Muhamed Bikić: Nedjelja kad je otišao naš drug Tito, najbolji i najčasniji čovjek kojeg smo imali!

Povezani članci

• Đurđević: Sretan zbog ‘Engleza’ u Mostaru, Semir Tuce je bio jedan od heroja moga djetinjstva
• Svetislav Besara: „Roman o Titu“ (5)
• DOBRO DOŠLI U KAPITALIZAM – DRUŠTVO ZA PROVJERENE
• Miloš Vasić:Rasejanje, tjelovježba i bogoštovlje
• Gdje nestade Inzkov zakon?
• Uskoro iz štampe izlazi knjiga Stolac Prešućeni zločin

Nedjelja kad je otišao naš drug Tito, najbolji i najčasniji čovjek kojeg smo imali i kojeg ćemo imati!

Četvrti maj 1980. godine. Imao sam nepunih sedam godina, išao u prvi razred Osnovne škole “Sedam sekretara SKOJ-a” u sarajevskom naselju Bare na Ilidži i bio posljednja generacija Titovih pionira (1979/80) koji su položili zakletvu za vrijeme života dugogodišnjeg predsjednika SFRJ.

Te majske nedjelje kada je otišao naš drug Tito, bio sam sa roditeljima i sestrom kod mamine familije na Sedreniku. Slušao sam prijenose fudbalskih utakmica i u jednom trenutku sve je prekinuto. Javili su da je umro naš drug Tito. Tišina, muk…

Svima nam je bilo itekako žao, jer se u mojoj familiji izuzetno poštovao lik i dijelo druga Tita, a moja bi ga rahmetli nana Kija nakon njegove smrti zvala – naš rahmetli Tito. Meni je to bilo malo čudno, jer se u mojoj familiji sa obje strane, mamine i tatine, tradicionalno držalo do vjere, išlo se u džamiju, postio Ramazan, slavio Bajram, učili Tevhidi i Mevludi na Vratniku i naravno poštivali se i drugi vjerski i svjetski praznici.

Znalo se za svaki red, a ja sam se uvijek u svemu tome trudio da budem dobar dječak, jer, prije svega, nosim ime posljednjeg Božijeg poslanika – Muhammeda. S druge strane, itekako sam volio Tita, naravno i danas volim, ali ne kao nekog idola, nego kao jedan svijetli primjer naših prostora i šire, na kraju krajeva bio je čovjek jedini čovjek sam naših prostora prvi u svijetu, na čelu “nesvrstanih”, a na sahranu su mu SVI došli.

Zaista sam puno čitao o Josipu Brozu, redovno sam postizao sjajne rezultate na takmičenjima “Titovim stazama revolucije” i sanjao dan kada ću postati Titov primjerni vojnik, a posebno je u mom djetinjstvu to imao običaj rahmetli stari reći, koji nikada za života nije skinuo Titovu sliku sa zida u stanu i na vikendici.

I koje li koincidencije, kako sam bio posljednja generacija Titovih pionira za njegova života, tako sam bio i posljednja generacija Titovih vojnika za života bivše SFRJ.

Nažalost, bio sam i ta nesretna generacija 1972/73, koja je u kontinuitetu bila pet godina u vojsci… Najbolje godine mladosti, a kako sam volio taj Titov dan mladosti 25. maja… A tih nesretnih devedesetih godina nema šta me nije snašlo, pogodilo direkt u glavu i to tenk… Nekako sam sačuvao tu živu glavu, ostao pri pameti, samo vjerujući u dragog Boga nastavio dalje, tamo nekako gdje sam i stao, nastavio sa školovanjem i završio po starom, Titovom sistemu… Kako sam udgojen u duhu suživota, poštovanjem svakog čovjeka, nikada nisam promijenio pozitivno mišljenje o našem drugu Titu. Posebno, njegove riječi:

“Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka”,
što je jedini “modus vivendi” na našim prostorima.

A ja na sve, svaki petak, na svoj način, vjerski i svjetski, pošaljem poruku, uputim molitvu:

“Bože istinske vjere, zdravlja, dobrih djela, mira i pravde u svijetu i poštivanje svakog čovjeka”!!!

A danas, 4. maja 2017. godine, na 37. godišnjicu smrti druga Tita, tačno u 15:05h odat ću počast u ime svoje, u ime svoje familije, koja je uvijek bila i ostala za antifaštičku borbu i suživot svih naroda i nacija na našim prostorima.

Počivao u miru naš dragi Maršale!!!