rezervate suprotstavlja, i jedinstveni nastavni plan i program u jajačkoj srednjoj strukovnoj školi zagovara 59% roditelja, 51% đaka i čak 77% njihovih nastavnika.

Hoće li i to preživjeti „borci“ za hrvatsku i bošnjačku slobodu? Vrag bi ih zao. Ali, siguran sam da im Jajčani, među kojima su i njihovi birači, zadaju sve teže muke. Nadam se samo da se na tome neće i završiti. Da će ih u Jajcu, a onda, po zakonu spojenih posuda, i drugdje gdje djecu trpaju u torove etničkih strahova i mržnje, prisiliti na odustanje od politike etničke i ljudske segregacije. Nadam se – a ima li Boga, vrijeme je da pomogne i on sam.