Pismo iz Podgorice: Izdajnici, akrepi i ruske prijetnje

Izdvajamo

• Zbog svega navedenog, navodna briga Demokratskog fronta o državi je samo prepredena maska i priprema za nove akcije i okupljanja njihovih simpatizera, kojih je, na sreću, sve manje i koje će svoje čelnike smjestiti tamo gdje im je i mjesto - na margini društvenih zbivanja. A to će biti jako dobro, zbog političke higijene i ukupnog zdravlja ovog naroda.

Povezani članci

• Nevladine organizacije u Srbiji protiv obaveznog služenja vojske
• Goran Sarić: Dvije vreće drva
• Zaslužuje li reis Cerić nagradu za mir?
• Vukovar, šta to beše?
• Esad Bajtal: Pljačkaški interesni nacionalizam ključ je naše ljudski zajedničke YU tragedije
• PISMA IZ DŽEHENEMA 11 (BERLINSKI DNEVNIK 2): EVROPA, BOL U PREDVEČERJE

Foto: V.novosti

Lov na izdajnike kao da je postao neka vrsta nacionalnog sporta, ili hobija, kako god hoćete. Ali, ova pasija političara izaziva dosta nervoze, pa i straha među građane, posebno zbog besprizorne agresivnosti dijela opozicije i njenih, prije svega, moskovskih nalogodavaca

Onomad dva starija čovjeka šetaju preko mosta Milenijum i idu ka centru Podgorice. Iz suprotnog pravca išao je sredovječan gospodin. – Dobar dan, rekli su jedni drugima, prilikom mimoilaženja. To je onaj uobičajeni pozdrav, upućen nekome koga dobro ne poznaješ, već samo onako, iz „viđenja“. – Zaboga, je li ovo bio patriota ili izdajnik, pitao je jedan od one dvojice što šetaju. – Ne znam, ne poznajem dobro čovjeka, odgovorio je onaj drugi.

Ovaj zanimljivi dijalog, kojeg je potpisnik ovih redova slučajno čuo i prenosi vam ga gotovo u originalu, predstavlja zoran primjer raspolućene i podijeljene Crne Gore, koja se ovih dana manifestuje kroz besprizorno etiketiranje ljudi, političko silejdžistvo i nasilje, destrukciju i primitivizam svake vrste. Ne znam u čemu je sve Crna Gora lider u regionu, ali znam da je neprikosnoveni lider u Evropi u proizvodnji izdajnika. Nazvati nekog izdajnikom danas u Crnoj Gori je gotovo uobičajeno, kao da mu kažete „zdravo“, ili ga pitate kako su mu doma. Toliko izdajnika bilo bi previše i za mnogo veće i mnogoljudnije države od malene Crne Gore. Tako je prije nekoliko dana opozicioni Demokratski front sa cetinjskog trga zaleleka nad sudbinom Crne Gore, dok je vladajuća većina, u skupštinskoj sali, preko puta njih, usvojila Zakon o prijemu u NATO-u, što predstavlja završni čin prije formalne odluke o ulasku zemlje u ovu Alijansu, koja će se donijeti ovog ili početkom sljedećeg mjeseca. Frontovci su urlali pred nekoliko stotina svojih pristalica da je to „nova NATO agresija na Crnu Goru, kapitulacija i akt veleizdaje“. Po njima, „svi su oni izdajnici naroda, a najveći među njima je lider DPS-a i bivši premijer Milo Đukanović“. Logično, izdajnici su i građani koji podržavaju ulazak zemlje u NATO, a to je viša polovina žitelja ove države.

Iz ugla DPS-a i vladajuće većine, nema većih izdajnika države i naroda od čelnika Demokratskog fronta. Čak, štaviše, nije u istoriji Crne Gore „bilo podlije i prljavije izdaje države od ove frontovske“. Prodati se za pare da bi rušili vlast, i to nasilnim putem, oni prodaju državu i to bez imalo stida. Opet se izvodi logičan zaključak: nijesu patriote ni one pristalice Demokratskog fronta, niti političkih grupacija koja ga podržavaju. A to je ona manja polovina žitelja ove države. Ispada, dakle, da gotovo u svakom građaninu Crne Gore čuči neki izdajnik. Prosto je nevjerovatno sa kakvom lakoćom se etiketiraju ljudi. Lov na izdajnike kao da je postao neka vrsta nacionalnog sporta, ili hobija, kako god hoćete. Ali, ova pasija političara izaziva dosta nervoze, pa i straha među građane, posebno zbog besprizorne agresivnosti dijela opozicije i njenih, prije svega, moskovskih nalogodavaca.

Sa te strane, posebno je zanimljiva ta hajka na izdajnike od strane Demokratskog fronta i njegovih, kako domaćih, tako i inostranih pomagača. Bez obzira što će Crna Gora za nekoliko dana postati punopravna članica NATO-a, te „zločinačke organizacije“, kako ga je nazvao srpski pop Amfilohije, u kojem caruje „korupcija i visoki kriminal“, dio proruske opozicije će i dalje nastaviti sa izazivanjem psihoze straha, nestabilnosti, meteža, pa i nereda. U tome će i dalje imati finansijsku, političku i drugu pomoć zvanične ili poluzvanične Moskve, svejedno. Zbog toga misle da mogu sve: da policiju guraju i udaraju, pljuju, hvataju za vratove i šamaraju političke neistomišljenike. Osilili su se i zbog toga  što na sve to ne reaguju veoma slabašne institucije sistema. A kada one nijesu jake, onda je država meta. Drugo, ovom halabukom i opštom galamom, koju izazivaju, članovi Demokratskog fronta  žele da prikriju i zabašure pripadnost svojih lidera terorističkoj organizaciji, koja je na dan parlamentarnih izbora, 16. oktobra prošle godine planirala nasilnu smjenu vlasti, krvoproliće i likvidacije. Do koje mjere su Andrija Mandić i Milan Knežević bili upleteni u sve to, pokazaće sudski proces, koji počinje za nekoliko dana. I pored toga, ovom drugom je dozvoljeno da ode prekjuče u Moskvu na proslavu 72-godišnjice Dana pobjede, vjerovatno i po nove instrukcije i uputstva. Nije poznato da je neki optuženi u sudskom procesu dobio ovakve privilegije. Pa, nije optužen za razbijanje trafike, čovječe, već za razbijanje države! Ali to govori o snazi države i njenih institucija.

Djeluje otužno, tragikomično i licemjerno taj lelek Demokratskog fronta nad sudbinom Crne Gore, koja je „aneksirana, prodata i okupirana“, kada oni tu državu ne priznaju, već je smatraju područjem ili krajolikom kojeg treba pripojiti Srbiji i staviti pod protektorat Rusije. I u tome imaju podršku nekih ruskih zvaničnika, koji su, recimo, prošle godine predlagali da ponovo treba organizovati referendum o državno-pravnom statusu Crne Gore. Da Demokratski front išta misli dobro državi u kojoj njegovi članovi i simpatizeri žive i rade, reagovali bi bar jednom na učestale neistine i provokacije u ruskim medijima, u kojima je laž ne samo dozvoljena, nego postala i obavezno štivo. Kako to da je jedna prelijepa zemlja, sa prirodnim ljepotama i njenim gostoprivnim i ljubaznim žiteljima, kako su ti mediji opisivali Crnu Goru samo prije godinu-dvije, odjednom postala zemlja koju Rusi treba da zaobilaze u širokom luku. Zašto? Zato što u njoj vlada antirusko raspoloženje, što su svuda „kriminal, minska polja i infektivne bolesti“. Osim toga, ima puno opasnih zvijeri, otrovnih zmija i drugih gmizavaca i akrepa koji iza svakog grmena vrebaju Ruse da ih ščepaju za vratove. Čelnici DF-a na sve to ni da zucnu. Nije, nažalost, zucnuo ni drugi, tzv. građanski dio opozicije. Umjesto njih, oštro su reagovali sami Rusi, koji žive u Crnoj Gori, ili koji su bili na odmoru ovdje. Upućuju pisma tim medijima u kojima traže da, bez obzira što su primorani da saopštavaju neistine, to čine pomalo i u manjim dozama, a ne da lažu krupno i u tim količinama.

Zbog svega navedenog, navodna briga Demokratskog fronta o državi je samo prepredena maska i priprema za nove akcije i okupljanja njihovih simpatizera, kojih je, na sreću, sve manje i koje će svoje čelnike smjestiti tamo gdje im je i mjesto – na margini društvenih zbivanja. A to će biti jako dobro, zbog političke higijene i ukupnog zdravlja ovog naroda.