Dan Europe

Povezani članci

• LAŽI I ZLOUPOTREBA IMAJU KRATKE NOGE
  Ne gradi kule na tuđim ruševinama
• Was hast du im 1991 gemacht, Sohn?
• Na hiljade nazaposlenih sa fakultetskom diplomom u BiH
• DANI SRAMA
• Jahali smo za Had
• Moramo biti jači i glasniji od onih koji poriču istinu o Jasenovcu

Europa je bila kći sidonskog kralja Agenora (praoca Feničana) i žena Telefastova. Bijaše lijepa poput boginje. U nju se zaljubio sam Zeus, prikazao joj se u obliku zlatnog bika i oteo je. Iz zahvalnosti što mu je bila ljubavnica  dao joj je kontinent po imenu EUROPA.

Danas, 9. svibnja, je Dan Europe. Što je Europa danas?

Umorna “Stara Gospođa”? Jedan od pet kontinenata? Jupiterov satelit na kojem postoje naznake nekih oblika praživota, pjesma Carlosa Santane? Ili je Europa samo poligon na kojem je u 8. stoljeću Karlo Martel (“Karlo Malj”), možda samo privremeno (kao što bi rekla današnja sve snažnija europoklaustrofobična desnica), u bitci kod Poitiersa zaustavio prodor Arapa prema Zapadu?

Zaista, što je Europa?

Mi slavimo Dan Europe (9. svibnja) kojeg još zovemo i Dan Pobjede – pobjede nad fašizmom. Je li to ona “prava” Europa? Bastion antifašizma? Bastion demokracije? Ili u njoj još uvijek žive sve one početne podvojenosti: podvojenosti između “žene” i “ljubavnice”, hladnog nebeskog tijela i “Majke Praživota”, najtolerantnijeg dijela svijeta i mjesta nekog novog sukoba između Kršćanstva i Islama, simbola pobjede suvremene političke demokracije i “rodnog mjesto”  fašizma?  Zaista, što je danas Europa?

Kada je 12. listopada 1936. usred  Salamance, frankistički general Millan Astray uzviknuo riječi  koje će postati simbol fašizma: “Viva la Muerte” (“Živjela Smrt”) i “Muera la Inteligencia” (“Smrt Inteligenciji”) je li to bila Europa ili je “pravu” Europu tada predstavljao samo umorni  ali dostojanstveni veliki flozof Miguel de Unamuno, rektor sveučilišta u Salamanci koji je pisao o Don Quijoteu i o “Tragičnom smislu života” a koji se tog dana jedini imao hrabrosti  suprotstaviti  fašističkom generalu i njegovoj raspaljenoj falangističkoj rulji kazavši im da ima takvih trenutaka u životu “kada šutjeti znači sudjelovati u zločinu” – pa zato on nije mogao šutiti nego im je rekao kako oni “pobijediti mogu”, jer imaju silu, “ali uvjeriti ne mogu” jer nemaju pravo. Svoj govor je završio uzvikom “Viva la Inteligencia”! (“Živjela Inteligencija”)? Od sigurnog  linča spasila ga je Carmen Polo, Francova supruga koja je bila pored njega.  Nakon par mjeseci ovaj veliki filozof i čovjek je umro. Prošle godine gradska uprava Madrida promjenila je ime Ulici generala Millana Astraya u “Avenida de Inteligencija” (“Šetalište Inteligencije”). Možda je demokratska Europa pobijedila tek tog trenutka, lani u Madridu? Da li je Europa osuđena na stalno balansiranje između Dobra i Zla, kao svoje vječne Sudbine? Je li taj unutarnji rascjep njen vječni usud?

Španjolska 1936. godine i  građanski rat koji izbija između legalne vlasti “republikanaca” i desničarskih  fašista, “pobunjenika” čiji simbol postaje falanga i Francova vojska možda su bili samo navještenje jedne nove, suvremene dihotomije Europe između tog Dobra i Zla – između Demokracije i Fašizma. Mnoge religije baziraju se na tom manihejskom pristupu ali je i Život, van svih vjerskih određenja, često upadao u taj rascjep.

Prošli je mjesec tako obilježena 80. godišnjica bombardiranje baskijskog grada Guernice. A upravo je Guernica, na specifičan način, postala simbol tog unutarnjeg sukoba, rascjepa koje prati ljudski hod kroz povijest, pa tako i našu, europsku. Španjolski građanski rat tek se bio razbuktavao. Tog 25. travnja 1937. godine u 16.30 sati na nebu se u niskom letu pojavio dvomotorac Doriner – 17 iz njemačke Legije Condor, nadlijećući  ovaj mirni gradić od oko 5000 žitelja. Nakon nekoliko minuta slijedila su ga tri talijanska tromotorca  Savoia – Marchetti na 3600 metara visine. Oni nadgledaju Guernicu u liniji sjever – jug. Crkvena zona počinju zvoniti na uzbunu. Ovi avioni u prvom naletu bacaju  na gradić 36 bombi od 50 kg. Tada se pojavljuju i dva  njemačka bombardera Heinkel  – 111 i četiri talijanska aviona Chirri koji počinju istovarivati svoj smrtonosni teret razarajućih bombi. Tako Guernicu napada internacionalno fašističko zrakoplovstvo. Sukob je odavno prestao biti samo Španjolski. On postaje već tada međunarodni sukob. U Španjolskoj već djeluju internacionalne republikanske brigade.  Tu se sukobe “Dva Svijeta”: demokratski i nedemokratski. Tu se sukobe dvije Internacionale: Dobra i Zla, Demokracije i Totalitarizma. Nažalost, velike europske demokracije uglavnom šute i ne poduzimaju ništa dok Hitler i Mussolini pružaju aktivnu pomoć španjolskim fašistima. U pomoć španjolskim antifašistima stižu pojedinci, stižu ljudi koji žele spriječiti fašizaciju Života. Među njima je bilo i puno onih s područja tadašnje Jugoslavije.

Po naređenju baskijskog predsjednika Aguirre u 18 sati uzlijeće jedini postojeći republikanski avion u Baskiji. To je avion  tipa Chato s pilotom Julianom Barberom. Nadlijeće grad i uočava približavanje “crnih”. U 18.30 sati pojavljuju se tri fašističke formacije aviona koje lete uobliku “klina”. Svaku od njih čine po šest tromotoraca Junker – 52 praćenih s po dvanaest talijanskih  Chirrija. U samo jednom preletu ti avioni bacaju 20 tona bombi od 250 i 50 kg. Bacane su i zapaljive bombe od 1 kg u aluminijskim kapsulama. Bilo je to “tepih bombardiranje”, “neselektivno bombardiranje” u kojem su žrtve bili isključivo civili. Ubijeno je do 1600 žitelja i razoreno preko 30% Guernice. To je bio prvi grad koji je razoren takvom metodom bombardiranja. Time otpočinje jedno novo doba u Europi, doba fašističke agresije…koja će se veoma brzo nastaviti napadom na Poljsku zapalivši čitav Svijet. Počinje Drugi svjetski rat.

Kao što smo već rekli, “europska demokracija” u ovom trenutku uglavnom još uvijek šuti, osim one Europe iskazane u pojedincima koji su  se došli boriti  na strani španjolskih republikanaca. Jedino Sovjetska Rusija pruža vojnu pomoć republikancima i šalje određen broj aviona, oružja  i “svojih ljudi” u Španjolsku ali će uskoro doći do tragičnih sukoba unutar republikanskih snaga između “komunista” i “anarhista” itd – koji će ponekad   poprimiti i dramatične razmjere.

Po prvi put se susrećemo i s posebnom vrstom propagande. Falangističke novine tako su pisale o masakriranoj Guernici: “Grad su zapalile crvene horde u službi krminalca Aguirrea!” Kada je u Granadi, od strane opskurnih lokalnih desničara, ubijen najveći Španjolski pjesnik tog doba Federico Garcia Lorca (“najmilije dijete Španjolske”), nacionalističke novine su pisale kako su se “crveni” počeli obračunavati  “između sebe”. Goebelsovska  Europa kucala je na vrata. Puno kasnije, 1945. godine, za vrijeme suđenja u Nurembergu, sudac  je zapitao nacističkog  maršala  Hermanna Goringa: “Sjećate li se Guernice?”… “Samo trenutak”, odgovorio je gojazni  maršal,: “Sjećam se. To je bila jedna vježba  Luftwaffea!” Kada je sudac spomenuo mrtve stanovnike, žene, djecu….maršal je suhoparno odgovorio: “Nažalost, ali nismo mogli postupit drugačije. U tom momentu takva se iskustva nisu mogla steći drugačije!“ Istom “logikom” ni dr. Mengele nije mogao steći “svoja iskustva”  drugačije osim bestijalnim eksperimentiranjem nad živim ljudima. “Bombardiranje užasa” slijedit će i užasna praksa fašizma u svim sferama života.  Toj  “filozofiji proizvidnje užasa”  suprostaviti će se svjetski antifašizam.

Guernica je bila vježba za nove avione i novu doktrinu bombardiranja gradova. Talijani su htjeli isprobati svoje nove avione Savoia 79 koji su letjeli 430 km/h, bili brži od republikanskih aviona i nosili  teret od 1 500 kg bombi. Htjeli su provjerit preciznost bombardiranja s velike visine na određene mete. S druge strane Nijemce je zanimao efekt  “koncentriranog bombardiranja” i što je bila novost, “psihološkog efekta takvog bombardiranja” na moral protivnika.  Nesumnjivo su započela  orvelovska  vremena  a sam Orwel osobno se borio  na strani  španjolskih  republikanaca. Ljudi pa i kompletni gradovi postali su dio, običan predmet “promatranog eksperimenta”. Pretvorili su se u “zamorce” s kojima su “eksperimentatori” manipulirali bez ikakvih ljudskih osjećaja. Sudarile su se dvije Europe, pa i dva Svijeta. Umjetnost, kao jedno od zadnjih utočišta ljudskosti progovorila je o ovoj zločinačkoij zbilji. Picasso crta svoju slavnu “Guernicu” (danas u “Museo de Arte Moderno de Barcelona”) kao vapaj demokratske i kreativne Europe prema  onom njenom dijelu koji je samo šutio i gledao kako Neman Zla proždire temelje ljudske civilizacije. Gabriel Jackson piše kako je u španjolskim građanskom ratu u samim bitkama poginulo 100 000 – 125 000 ljudi . U bombardiranjima još 10 000 a od bolesti 50 000. Kao rezultat represije  republikanaca život gubi 20 000 ljudi a zbog represije Francovih nacionalista u periodu 1936 – 1944 godina, život gubi  150 000 – 200 000 ljudi. I tako se rađala ta Nova Europa u kojoj je više ljudi stradalo od gole represije nego u bitkama. To je bila ta Nova Europa koja je sigurnim korakom koračala prema klaonici Drugog svjetskog rata. Naravno da se ovdje nije radilo samo o sukobu “crnih” i “crvenih” (iako se, igrom slučaja, na čelu “Narodne Vojske” – “Ejercito Popular” nalazio Vincente Rojo ili “Vncente Crveni”) nego se radilo o sukobu dva suprotstavljena civilizacijska modela. U Drugom svjetskom ratu gine 50-60 miljuna ljudi od čega na području ondašnje Jugslavije nešto više od 1 700 000 ljudi.  Ono na što možemo svi biti ponosni su antifašisti s tih područja, partizani kojima danas mnogi odriču njihove zasluge veličajući najrazličitije izdajničke, kvislinške snage s ovih prostora. U zemljama s područja bivše Jugoslavije zbog toga danas ne obilježavaju svi s dužnim štovanjem ovaj dan, Dan Pobjede nad fašizmom  –  jer je “njihova strana”, na sreću, u tom sukobu poražena. Ali bjelodano je da ideje Dobra neće danas ili sutra moći  nadvladati ideje i praksu Zla ukoliko ne bude onih koji će te ideje hrabro, otvoreno i jasno zastupati i štititi ih. Zato vrijeme za ativan antifašizam nije prošlo niti će još dugo proći. Nažalost – ali tako je.  U ovom permanentnom sukobu Dobra i Zla opskurni uzvik falangističkog generala Astraya “Viva la Muerte” (“Živjela Smrt”) mora jednom za sva vremena ustuknuti pred ljepotom pjesme “Gracias a la Vida” (“Hvala Životu”) besmrtne Violete Parra.